Mila Elegović, glumica kazališta “Komedija” rado je prihvatila poziv na razgovor. Kako sama kaže voli davati intervjue jer iz svakog razgovora govoreći o sebi ona dobije i ponešto što ju učiniti boljom osobom. Znanje francuskog, engleskog i talijanskog nije nešto čime se hvali ali svakako posjeduje.

Rođena Zagrepčanka poznata je po brojnim ulogama, televizijskim, filmskim i kazališnim koje su joj donijele i nagrade, ali i kao šansonjerka, pjevačica, showman(ka)….

Mila je jedna od onih vedrih, otvorenih i širokih ljudi s kojima lako postižete kontakt. Nakon par razmijenjenih rečenica i mišljenja čini se kao da se poznajete jako dugo. Tako možda i nehotice pređete granicu uobičajenih pitanja. Odjednom sam se osjetila slobodnom i za jednu malu ali dobronamjernu provokaciju da vidim kako reagira…

Nemojte se ljutiti, ali kad ćete MALOOOOO skratiti šiške da se bolje vide te vaše lijepe oči….. (da parafraziram vuka i bakicu)…
– Ha, ha, ha haaaa… (Iskren grleni smijeh, koji je potrajao možda i minutu…) A onda isto tako veseo odgovor:
– Nikada, to je dio moje osobnosti. Ne ljutim se, slatko mi je to. Već su me mnogi pitali, i nagovarali… Ali ništa od toga. To sam ja…
To vam je Mila u jednoj običnoj ljudskoj situaciji. Iz njenih kasnijih dogovora shvatit ćete da je osim otvorene, duhovite i komunikativne osobe ona i žena koja duboko promišlja i život i svoj posao.

“Bitange i princeze” obilježile su jedno razdoblje vašeg života… Prati li vas još uvijek uloga Irene Grobnik? Kisi, kisi?
– Više ne, ali publika me jako dugo identificirala s tom ulogom. Sada kada sam napravila toliko drugih stvari da me više ne smeta. Ali jedno me vrijeme jako smetalo. No sada je to samo jedan dragulj moga života, kojeg još ništa nije prešišalo jer mi na žalost ne snimamo više serije tog kalibra i te vrijednosti. Nemojmo zaboraviti da je tamo sve tisuću puta prošlo kroz filter Gorana Kulenovića koji ni jedno slovo nije pustio da prođe bez veze i nekontrolirano. Valjda će se napokon pojaviti jedna serija koja će nas tako prikovati za ekrane.

Photo: Sandra Simunovic/PIXSELL

Gledamo vas u seriji Dar Mar. Kako je bilo ponovno snimati televizijsku seriju?
– Imala sam jako veliku tremu. Problem je kad ulazite u telenovelu koja je mjesecima prije vas,to je jedan organizirani sistem strahovito brz. To je kao brzi vlak koji staje na jednoj stanici i vi morate uskočiti. Nemate vremena tražit svoj lik, nemate vremena razmišljat o ulozi: Jednostavno morate biti osmišljeni sa svim, imati gotov lik, odmah i do kraja.

Imala sam lijep i konstruktivan razgovor sa Zoranom Margetićem koji je u Dar maru u ulozi kreativnog producenta. Dao mi je naputke što želi, što ne želi. Poslije tog razgovora rekla sam sebi; ajme majko, šta sad. Zato što je uloga je tricky. Uloga Mace ne smije biti jeftina, ne smije biti karikatura a morala je imati dvojakost (no ne smijem otkrivati što će se sve s likom događati). Nakon razgovora sa Zokijem sjedila sam u autu duže vrijeme i mislila da moram sve brzo pokopčat jer na set moram doći full spremna. Da se lakše snađem puno su mi pomogle cure iz make upa i iz kostima jer smo svi išli u istom smjeru.

Glumac kad radi onda ima neku svoju viziju, kako treba izgledat frizura, šminka… Sve sam to makla u stranu i prilagodila se. Obično se ljudi prilagođavaju glumcima, ali znala sam da je uloga toliko zeznuta pogriješim li samo nijansu, upropasila sam sve. I tako smo skupa sve progruntali i bila sam spremna za ulugu ali s velikom tremom i željom da uđem u taj vlak bez puno dar-mara i samo krenem. Kad sam došla na set, jedna divna mlađa kolegica Mia Anočić koje me lijepo emotivno uzela k sebi i nakon prva scene sam znala da sam u pravim cipelama.

Jeste li pomislili kako će reagirati oni koji pjesmu znaju kao samostalnu?
– Mislila sam si “ajme majko”, ljudi će bit zbunjeni. Mada, ja uvijek tako idem kroz život, ono što radim ponekad prvo ljude jako zbuni. Treba im vremena da to prožvaču, ali s druge strane, time se ne opterećujem više. Jer ja sam to, ta moja brzina i mnogi putevi kojima idem i preskačem… prijatelj Miroslav Vrus mi je rekao “Ti si uvijek u kreativnom skoku između dviju santi leda, a tvoj prostor je u stvari taj skok” i to je moj najtočniji opis. To je publici ponekad teško za prihvatit, ali uvijek ih iznenadim. I to je dobro.

Kako vam je bilo na snimanju?
– Ljudi me jako poštuju i vole. Što je divan momenat moj minulog rada. Kad vas ekipa respektira i kad imate lijepu razmjenu s kolegama s kojima radite. Ne mislim samo na glumce. Mislim na kompletnu ekipu, na snimatelje na svjetličare… Oni si mi jako važni. Jer rasvjeta glumicu čini lijepom ili ružnom, zanimljvom ili nezanimljivom. Koliko mi šutjeli o tome. Kamera je najprije fizis. Jako sam im zahvalna jer su me pazili i mazili a ja sam im vraćala pozitivnom energijom.

Photo: Sandra Simunovic/PIXSELL

Snimalo se u vrijeme lockdowna. Kako ste doživjeli poziv na snimanje?
– Na dolazi vam često, pogotovo u telenovelama tako atraktivna uloga s tako dobrim momentima. Radi 120 ljudi, u vrijeme korone, poštujući maksimalno epidemiološke mjere. Uvjeti su teški. U 8 mjeseci nisu imali ispade korone, čim je bila sumnje su zaustavljali, prebacivali. To je vrlo profesionalni, lijepi, vlak u kojem sam bila i u kojem sam uživala u svakoj sekundi.

– Baš sam bila zahvalna Bogu što mi je dao nešto u vrijeme korone i potresa. Nešto što me jako veselilo. Jer drugi glumci sad sjede doma i bore se s teškim emocijama. Nija lako umjetnicima kad ne rade. Ne zbog egzistencije, nego umjetnik mora raditi da bi bio zdrav u glavi.

Je li uloga rađena za vas?
– U svakom slučaju bio mi je veliki izazov i skužila sam da su scenaristi jako razmišljali o meni kad su pisali jer su neke moje privatne silnice uzeli u neku autoironiju i to je jako opasno. Jer u principu, moju pjesmu Ćilibar, koja je nastala iz potpuno drugog razloga iz potpuno druge priče, iz potpuno drugog konteksta, morala sam uzeti kao dio uloge, odreći se onog privatnog pravog na nju i odreći se one privatne emotivje emisije i staviti ju u jedan autoironični kontekst – u kontekst jedne koja u stvari pjevat nezna. Tako sam jednu divnu emotivnu pjesmu, morala raskasapit Bila je to tužna žrtva, al’ sam to učinila za Macu jer sam prvenstveno glumica. Možda ljudi neće moći shvatit tu emotivnu žrtvu… Osim onih koji pišu pjesme.

Ćilibar je pjesma koja nosi vaše emocije iz jedne druge priče.
– Krenulo je kada sam 2019. oko nove godine bila u Valeciji (i kada sam) gledajući ulični, grezi flamenko skužila sam da se nešto mijenja u meni i da me obuzimaju neki drugi muzički ritmovi. Neki drugi vjetrovi su zapuhali. Onda sam na ljeto, za svoj rođendan otišla u Istanbul. Tamo sam često boravila na aerodromu na mojim putovanjima u Egipat, Jordan ili Izrael… Odmah sam se zaljubila u njega jer me očarala ta njegova poluružnoća. To je arhitektonski potpuno sprčkan grad, u mišungu Europe i Azije. Međutim energija tog grada, njegov zemljopisni položaj gdje izlazak i zalazak sunca kao da su drukčiji.

– Pa ljudi… Ti orijentalni ljudi jedni druge čitaju na drugačiji način. Oni nisu kao mi. Gledaju se u oči i kad vas gledaju imate osjećaj da vide duboko u vas. To čitanje neke senzualne energije to je ostalo u meni. I ja volim gledati ljude, pa to neki muškarci krivo shvate… Tamo sam promatrala sve oko sebe, upijala i ostalo je to u meni i tako je nastao Ćilibar… Da nije pandemije, sad bih za tu pjesmu tamo snimala spot. Sve je već bilo dogovoreno…

Photo: Sandra Simunovic/PIXSELL

Kazalište Moruzgva. Kakav je “Cabaret preko veze” u stvarnom životu?

– Ivan Leo Lemo napravio je trilogiju – Splićanke, Cabaret preko veze i Vla Vla Vlajland… svoj obračun s hrvatskim preko veze momentom je supermajstorski napravio. Jako sam bila sretna da sam igrala u Cabaretu jer mi je ta uloga dala jednu glumačku dimenziju koju nisam dobila jako dugo i tu sam narasla kao glumica. To mi je jasno. Al sam se nagutala vode radeći to i nagutala sam se straha na premijeri. Nikad u životu nisam imala osjećaj treme koja blokira.

Trebalo je proći skoro 25 godina život u kazalištu da bih ja osjetila što znači imati tremu. Ti monolozi koji traju desetak minuta velikom brzinom, kada si sam na sceni i nema nikoga da ti pomogne… To je jedno nadrealno iskustvo. Nakon što smo se nakon premijere poklonili publici i primili cvijeće, ja sam iza scene povratila… tolika je to trema bila. Ali nakon toga sam ponovo sazijela i sada nema toga u životu čega bih se unaprijed bojala.

S obzirom na pandemiju, pripremate li nešto?
– Muzičke predstave se zbog epidemije se sad ne rade. U “Komediji” za sad ne znamo ništa. Evo, ova premijera predstave Mandragola odigrana je nedavno, i to je za sada to. Drago mi je da kazalište upoće može raditi. Nadam se da ću na ljeto nešto igrati u teatru. Nešto spremam, imam neke projekte, međutim ne mogu s tim izlazit van jer se ništa ne zna. Nadam se da ćemo iskoristiti ljeto u bilo kom obliku.

Osim kazališnih tu su i filmske i televizijske uloge, ali voljela bih da prokomentirate sinkronzacije crtića. Njih zaista imate mnogo.

– Crtiće obožavam Taj dio obožavam. Strašno to volim raditi. To je jedan tihi obrt kojeg radim užasno puno i dugo. Puno radim sa studijom Rubicon Igora Pecotića, brata poznatog skladatelja Anta Pecotića. Sve se odvija u zagrebačkoj vili Antuna Vrdoljaka. Gospon Vrdoljak živi na Lašćini, u svojoj lepoj kućici, Andre Vrdoljak sve organizira, Igor Pecotić je dolje u podzemlju, šef cijele priče. U prizemlju ima prekrasne studije. Trenutno radim na sinkronizaciji Netflixove serije Boss Baby.

Tu igram mamu. Pa onda je na redu jedan film… Taj svijet crtića je predivan. Jedan dio glumačkog života kojeg smo mi odrađivali na radiju s radio dramama, to je sada jako rijetko. A za glumca je jako važno da ima stalni govorni trening. Morate stalno nešto glasno čitati, stalno nešto na prima vista glumiti. Jer ta legastenija koja ze zavukla među mlade ljude koji samo bulje u ekrane doprinosi da gube pravopis, izgovor, gube glas, gube sve… Vidim to u radu sa studentima koliko im truda treba kada moraju glasno čitat i govorit.

– Crtić ima ono nešto nevino što se kroz život izgubi. Taj osjećaj se gledajući crtiće vrati. Kada me uhvati emocija da mi fali taj osjećaj djetinjstva i sigurnosti i ljubavi s članovima obitelji kojih više nema, ja se vozim noću po Zagrebu i tražim stare izloge. One dućane koji su nepromijenjeni. U tim starim izlozima pronalazim tu izgubljenu emociju djetinjstva. Oni su za mene neke vremenske kapsule.

Plesali ste balet kao djevojčica?
– Bila sam najmanja u razredu, mala i žgoljava. Na baletu su to jako voljeli jer balet voli krhkost, te fine tanke linije. I sve je bilo OK do puberteta. U godinu dana sam postala žena. Nikad nisam bila djevojka, odmah žena, dobila sam desetak kila.

Nisam bila pretila ali jesam fino popunjena. Prestala sam se baviti baletom. I to formozno razdoblje je trajalo kroz čitavu srednju školu. Kada sam došla na dramsku akademiju vrlo brzo sam skužila, ostanem li formozna, sve najbolje uloge i sve ono što želim raditi, a to je baviti se mjuziklom dobivat će neka manje formozna djevojka. I vratila sam se teti Silviji, mojoj učiteljici baleta. Koja je drvljem i kamenjem prokomentirala moj punašan izgled. Jednostavno je “poludjela” na to. Nije mi bilo druge – smršavila sam i više se nikada nisam udebljala…

Photo: Ivan BALIĆ COBRA

Čime tjerate vrijeme od sebe? Kako ostajete u formi?
– U 21. godini sam krenula na dijetu koja traje do danas. Sad je još i jača, jer što ste stariji to manje jedete i manje vam hrane treba. I ta borba za vlastiti izgled je nešto što sam prihvatila kao životnu istinu. S tim nikad nisam stala. Toliko sam uprla u vlastiti izgled jer sam rano skužila da jedini način kako mogu doći do dobrog posla, do vrhunskih uloga, a da nikome ne moram raditi nikakve usluge…

Uvlačit se nekome u guzičicu, pit s nekime kavu s kim ne volim pit. A da ne govorim o nemoralnim ponudama, jer ja ih nikada nisam dobila. Stvarno nisam. Da budem takva kakva jesam, sa svojim vrijednostima, moralnim, religijskim, s tim svojim integritetom kakva jesam jedini način je bio da postanem toliko bolja od svoje konkurencije. U svemu.

Da jednostavno nema šanse da mi netko neda posao. Taj put je strašno težak. Od 21. godine nisam se najela do sita. Jedem sve, ali jedem jako malo. S druge strane treninzi. Balet se nastavio i dalje, u Komediji.

– S 35 sam krenula u teretanu s osobnim trenerima. Nikad više nisam stala. I sad u pedesetoj sam došla do tog da mi ni trener više ne treba. Imam svoju aplikaciju, jer korona se dogodila, moj zadnji susret s trenerom je bio tada. Trčim sama dva puta tjedno i svaki drugi dan vježbam s aplikacijom vježbe što su me naučili moji treneri. U životu sam ih imala 4. Meni se sve to isplatilo, sav taj trud. Nikada nisam imala fazu u životu da mjesec dana ne vježbam ili da mjesec dana jedem kaj hoću.

Ta opcija za mene ne postoji. Ima nešto prokleto 1. rujna kada se glumice vrate u kazalište i probaju kostime a garderobijerke izvuku metar i mjere vas u struku. Nikada nisam dozvolila nikome to zadovoljstvo da ne mogu zakopčati u svoj kostim. Jer znam u kakvom svijetu živim. Postoje ljudi koji nemaju dobre namjere prema meni, koji bi me najrađe demantirali u svemu što radim i rekli da nisam dovoljno dobra, dovoljno lijepa, dovoljno sposobna, da nisam za to… Naučila sam se za uloge boriti poštenim sredstvima koja su teška ali se isplate. Uvijek pričam o tome jer znam da moj intervju čita neka mlada duša koja će odabrati krenuti sličnim putem i da joj dam podstreka da težak put donosi velike stvari.

Vaša je disciplina gotovo pa misija…
– Pa, da. Jer život je misija i tu spoznaju sam dobila kroz vjeru. Odgojena sam u katoličkoj obitelji gdje je vjera imala jedno jako važno mjesto u smisu življenja tih vrijednosti. Ali sam i dijete socijalizma. Ponekad sam bila jako razapeta između ta dva pola, međutim sad vidim da su te krajnosti slične. Čini mi se da su katolicizam i socijalizam vrlo bliski, osim što je socijalizam isključivao Boga kao kategoriju, ali vrijednosti su iste… Budi vjeran, dobar, iskren, drug… budi humanist.

I toga se držim kao dar jer kroz život ne treba proći slučajno, ni banalno. Treba ostaviti neki svoj trag. Da se razumijemo, u životu sam imala užasnih padova i dvojbi. Kao i svaki čovjek, ali to sidro vjere me držalo. Ima još nešto. Osjećaj nevidljive ruke koja me vodi kroz život, od malena… To ne mogu opisati. Gdje god bih došla bila sam autsajder jer sam bila drugačiijih vrijednosti. No nevidljiva me ruka izvela iz svih mogućih spletki i nemogućnosti.

Otvarale su mi se mogućnosti gdje nisu postojale. I zato u tepiseriji života te niti koje se pletu su puno važnije nego što mislimo. Svaka riječ koju kažemo, svaka misao koju imamo ostane u našem sustavu našeg sjećanja, vašeg duha, duše, bića, tijela. Mi smo kao stablo. Sve su informacije upisane u nama kao godovi. Zato je lijepo živjeti život pokušavajući prodrijeti u dubinu. Ja sam takva, ali ljudi su različiti. Postoje i plićine, a postoje i razlozi zašto je to tako. U tom rasteru Božjem različitost je bogatstvo. Volim reći da mrak postoji zato da drži zvijezde.

Photo: Ivan BALIĆ COBRA

Koliko se glumci moraju baviti sobom?
– Sad sam se sjetila svog pokojnog profesora Crnkovića koji mi je uvijek govorio “glumac mora imati skladno tijelo, ne moraš biti ni mršava ni debela, ali moraš biti skladna”. I taj sklad je da se vi u svojoj figuri, kakva god ona jest osjećate dobro. To je temelj da je tijelo gipko, jako, snažno, moćno, da nije opterećeno nečim što mu ne pripada. Kod muških glumaca i neka fizička mana, ožiljak, klempave uši, nešto estetski nezanimljivo može biti fenomenalno ako glumac osvijesti svoje tijelo. Ako spozna sebe i svoj glumački organizam na jedan dostojanstven način. Što znači da se malo pobrinete oko toga.

– Problem je što se muški glumci često opuste. Žao mi je kad vidim da se kolege glumci prestanu baviti sobom i posustanu pred izazovima kreativnog života. Ne bave se sobom jer je bol koju nose prevelika. Kad se bavite kreativom, vi u sebi nosite kreativne rane i izazove s kojima se morate suočavati. To je pitanje vlastitog izraza.

Da li ste ga dosegli. Kako ste ga dosegli. Da li vas okolina podržava. Da li vas publika podržava. Jeste li uspješni ili neuspješni. Kako ćete primiti kritiku, što ona za vas znači. Koje su vaše kreativne blokade. Ako nemate razvijen sustav bavljenja time onda ćete posegnuti za alkoholom, drogom, seksom i kockom.

Bilo kojom vrstom ovisnosti ne biste li te rane sakrili pod tepih. Baviti se svojim umjetničkim ranama je strašno teško. Posljednjih se godina bavim promatranjem kreativnosti s jedne duhovnije razine pa upravo vidim među kolegama koliko je umjetniku teško nostiti samoga sebe. I koliko stalno morate raditi na svojoj osobnost da joj ugađate ne biste li bili zdravi.

I zato oduvijek vrhunski umjetnici imaju i svoje vrhunske mrakove i ponore koji ponekad hrane umjetnost. A ponekad ju razaraju. U tom ping-pongu se događaju kreativne stvari, ali mnogi nemaju tu osobnu snagu da se izbore s tim. Zagrebačka škola glume nije škola glume koja razvija individualnost. Mene kritičati ne vole. Nisu nikad, i nikad neće.

Zašto?
– Zato što je osobnost Mile Elegović puno razvijenija. Vi ćete uvijek ići gledati mene koja radim nešto nego gledati ulogu koju glumim.
To je zapadni sustav glume. Kod nas je uvijek bilo da se glumačka individualnost ubije što više. Da se podnizite pod ulogom. ja nisam to. Na svijetu ima jako mnogo načina na koji radite i ta moja indivudualnost mi je pomogla da osnažim sebe toliko da u tim ratovima sama sa sobom budem ok.

Posjedujete šarm s trunkom autoironije. Često ju koristite?
– Autoironija je proizišla iz toga što sam se jako dugo vremena morala ispričavati zbog toga što nešto znam, što nešto mogu, što nisam željela de se ljudi u mom društvu osjećaju manje vrijedni ili lošiji… To je bila početna linija autoironije. A poslije je to došlo kao igra. Volim se igrati sama sa sobom. Volim promatrati sebe na različite načine. I nije me toga strah. Slatko mi je na sceni imati autoironiju. To je vid mene kojim se poigravam sama sa sobom. To i nije loše jer ego zna biti jako zeznuta stvar. Zona autoironije mi je ugodnija od zone prevelikog ega.

Jeste li često nasmijani? Kako biste se opisali?
– Vedra sam i vesela, ali isto sam i melankolična. Astrološki sam blizanac pa je ta dvojnost kod mene pojačana. Kad sam na sceni strašno sam radosna. Scena je kategodija koja me vječno razveseli. I sad dok razgovaramo, to smatram jednom vrstom nastupa. Mnogi glumci i glumice intervjue doživljavaju mučno, kao dio posla. To je razlika između njih i mene. Ja sam puno u svom životu dobila razmjenjujući misli s ljudima koji su me ispitivali. Intervju je zaista jedna prezentacija sebe gdje jako puno možete dobiti i naučiti.

– Volim smijeh, volim kad se ljudi smiju. Kad su veseli i radosni. Volim tu nesputanu dječju zaigranu vedrinu i veselje. Uvijek sam spremna na ludilo, avanturu i smijeh. Moj posao u i Komediji i Kerempuhu dao mi je puno smijeha i na tome sam jako zahvalna. Baš jesam

Jeste li vi kako vaš jedan album kaže “Kradljivica srca”?
– Ha, ha, ha, ha…… Prvo sam samoj sebi ukrala srce i trebalo je jako puno vjemena da svoje srce nađem ponovno. Više sam wannabe kradljivica srca. Ja u ljubavi strašno puno dajem sebe, do kraja. Taj album govori o mojim vezama i ja sam htjela da se zove “Dramma Queen” ali moj dragi prijatelj i prodicent Miroslav Vrus me ošpotao. Album je to svim mojim tipovima odnosa i vezama kakve sam imala u životu. Tko ja jesam i što ja jesam u ljubavnim odnosima. Tako da sam je puno više wannabe kradljivica srca nego što stvarno jesam…