Bashkim Shehu, kompozitor, glazbeni pedagog, prvi dekan Muzičke akademije u Puli od listopada prošle godine slavi značajnu obljetnicu – 50 godina skladateljskog rada.

– Cijele ove godine obilježavam 50 godina umjetničkog stvaranja, a početak je vezan uz 28. listopada 1972. kada je u kazalištu u Prištini prvi put izveden moj »Koncert za klavir i orkestar«.

Ja ne planiram svečanosti, ali su ih, na moju sreću, planirali drugi. Na Kosovu, u Prištini u travnju je izveden veliki koncert s mojom kompozicijom, a potom i u Novom Sadu.

Nadam se da će tako biti i u Tirani, u Albaniji, gdje još traju dogovori o načinu obilježavanja, a već je objavljeno 20 edicija s mojim kompozicijama, a u nekima ima i 110 mojih glazbenih djela. Uz to, planirano je i snimanje dokumentarca o mom životu i stvaralaštvu.

Na moju zamolbu partiture mi je objavilo i pulsko Sveučilište Jurja Dobrile, a u Prištini se priprema i premijera mog trećeg baleta »San«. Također, u monografiju Vojvođanskog društva skladatelja, koje slavi 60. obljetnicu, uvrštena je moja biografija kao počasnog člana Društva.

Impresivno obrazovanje

Iako vas šira javnost poznaje kao koncertnog menadžera, dugogodišnjeg profesora i prvog dekana Muzičke akademije u Puli, vi ste i skladatelj. Imali ste impresivni obrazovni put. Stjecali ste glazbeno obrazovanje u Sarajevu i Parizu?

– Nakon završetka Muzičke akademije u Sarajevu, na Odsjeku za kompoziciju i dirigiranje u klasi prof. Miroslava Špilera te poslijediplomskog studija na Odsjeku za kompoziciju (simfonijska glazba) u klasi prof. Josipa Magdića, dobio sam stipendiju i odlazim u Pariz na dvogodišnju specijalizaciju iz kompozicije, glazbenih oblika i orkestracije na pariškom Nacionalnom konzervatoriju (C.N.S. de Paris), gdje boravim još tri godine i studiram kod dosta zanimljivih profesora Tonyja Aubina, Ive Maleca i Betsy Jollas.

Paralelno sa studijem, uključen sam u istraživački rad na institutu Jeusseux u klasi prof. dr. J. Anne Castelegno, na projektu balkanskih glazbenih instrumenata, a prof. Castelegno mi je zaista puno pomogla. Iz Pariza se vraćam u Prištinu gdje sam najprije radio kao suradnik na radiju i televiziji, a potom odlazim na Muzičku akademiju. No s prištinske Akademije sam kao njen zadnji dekan 1991. morao otići.

Bila su to gadna vremena koja nisu moja vremena, kao ni bilo koja druga koja obezvređuju bilo koga s bilo koje strane zbog svojega podrijetla. Preko noći sam s dvoje djece otišao u Medulin gdje smo imali kuću, a moja žena, koja je bila trudna s trećim sinom, ostala je u Prištini još nekoliko mjeseci.

Devet godina se nisam vratio u Prištinu, ali kada sam prvi put došao imao sam veliki doček, okupila su se velika imena, glazbenici, redatelji i glumci – Faruk Begoli, Bekim Fehmiu, Enver Petrovci, meni posebno značajan skladatelj Rexho Mulliqi.

Bilo je stvarno puno glumaca i ljudi iz kazališta jer u Prištini, ali i Skoplju, Beogradu, radio sam jako puno glazbe za kazalište i film.

Puno sam naučio od Boška Dimitrijevića s kojim sam u Beogradu u Jugoslavenskom dramskom pozorištu radio »Noć i maglu« Danila Kiša. Tu je zapravo krenuo moj interes za skladanjem primijenjene glazbe.

Prošle je godine bila i 30. obljetnica vaše Zlatne Arene koju ste osvojili za glazbu u filmu »Zec sa pet nogu«. Jeste li bili u Areni tada tijekom ljeta 1982. Jeste li možda pomislili da ćete jednog dana živjeti u Puli?

– Nisam tada bio u Areni, lovio sam ribu na Dunavu na Petrovaradinu i punica mi je javila da su u Dnevniku, dnevnom listu, objavili da sam dobio Zlatnu Arenu. Ranije sam u Pulu dolazio samo kao turist, na odmor s obitelji.

Vaš dolazak u Pulu bio je prilično dramatičan?

– Večer prije napuštanja Prištine, jedan vođa tadašnje oporbe došao mi je navečer na vrata i rekao: »Uzmi auto, djecu i u tri ujutro odmah idi za Medulin!« Bila je to šifra za hitno napuštanje Kosova.

Žena je bila trudna s trećim djetetom i ostala je u Prištini sve dok nije predala dužnost direktorice Zavoda za zaštitu spomenika Kosova, a ja sam krenuo u zastavi 1300 sa sinovima Admirom i Arianom.

Bilo je to jako dramatično putovanje. Nisam više nigdje stao sve do Medulina.

Prvo sam počeo raditi kao suradnik na Pedagoškoj akademiji u Puli, ubrzo dobio zvanje i onda sam, s pauzom u nekoliko navrata, zadnjih 30 godina vodio Akademiju, odnosno Glazbeni odsjek na pulskom Sveučilištu.

Ja sam muzičar i došao sam ovdje raditi – to je bila moja ideja od početka. A za sve je nekako kriv Massimo Brajković koji me pozvao da radim u Puli.

Snažna podrška

Vi ste osnivač Muzičke akademije u Puli?

– Da, osnivač i njen prvi dekan. Imao sam veliku podršku za osnivanje Akademije u Puli od svih sa zagrebačke Glazbene akademije na čelu s Bertijem Markovićem.

Kako vam je to uspjelo? Pula je ipak mali grad unatoč dugogodišnjoj tradiciji Glazbenog odsjeka na nekadašnjoj Pedagoškoj akademiji, a potom Sveučilištu Jurja Dobrile. Osnivanje Akademije izvan centra zaista se može smatrati jedinstvenim pothvatom?

– To je od početka zvučalo kao nemoguća misija, ali ja sam znao da to mogu učiniti prije svega jer sam imao veliku podršku na zagrebačkoj Glazbenoj akademiji, kao i mnogih glazbenika u inozemstvu.

Moja su se djela u to doba puno izvodila vani, imao sam dosta moćne prijatelje u glazbenom svijetu među Rusima, Ukrajincima, Talijanima, Nijemcima, Francuzima. Ali bila je i jako važna i snažna atmosfera unutar pulskog Glazbenog odsjeka Pedagoške akademije koja je imala jak kadar i zbog toga sam uspio.

Imao sam ogromne probleme da uopće dobijemo Akademiju, ali tada je bilo par velikih imena ovdje u Puli koji su se zauzimali za njezino osnivanje – Zvonimir Ivančir, Vera Hajdarević, Mirjana Grakalić, Zdenko Osip, Elda Krajcar Percan, Massimo Brajković i drugi.

Uz njihovu pomoć i na nasljeđu velikih pedagoga i umjetnika kao što su Slavko Zlatić i Stanko Mihovilić, ja sam si za cilj postavio osnivanje Muzičke akademije u Puli.

Zahvaljujući tim profesorima i želji i autoritetu koji je tadašnja Pedagoška akademija imala – bila je prilika da se to napravi, a tu je bio i snažan Odsjek harmonike.

Dolaskom velikih imena, a tu su redovito dolazili i radili sa studentima te nastupali virtuozi poput Friedricha Lipsa, Teodora Antellottija, Mike Väyrynena, Elisabeth Moser, Raimondasa Sviačkevičiusa, sazrela je situacija za osnivanje Muzičke akademije u Puli.

Bilo je teško, jako teško, a velike zasluge imao je i tadašnji pulski gradonačelnik Giankarlo Župić, kao i njegov prethodnik Luciano Delbianco.

Kakva je situacija danas?

– Moram reći, ne zato što sam ja otišao, jer ja sam u mirovini i to svojom željom od 30. lipnja prošle godine, raspadanje je počelo već na kraju mog mandata.

Bila je loša atmosfera u Zagrebu na tamošnjoj Akademiji. Došli su mladi. Ja im ne prigovaram, oni jednostavno imaju drugačiju koncepciju, ali mi više nismo imali tu podršku iz Zagreba kao prije.

Shvatio sam da s tim puno, puno mlađim ljudima ja više ne mogu gurati našu priču.

Kada je otišao Cikojević i neka gospoda koji su znali što treba raditi bez neke fige u džepu, odlučio sam da idem i ja – jer starost te ulovi, a vremena je malo da se još nešto malo i odradi. Stoga sam odlučio da idem u mirovinu, a nova uprava Sveučilišta je to objeručke prihvatila.

Do kad ste bili dekan?

– Pet godina prije odlaska u mirovinu prestao sam biti dekan, a tu je negdje bio i početak usporene aktivnosti, odnosno urušavanja Muzičke akademije u Puli.

Nažalost, moram reći i da je pogrešan izbor bio da se za dekana izabere čovjek koji ne živi u Puli i ne živi s Pulom i nije svaki dan tu. Smatram da bivši dekan Dražen Košemerl kao vrlo malo eksponirani izvođač i glazbenik – a ni kao pedagog nije nešto posebno napravio – nije bio za tu funkciju. Ali to je i moj promašaj.

Ja sam ga primio kada je ostao bez posla. Sada vidim da sam tada napravio veliku grešku.

Mislio sam da je dobro pomoći ljudima kada su u nevolji, a harmonikaš nam je trebao i posebno onaj Ukrajinske škole. Smatrao sam da će to biti važno i dobro, ali sam pogriješio i to je utjecalo također na raspadanje Akademije.

Što se zapravo dogodilo?

– Tragedija je da se danas na Muzičku akademiju u Puli upisuje malo studenata, ili po nekima dovoljno studenata. Tragedija je još i veća jer smo imali veliki rejting u širom okruženju i van Hrvatske.

Vladao je zaista veliki interes, a sve sada intenzivno stagnira. To je dokaz da nešto ne štima ili u organizaciji ili atraktivnosti, angažiranju nastavnog kadra i kvaliteti nastavnog procesa.

To potvrđuju i odlasci Lidje Horvat Dunjko, Marije Kuhar Šoša te organizirana hajka da jednog Puležana i talentiranog pijanista Sandra Vešligaja praktički istjeraju iz Akademije.

To su sve umjetnici i pedagozi, izvrsni glazbenici, kadar koji je trebalo zadržati u Puli na Akademiji. Međutim, bez velikih imena i organizacije masterclassova s velikim imenima, pedagozima s međunarodnom karijerom teško će se probuditi interes šire javnosti i želja budućih studenata za dolaskom u Pulu i upisom na Muzičku akademiju.

Luciano Pavarotti, Dubravko Merlić i Bashkim Shehu uoči koncerta u pulskoj Areni, Foto: Arhiva NL

Inozemna logistika

Organizirali ste u Puli velike koncerte. Sve je počelo s Pulskim ljetom, a nastavljeno s deset izdanja Histria Festivala, koji je od 2000. do 2009. pozicionirao Pulu na svjetskoj koncertnoj karti. Bio je to jedan od prvih festivala organiziran u javno-privatnom partnerstvu. Kako je sve krenulo?

– Imao sam jaku logistiku u inozemstvu: moje profesore iz Pariza, poznavao sam ljude. Uz to, bio sam Gershwinov laureat u New Yorku i za svoje djelo »Šest tema za šest klarineta« dobio sam nagradu od šest tisuća dolara što je bio tada velik novac.

U to doba moj rad je bio u žiži interesa, radio sam u Zagrebu, Osijeku, Rijeci, posvuda su izvodili moja djela i moja je logika bila zašto ja to ne bih iskoristio kad mogu.

Na početku Histria Festivala bio je važan tadašnji riječki gradonačelnik Vojko Obersnel, a ovdje sam imao podršku pulskog gradonačelnika Luciana Delbianca, Giankarla Župića i njegovog zamjenika Armanda Debeljuha.

No ja sam malo i pohlepan i umjesto s pet-šest projekata ja sam odmah počeo s dvadeset, i preko Župića i drugih došao do velikih sponzora Hypo Banke i gospodina Naperotića, a tu je bila i gospođa Radojka Olić.

Zvali su vas »menadžerski car«. Dovitljivi ste, vižljasti u svemu što radite. No uvijek ste imali vrhunske suradnike – Vjekoslava Šuteja, Almiru Osmanović. Ali pratile su vas i organizacijske trzavice i financijski repovi. Što je pošlo nizbrdo?

– Nakon Histria Festivala ja nisam ništa naslijedio. Elton John je pokupio sve što sam imao i što sam trebao imati. Da nije bilo nekoliko sponzora koji su mi oprostili dugove, ja bih sad morao raditi do smrti. Jer taj projekt – koncert Eltona Johna koštao je kao sedam-osam drugih i tada smo izgubili baš sve.

Zašto je zapravo propao Histria Festival?

– Koncert Eltona Johna bila je kap koja je prelila čašu, ne samo iz financijskih razloga. Bio je to iznimno organizacijski zahtjevan koncert, koji nije pratila logistika samog glazbenika.

Moram istaknuti da ja prije svega nisam bio financijski magnat kako su me zvali, a radio sam možda najskuplji festival ne samo u državi nego i u regiji. Došlo je vrijeme kada je prestao interes pojedinih institucija i to od države sve do lokalne zajednice za Histria Festivalom, i nije ga više bilo moguće raditi te se ugasio.

U Pulu ste doveli zaista velika svjetska imena. Tko vam je ostao u najljepšem sjećanju?

– Moram spomenuti Cesariju Evoru koja godinama nigdje nije išla, ali je došla u Pulu i bila strašno uzbuđena. Plakala je kad je odlazila i zagrlila me. Njen koncert, Pavarottijev i skoro svi izvedeni baleti Carskog ruskog baleta bila su moja tri najemotivnija koncerta.

Pavarotti četiri godine prije Pule nije išao nigdje, a poslije Pule s nama je održao još tri koncerta u regiji i to su bili njegovi zadnji koncerti u životu.

Nije htio s pulskog aerodroma otići dok me ne pozdravi. Zahvaljivao mi je, bio je kao jedna velika beba. Zubin Mehta bio je čovjek i pol. Došao je u Pulu s Izraelskom filharmonijom.

Bio je to veliki događaj ali i velika politička »frka«. S posebnim avionom uz njega je u Pulu došlo 300 ljudi u osiguranju. Tijekom koncerta, u zraku je bilo čak 45 nevidljivih kamera…

Za kim žalite da ga niste doveli?

– Berlinsku filharmoniju koja je u to doba bila neprikosnovena, kao i Filadelfijsku filharmoniju, ali su bili financijski nedostižni jer mi nemamo mecene, a kada neki »mačor« uspije naći velike, jake sponzore onda se šire priče o nekim interesima. Ali nema u ozbiljnoj glazbi love, tu ima samo ljubavi i strasti.

Kako vidite pulsko kulturno ljeto danas?

– Onda je Pulsko ljeto radila Davorka Lovrečić. Fantastična osoba i vrhunska organizatorica, i dok je bila ona i nemoguće je bilo moguće.

Nikad me nije iznevjerila, obožavao sam je, dvedeset godina smo surađivali. Pulsko ljeto danas nema krvi. Ima samo bijela krvna zrnca, nema crvenih…

Treba reći i da su rokeri drugačiji i tu su drugačija pravila. Klasika i dalje postoji, i nije vezana samo uz jedan žanr, samo je treba otkriti i predstaviti u mjeri koju mogu ljudi prihvatiti, a ne raditi posao samo po financijskim kriterijima. Važna je raznolikost. No tu je potreban vrhunski menadžer.

Kakva je budućnost Pule u tom smislu? Treba li nam koncertna direkcija?

– Pula ima iznimne mlade glazbenike i u tom smislu treba otvoriti put za njihovu afirmaciju. No za realizaciju ozbiljnog, kvalitetnog, dugoročnog i moćnog programa trebaju se angažirati mnogi koji će pokrenuti velike projekte.

Važna je oprema, važna su sredstva, ali najvažnije su sposobnosti i kontakti na državnoj i međunarodnoj razini. Bez toga velike projekte nije moguće raditi. Na lokalnoj razini nema te snage.

Otac i supruga

Vaša je karijera iznimno bogata i raznolika. Kako ste u svemu tome uspjeli?

– Mislim da je u svemu, u cijeloj mojoj karijeri ključno to da imam ogromnu podršku obitelji, prije svega podršku i razumijevanje supruge Satke, koja je arhitektica konzervatorica i znala je što znači razvoj u profesionalnom smislu.

Ona je ključna figura u vašem životu?

– Uz djecu, što se podrazumijeva, imam dva ljudska bića koja obožavam: mog starog, pokojnog Ahmeta Shehua, koji je radio, šivao, od 0 do 24, zapravo 16 sati dnevno da bi mi omogućio srednjoškolsko školovanje i studij, i Satku Nukić sada Satku Shehu.

Ona je bila žrtva mog stvaralaštva i moga rada, jer sve što sam napravio, napravio sam samo zahvaljujući njoj. Naravno i djeca su pomogla. Ali mislim da kad umrem da ću umrijeti otvorenih očiju želeći da nju vidim.

Što danas radite?

– Vanjski sam suradnik na novosadskoj Muzičkoj akademiji, a uskoro ću početi i s predavanjima u Tirani, Prištni i Tetovu. Moram vratiti energiju od tamo gdje sam počeo, vrijeme je i da se vratim prijateljima koji me nisu zaboravili.

Što slušate

– Slušam svoje stare ljubavi, slušam Satku, malo šale… Slušam Brahmsa kad se želim koncentrirati, pustim ga da »pluta« neobavezno, slušam i uživam.

Često slušam primijenjenu glazbu – Morriconea… U zadnje vrijeme od komorne glazbe volim slušati jednog mladog Francuza Jeana Pierea Duestana koji nije toliko poznat, ali radi jednu posebnu vrstu glazbe za komorne ansamble. Posebno me zanima što on radi s bojom.

I inače u glazbi majstorstvo u kompoziciji nije samo uporaba tehničkog glazbenog elementa, već ravnoteža zvuka u odnosu s tišinom, a kasnije i svi tehnički elementi. Po meni u mom stvaralaštvu najvažniji element je boja, bez boje nema glazbe.