Pjevačica, autorica, doktorica medicinskih znanosti, klinička psihologinja, seksualna terapeutkinja i predsjednica Društva Crvenog križa Primorsko-goranske županije… Sve je to Karin Kuljanić, višestruka pobjednica Melodija Istre i Kvarnera, miljenica primorske publike koja je prvi javni nastup imala još kao djevojčica prije 44 godine. Glazba je, kaže, uvijek bila njezina ljubav, a danas zna da živi za glazbu. Ljubav prema glazbi sa svojom je publikom podijelila i prekjučer kada je u predivnom ambijentu kastavske Crekvine proslavila više od 25 godina glazbene karijere.

Petak, 13. kolovoza 2021. datum je na koji ste se, nakon 11 godina, vratili na kastavsku Crekvinu. Kakav je bio osjećaj održati solistički koncert u tom uvijek inspirativnom ambijentu?

– Fenomenalan je to osjećaj, ali i neopisiv jer sve što kažem ne može dovoljno jasno opisati doživljaj i energiju koja se razvila između nas koji smo bili prisutni, prije svega mislim tu na publiku i nas izvođače. Robert Grubišić, Tonči Grabušić, Damjan Grbac, Mario Šimunković i ja smo prolili znoj i dali sve od sebe u svakom trenutku koncerta. Pjesnikinja Đurđa Grujičić zaslužna je za dvije prekrasne nove pjesme »Dih« i »Barka« koje najavljuju skorašnji nosač zvuk, a koje smo premijerno izvele na Crekvini uz prekrasnu vokalnu pratnju Linde Lenac. Koncertu se pridružio dragi i dugogodišnji prijatelj Mario Battifiaca koji je osvijetlio večer svojim duhovitim i šarmantnim doskočicama i otpjevao u duetu sa mnom »Vrime leti«. Nedostajala je samo Mirjana Bobuš čijom sam pjesmom započela svoj samostalni pjevački put, koja nažalost nije bila u mogućnosti doći na koncert. Stajati pred svojom publikom u Kastvu i iznijeti koncertnu večer u svečanom ambijentu najviše pozornice u Riječkom zaljevu je čarobno, za mene je to čista čarolija. Trebali biste pitati publiku kako je njima bilo.

RIJEKA, 25.06.2005. MELODIJE ISTRE I KVARNERA, FINALE, KARIN KULJANIĆ, SNIMIO: PETAR FABIJAN

Zahvalna suradnicima

Ako se ne varam, upravo ste na Crekvini 2009. održali prvi samostalni koncert. Po čemu pamtite taj nastup?

– Pamtim ga po prepunom gledalištu, publici s najvećim srcem i izvrsnim glasovima koji su pjevali gotovo cijeli koncert zajedno sa mnom. Veselili smo se i poneku suzu pustili kad bi nas dotaknula koja beseda, pamtim što smo disali kao jedno. Pamtim prijatelje koji su bili na pozornici i u gledalištu, sestri koja mi se pridružila i duetu koji smo otpjevale, pamtim ga po tome što su mi prijatelji pomogli u organizaciji i realizaciji koncerta, Ivici Brusiću Bruji koji je sve snimio, KKL-u koji nas je uvrstio u program, Lorinu Zoviću koji je bio idejni začetnik tog koncerta. Sjećam se ogromnog reda ispred svlačionice koji se protezao do pola Crekvine i brojnih čestitara koji su ostali nakon koncerta jer su se htjeli podružiti i nije im se odlazilo kućama. I kako još dugo, dugo u noć nisam uspijevala zaspati od silnog adrenalina i pršteće energije koju sam osjećala nakon koncerta.

Ovim ste povodom proslavili 25 godina pjevačke karijere. Što smatrate svojim najvećim uspjehom u tom razdoblju; i koliko je, ili nije, želja za uspjehom nešto što vas je vodilo kroz glazbene vode?

– Ne mogu se definirati kroz uspjeh ili neuspjeh, već kroz kontinuirani rad koji sam zajedno sa svojim najbližim suradnicima ostvarila tijekom svih proteklih godina. Njima sam zahvalna na tome što su vjerovali u mene i što sam imala priliku raditi s iznimno talentiranim tekstopiscima, skladateljima i aranžerima. Bilo je tu puno emocija koje je trebalo prenijeti, a i puno sreće što je publika prepoznala kvalitetu pjesama i što se većina pjesama zadržala u radijskom eteru kroz sve ove godine.
Nikad nismo ništa planirali unaprijed, već smo slijedili trenutke koje smo i sami prolazili u životu i njih utisnuli u pjesme. Tako su i pjesme koje sam pjevala bile odraz onoga što mi se događalo u životu. Svaka pjesma jedna je priča, jedna želja, koju nastojim proživjeti i iznijeti na svoj način publici.

RIJEKA,28.06.2012., FESTIVAL MELODIJE ISTRE I KVARNERA MIK, SNIMIO: SERGEJ DRECHSLER

Pjesme poput čipke

Vašu glazbenu karijeru najviše je obilježio MIK. Pobjeda na natjecanju »Moj prvi MIK« osigurala vam je nastup na festivalu 1994. gdje ste pjesmom »Zami me sobun sakamo« autorice Mirjane Bobuš osvojili treće mjesto publike i nagradu Novog lista Beseda. Jeste li te 1994. mislili da ćete zauvijek ostati u glazbi?

– Tada sam se nadala jer glazba je uvijek bila moja ljubav, a danas znam da živim glazbu. Spontano se izražavam upravo kroz glazbeni izričaj. Osoba sam od kontakta, pa kao i svaki umjetnik u momentu sam prisutna sada i ovdje, dok traje kontakt, ne postoji ništa drugo osim te povezanosti i autentične stvarnosti. Nagrada Novog lista i odličan plasman na MIK-u ‘94. bili su mi poticaj za daljnji rad. Prijateljstva i poznanstva koja sam stekla na MIK-u postala su dio mojeg života, odrasla sam i formirala sam se kroz glazbu upravo zbog publike, ona je uvijek bila moj najveći poticaj, ali i odgovornost. Bez publike koja potiče i traži nove pjesme i nagrađuje, moje glazbene karijere ne bi bilo ili bi bila puno kraća. Osjećam odgovornost i duboku zahvalnost zbog toga što radim ono što volim i što publika prepoznaje rad koji je uložen u svaku pjesmu.

Na MIK-u ste pobijedili četiri puta, na Melodijama Kvarnera jednom. »Zami me sobun sakamo« kasnije je izabrana za najizvođeniju pjesmu obnovljenog MIK-a. »Neka ljubav moja sa«, »Večeri boje naranče«, »Tribalo bi zakantat«, »Za te rojena« neke su od pjesama koje su obilježile vašu karijeru. Postoji li jedna mikovska pjesma koja vam je baš posebno draga, drukčija, važnija od ostalih?

– Svaka pjesma ima svoju posebnu priču, poput čipke, svaki bod ima svoje mjesto i važnost: »Zami me sobun« je obilježila početak mikovskih godina, »Neka ljubav moja sa« je pjesma koja je posvećena mojoj kćeri Gei, ali i Mirjaninoj Tanji, obje smo majke kćeri, »Večeri boje naranče« je označio prvi duet i to s Đanijem Maršanom, a »Tribalo bi zakantat« je svevremenska pjesma otpjevana s Mirjanom Bobuš s kojom smo nakon dugog niza godina zajedno zapjevale na MIK-u, dok je »Za te rojena« pjesma za koju sam napisala glazbu u zadnji tren i Robert Grubišić ju je dovršio na svoj prepoznatljiv topao način. Ne bih mogla izdvojiti niti jednu posebno i kad bih htjela jer su one dio cjeline, bilo bi to kao da pitate roditelja koje dijete više voli.

RIJEKA, 08 .09.2015., CAFFE BAR NAD UROM PROMOCIJA KNJIGE “MOLITVA ZA TE”, SNIMIO SERGEJ DRECHSLER

«Od života libar«

Ove se godine nakon pauze vraćate na Melodije Istre i Kvarnera gdje ćete izvesti skladbu »Od života libar« koju potpisuju Aleksandar Valenčić i Mirjana Bobuš. Možete li nam otkriti nešto više o pjesmi, i što očekuje od ovogodišnjeg MIK-a?

– Zaljubila sam se u pjesmu »Od života libar« na prvo slušanje demo snimke i uvukla mi se pod kožu kao jedna od onih pjesama koju pjevam iz nutrine, iz duše. U nju je stao cijeli život, svi oni bitni trenuci koji se prožive i pamte, dotiče upravo ono što ne želimo pokazati drugima, dok duboko u sebi povremeno se sjetimo i posvetimo misli važnoj osobi koja, nažalost, više nije uz nas. A mi je i dalje nosimo u sebi i znamo da ćemo je nositi u sebi do kraja svojeg života.

Uskoro ćete objaviti treći nosač zvuka. Možete li nam otkriti više o njemu? Tko potpisuje pjesme, s kime ste surađivali na njemu?

– Pravo je čudo koliko se pjesama skupilo u zadnjih 12 godina i želja mi je objediniti ih na jednom nosaču zvuka. Surađivala sam s Andrejem Bašom, Mirjanom Bobuš, Đurđom Grujičić koja potpisuje tri pjesme, Robertom Grubišićem, Sanjinom Mandičićem, Aleksandrom Valenčićem, Vjekoslavom Alilovićem… Sigurno ću nekog zaboraviti kad ovako nabrajam, na albumu će se naći i »Bonaca«.

KRK 23.06.2004. – MIK, LIDIJA BOBUS I KARIN KULJANIĆ, FOTO: RONI BRMALJ

Nada i vjera

Prije dvije ste godine na ČAnsonfestu u Kastvu predstavili spomenutu »Bonacu«, pjesmu koja je bila vrlo uspješna na Glisti Radio Rijeke, i koja je posebna po tome što je obiteljska pjesma: vaš otac Elso Kuljanić napisao je stihove, mlađa sestra Astrid glazbu, dok su za aranžman i snimak zaslužni Robert Grubišić i Mario Šimunković. Možemo li očekivati još pjesama iz vaše kreativne obiteljske radionice?

– Voljela bih da bude još naših obiteljskih pjesama jer smo se u »Bonaci« jako dobro osjetili, stvarno nam je dobro legla, a posebna je i po creskoj cekavici koja nije tako pitka kao većina čakavštine koja se priča na Liburniji ili na Grobniku. Tata piše, sestra sklada i pjeva i dok je tako, vjerujem da će biti prilike za nove pjesme.

»Pokle gardoga, pride lepo, to je pravilo sveto!« – kaže ta pjesma. Riječi koje u današnje vrijeme kao da imaju još snažniju poruku. Što mislite…?

– Nada i vjera su vrijednosti koje nas vode i drže, i kad je tempesta, nevera, a u suvremenom vremenu ove pandemije kojoj ne želim davati previše mjesta u ovom intervjuu jer je već previše prostora dobila u medijima i svakodnevnom životu. Svatko od nas vodi svoje bitke i ako mislimo da nekome samo cvjetaju ruže i fiori, tada ga samo dovoljno dobro ne poznajemo.

RIJEKA,27.06..2015., FESTIVAL MELODIJE ISTRE I KVARNERA, SNIMIO SERGEJ DRECHSLER

Glazbena obitelj

U vašoj obitelji glazbe zasigurno ne nedostaje. Kako izgledaju vaša obiteljska druženja? Kakvo je bilo odrastanje dviju kćeri sklonih glazbi u obitelji znanstvenika?

– Zahvaljujući majčinoj strani obitelji, sva obiteljska druženja su puna pjesme i glazbe. Svi su glazbeno nadareni, glasovi im se prirodno slažu i svi izvrsno pjevaju, sviraju. Bratić Dario Kučić koji živi u Osoru svira meh, harmoniku i ljubav prema tradicionalnoj glazbi njeguje kroz Nerezinsko folklorno društvo Studenac i prenio ga je na svoju djecu i unuke. Barba Dario iz New Yorka svira harmoniku i pjeva tako da se svaki put naježim kad izvodi svoje pjesme. Sanjin svira gitaru od kad znam za sebe. Moji roditelji oboje sviraju harmoniku, a mama se bez ikakvog problema prebaci na klavir kad joj se pjeva. A pjeva izvrsno!

Iako smo se u ovom intervjuu najviše orijentirali na vašu glazbenu karijeru, ne smijemo zaboraviti da ste istovremeno doktorica medicinskih znanosti, klinička psihologinja, seksualna terapeutkinja i predsjednica Društva Crvenog križa Primorsko-goranske županije. S kakvim ste se izazovima na tom polju susretali tijekom teškog pandemijskog razdoblja koje je iza nas?

– Ne znam kako bih odgovorila na ovo… Pitanje je odlično, ali ne znam što bih rekla. Bilo je toga previše za opisivanje…

Foto: B. ĆUK

Promijenjeni prioriteti

U jednom ste intervjuu izjavili da je glazba vaša ljubav, psihologija vaš izbor, a majčinstvo životni blagoslov. Jedno bez drugog i trećeg ne bi imalo smisla; to vas ispunjava i čini bogatijom, kreativnijom i više svojom. Slažete li se još uvijek s tom izjavom?

– Upravo je tako jer da je drugačije, to ne bih bila ja. Od kad sam prestala ispunjavati tuđa očekivanja, slušam sebe i svoj instinkt, ponašam se u skladu s time i osjećam se izvrsno.

Iza nas je razdoblje u kojem su se svima nama, manje ili više, promijenile životne rutine. Biste li se složili s tvrdnjom da su nam se u zadnjih godinu, godinu i pol, svima promijenili životni prioriteti?

– Jesu, promijenili su se prioriteti, vrednujem život i svoje vrijeme na drugi način i više se posvećujem stvarima koje me vesele, dobroj knjizi, opuštanju jer smo svi umorni od straha koji je toliko blizak svima u zadnje dvije godine. Živimo i dalje, prilagođavamo se vremenu u kojem živimo. No kad je egzistencija u pitanju, mnogi su nažalost izgubili osjećaj sigurnosti i to je ozbiljan problem jer kad nemate djeci što dati jesti ili kako kupiti knjige za sljedeću školsku godinu, tada bi organizirano društvo trebalo uskočiti.

Karantena u Maleziji

Koliko se vama promijenio život?

– Prilično, u potpunosti sam promijenila neke životne navike koje su me opterećivale i uspjela ostvariti ravnotežu, prije svega tu mislim na mentalni mir i kreativnost. Čak sam i skladala glazbu što mi se nije odavno dogodilo, to su moji pomaci na bolje.

Prošle ste se godine u vrijeme pandemije zatekli kod supruga u Maleziji. Potom ste se vratili u Hrvatsku i, zbog pandemije, duže vrijeme bili razdvojeni. Sad kad je to stresno razdoblje iza vas, kako ste ga preživjeli?

– Bilo je to vrlo stresno razdoblje, no najviše mi je značilo što sam mogla pomagati kako roditeljima i kćeri tako i sudjelovati u akcijama Županijskog Crvenog križa koje su bile brojne. Volonteri su srce Crvenog križa i njihovim angažmanom uspjeli smo prikupiti značajna sredstva i proslijediti ih onima kojima je pomoć bila najpotrebnija. Divno je bilo vidjeti koliko se novih ljudi prijavilo za volontiranje i koliko je to značilo svima, i njima i nama u organizaciji i koliko se dobra zajedno učinilo. Povratak u Maleziju donio je 14-dnevnu hotelsku karantenu koju je trebalo izdržati, odbolovati odlazak iz Hrvatske i ne razboljeti se, a onda se naš ritam polako vratio u novu nenormalu. Malezija je imala tri velika lockdowna od kojih zadnji još uvijek traje, brojke zaraženih nikad nisu bile više, a zemlja je u izvanrednom stanju jer se raspustio parlament početkom 2021. godine, s time da su granice zemlje zatvorene za turiste od ožujka 2020. Naši Hrvati su vrlo dobro povezani i često se druže, nema ih puno i ostvarila sam nekoliko divnih prijateljstava, a većinu, nažalost, nisam stigla upoznati upravo zbog restrikcija koje se vrlo ozbiljno kontroliraju i provode.

Dvadeseti MIK!

Vratimo se za kraj još malo glazbi. Kakve su vam želje i planovi za sljedećih 25 godina?

– Prvo što je na obzoru je ČAnsonfest na Crekvini, 28. kolovoza gdje ću izvesti prekrasnu pjesmu autora Zdravke Žeželić Alić i Sanjina Mandičića »Si ti«. Radi se o emotivnoj pjesmi čija glazba je nastala u jednom dahu, kako kaže Sanjin.

Kad bih je trebala opisati jednom riječju, bila bi to čežnja, a opisno, čežnja za dragim kojeg se čeka, kojeg se zamišlja i čiji se dolazak iščekuje. Vokal je Aleksandar Valenčić snimio uz more na rivi u mojoj vale na Cresu tako da se čuju valovi, zrikavci i cvrčci koji još nisu bili pošli spat. Dok Rajka Jurdana Šepić mehko recitira stihove, lako se je naježit’. Vjerujem da će se i umjetnička ljepota pjesme prepoznati jer je riječ o pravoj šansoni.

U rujnu će krenuti i Melodije Istre i Kvarnera, festival kojem se vraćam nakon šest godina odsustva. Bit će to moj 20. nastup na MIK-u!