Mauro Staraj miljenik je publike različitih generacija. Svojim osebujnim i duhovitim pristupom redovito na svojim glazbenim nastupima zabavlja svoje poštovatelje. No u posljednje vrijeme pandemija ga je zbog izostanka koncerata spriječila u tome, ali ne i u kreativnosti, te je tako ovih dana objavio singl »Agent za nekretnine 028«. Bio je to povod za razgovor u kojem nam je otkrio kako je biti glazbenik i agent za nekretnine, ali i još pokoji detalj iz obiteljskog i glazbenog života.

Volim sve lijepo

Za početak nam recite što vam je sve dobroga donijela korona? O onome lošem zna se sve, ali ako želite nešto reći i o tome, slobodno.

– Nikada u životu ne gledam na stvari crno-bijelo, pa tako nisam ni na koronu. Nekako se vodim onom starom »Gdje život zatvori vrata, Bog ti otvori prozor«. Iskreno, u početku me razveselilo to što konačno imam »skužu« da se odmorim od aktivnog nastupanja posljednjih 20 godina i da se više posvetim obitelji. Kako sam tata danas trogodišnjih blizanaca, mislim da je najljepše vrijeme koje smo proveli zajedno upravo lani za vrijeme prvog lockdowna, kad smo svi zajedno provodili mnogo vremena u prirodi. Neke trenutke više ne možeš vratiti, a pogotovo sa svojom djecom koja su jako kratko vrijeme mala i preslatka. Prebrzo to vrijeme ide.

»Uozbiljili« ste se, kako bi rekli naši stari, te imate stalan posao agenta za nekretnine. Kako je došlo do toga?

– Godinama sam supruzi tumačio kako sam siguran da bi mi taj posao ležao jer nekako volim sve lijepo – lijepe kuće, stanove, okućnice – često bih za vrijeme naših šetnji »maltretirao« suprugu – vidiš kako je ovo lijepo, znaš tko je to kupio, vidi ovo ovdje, čuo sam da se prodaje… Čovjek sam od naroda i jako sam puno među ljudima.

Poznanstva koja mi je donijela glazba velika su prednost u ovakvom poslu. S obzirom na to da mi ne nedostaje dar govora i da volim komunicirati s ljudima, vidio sam mnogo sličnosti između glazbe i nekretnina. Nije neka razlika prodati svoj koncert ili neku nekretninu. U obama slučajevima na početku prodaješ sebe – i tu prevagnu detalji – način na koji pričaš s ljudima, kako se odijevaš i na kraju – kakav si psiholog.

Kupci su ništa drugo nego tvoja – publika. Sudbina je htjela da lani sretnem Branka Papeša, s čijom se suprugom Barbarom znam više od 20 godina, još iz televizijskih dana, te smo u jednoj neobaveznoj ćakuli zaključili da je vrijeme da te moje davne skrivene želje o agentu za nekretnine pretvorim u stvarnost. Vrijeme je očito sazrijelo za to, i eto, sada imam osjećaj da sam u ovom poslu već godinama.

Sretan broj

Novom poslovnom pozivu posvetili ste pjesmu »Agent za nekretnine 028«, koja se s glazbenog aspekta, osim »ispovijesti« u stihovima, može svrstati u nekoliko žanrova – slavonski i istarski melos. Kako je to biti agent za nekretnine 028 u pjesmi i u zbilji?

– Taj 028 je samo broj koji me kroz cijeli život prati i nekako vjerujem da mi nosi sreću. Tako se zvao moj prvi soloalbum, mnogo auta imalo mi je baš taj broj registracije, a kako je broj 007 zauzet, što da budem, nego Agent 028. Najveća razlika između mene i Bonda je to što on ima »licence to kill«, a ja »licence to sell«.

Po potrebi, ako situacija to nalaže, otpjevate li nešto klijentu ne bi li se odlučio za neku nekretninu?

– Ne mogu zatomiti zabavljača u sebi, niti želim. Vjerujem da se u svakom poslu moraš maksimalno zabavljati, ljudi osjete kad si opušten i iskren, svoj. Imali smo nedavno fine klijente iz Zagreba koji su htjeli kupiti stan u prekrasnoj staroj opatijskoj vili. Dok su razgledali nekretninu, ja sam ugledao stari pianino, bez pardona sjeo za njega i počeo im svirati »Opatijo bajna«. Svi prozori na kući bili su otvoreni, povjetarac je pomicao zavjese i oni su zagrljeno gledali u more. Trebam li spominjati da su sljedeći dan dali ponudu i za nekoliko dana kupili nekretninu (smijeh)?

Koncerti »tu negdje«

Uvijek ste dosta pažnje pridavali stylingu. Kako se sada odijevate za posao?

– Jako uživam u tome. Imam osjećaj da sam tek sad nekako došao na svoje jer nerijetko nosim cipele po narudžbi kojima se povremeno nagradim i koje naručujem iz Italije, a nađe se tu i poneko odijelo po mjeri. Ono u čemu vjerojatno najviše uživam jesu satovi za koje me već godinama veže posebna strast te ih uvijek kombiniram s bojom odjeće. Iako sve ovo nekomu možda zvuči kao težak snobizam, moram reći da je ovo stvarno strast i ljubav prema lijepom koja čini da se osjećam bolje. A znate kako kažu – kako zračiš, tako privlačiš.

A sada malo ozbiljnije. Jeste li ipak uspjeli dogovoriti i neki koncert u međuvremenu?

– Prije nekoliko dana imao sam akustični koncert pred prepunim trgom na Viškovu. Direktorica tamošnjeg TZ-a nazvala me i pitala želim li sam za klavirom nastupiti na trgu na netipičan način. Ideja mi se svidjela te sam s kolegom iz benda Mariom Šimunkovićem na gitari odsvirao vrlo emotivan koncert od dva sata jer sam odlučio izvesti pjesme koje su na mene ostavile najviše traga od najranijeg djetinjstva pa do današnjih dana te između njih pričao svoju životnu priču. To je koncept o kojem sam dugo razmišljao i odlučio sam ga spontano »testirati« pred publikom. Test je prošao više nego uspješno tako da možete očekivati i intiman album koji će sve zvati »Pjesme mojega djetinjstva«. Svi ostali koncerti su »tu negdje«, ali svi se boje organizirati nešto pravo, veliko. Koliko vidimo, neće se ni ove sezone nešto svirati po trgovima i feštama gdje mi s bendom najviše i nastupamo. Tako da mi koncept klavira i akustike iskreno u ovom trenutku stvarno i najviše odgovara. Lani smo imali taj jedan koncert »pod maskama« i svim mjerama i, iskreno, to nije to. Prvi put u životu jedva sam čekao da to prestane i da odem s pozornice. Ili kako treba ili nikako. I to će proći, sve prolazi. Budimo strpljivi i čuvajmo se.

Mnogo ideja

U današnje vrijeme je teško bilo što planirati. Ipak, otkrijte nam bar želje za budućnost ako ne već planove?

– Svakako želim objaviti CD s pjesmama za djecu. Kako imam blog Tata 24 sata i već napola napisanu knjigu u kojoj pratim trudnoću svoje supruge i odrastanje blizanaca, velika mi je želja objaviti knjigu s tom tematikom. Možda mi je najveća želja konačno snimiti sirovi, pravi blues album na ortodoksnoj čakavštini i to je nešto čime ću se ove zime sigurno baviti. Naravno, već pola novoga albuma napisao sam za moju La Bandu jer sanjam taj veliki stage i groove koji ti ništa na ovom svijetu ne može nadomjestiti te da se život vrati u normalu kako bismo sve to predstavili publici.

Da niste pjevač i agent za nekretnine, što biste voljeli biti i imate li neku skrivenu poslovnu ambiciju?

– Pisao bih pjesme za druge, što svejedno redovito radim, kao i aranžmane te snimao u studiju. Ne bih se bunio ni da prodajem automobile ili satove jer to su stvari koje privatno jako volim i znam ponešto o tome. Radio bih kao radijski voditelj jer mi je to gušt. Snimao bih podcaste s najrazličitijim tipovima ljudi. Radio marketinške kampanje i bio copywriter. Pisao knjige. Ne znam zašto, ali nekako cijelog života sanjam da bih na nekom pustom otoku imao mali beach bar, daleko od svijeta, ukrašen onim bambusovim trskama, da sve miriše na sunce, pijesak, koktele i kremu za sunčanje. Valjda jedini neostvareni dječački san mi je da naučim surfati. Vjerojatno sam pogledao previše filmova. Sve što sam nabrojio iskreno volim te mi ništa od ovoga ne bi bilo teško. I mislim da je to neki mali recept za sreću – nađi posao koji voliš te ga radi predano i svim srcem. I nema greške.