Naš domaći glazbenik, dobro nam znan Mauro Staraj, inspiriran peripetijama građanstva u kojima glavnu ulogu posljednjih dana imaju bojkoti trgovina, napisao je pjesmu posvećenu špeži u Trstu.

Riječ je o skladbi čiji naslov odmah daje do znanja o čemu je riječ. »Grana padano i mortadela« povod je za razgovor u kojem nam je Staraj otkrio detalje o tome kako je nastala pjesma u čast staroj – novoj ljubavi šopingu u Trstu i određenim renomiranim proizvodima kojima smo, većina nas, vjerni cijeli život.

Spontano i slučajno

Iz stihova vaše nove pjesme »Grana padano i mortadela« da se naslutiti da je inspiracija potekla iz aktualnih događanja. Kako je tekao proces stvaranja pjesme?

– Sasvim spontano i slučajno – prošlog tjedna, iz razgovora s dizajnericom koja je došla na ideju da poznate stihove mojih pjesama otisnemo na majice i vrećice od tkanine.

Tu mi se odmah »upalila lampica« da je sada idealan trenutak za pjesmu čije citate ćemo koristiti upravo na vrećicama jer sada opet idemo po »špežu preko«.

Kako sam prije 10 godina napisao pjesmu na sličnu temu, »Via Trieste«, rekoh joj – Isuse, pa mi moramo sada imati pjesmu o svemu ovome što se baš sad događa!

U toj staroj pjesmi nostalgično sam pričao o uspomenama na Trst koje nosim iz djetinjstva, a u ovoj novoj sam težio i tekstom i zvukom približiti se Trstu mog djetinjstva – ispada da se opet vraćamo na staro – idemo tamo po špežu, ne iz nostalgije, nego iz potrebe. Tada nezaobilazno kupujemo mortadelu, parmezan Grana padano i jedemo sendviče na parkiralištu.

To je za mene miris Trsta, miris mog djetinjstva i ima nešto lijepog u tome, koliko god smo se svi znali tresti od straha na granici i nisu bila baš bajna vremena.

Nevjerojatno lako još uvijek mogu vratiti mirise Trsta u sekundi, i tako sam se sjetio svih onih namirnica koje su uvijek bile sadržaj svih onih vrećica koje smo vukli po Trstu do parkirališta.

Godinama odlazim u Trst bez obzira na sve, upravo po jedan poseban osjećaj, po miris kave, miris parfema koji se miješaju dok šećeš ulicom, mode i stila koji je meni toliko drag i »svjetski« i tri svjetlosne godine ispred nas na manje od sat vremena vožnje od doma.

Pjesma je nastala doslovce u pet minuta.

Glazba je također u duhu nekih minulih vremena. Što je prvo nastalo, stihovi ili glazba?

– I glazba je upravo onakva s kakvom smo rasli, i nastojao sam da u svakoj sekundi ima taj djelić Italije i njenog šarma. U tim prošlim vremenima posebno me se dojmio talijanski pjevač Toto Cutugno te pjesma počinje upravo u »njegovom« tonu, a kako se približava refrenu, sve je bliža našem prepoznatljivom zvuku, zvuku Staraja i La Bande.

Nostalgične mandoline i gitare s početka počinju se svađati s našom, kako je ja volim zvati, »plebejskom harmonikom« te se ritam sve više ubrzava i pjesma te tjera na radost i ples.

Tu mi je, moram priznati, inspiracija bila sicilijanska glazba te slika Tifosa koji u Monzi slave pobjedu Ferrarija i srčano pjevaju svoju himnu.

Sve navedeno je upravo nova »Grana padano i mortadela« – kako sam već rekao, tekst je napisan u pet minuta, a odmah nakon toga sam sjeo za klavir i u nekoliko minuta složio melodiju.

To je onaj moment kad se sve jednostavno »dogodi«, a ti ga samo moraš uhvatiti. Ono što je najvažnije – iskrena je do bola i to mi je kao autoru najvažnije.

Foto: VIVIANA LOKMER ŠULINA

Mali dućani s dušom

Kamo vi idete po špežu i sviđa li vam se lista artikala koju je Vlada stavila pod zaštitu ili smatrate da bi se još ponešto trebalo naći na tom popisu?

– U špežu najčešće ide supruga jer mene izuzetno brzo naljuti kad u poznatom marketu nešto premjeste na drugu policu pa se gubim po dućanu.

Oduvijek volim male dućane s dušom, koji nemaju velik izbor, ali imaju sve – često su to oni privatni dućančići koji su nekim čudom »preživjeli« pod najezdom velikih trgovačkih lanaca, te sa zadovoljstvom potrošim koji euro više kad znam da takav dućan vrijedno vodi neka obitelj koja je pomno birala svaku namirnicu.

Bit ću iskren pa reći da nemam pojma što radi Vlada, koje artikle je stavila pod zaštitu jer ne pratim te stvari i ne čitam takav sadržaj već godinama.

Stava sam da će sve bitno ionako nekako doći do mene, te je tako došlo i ovo s bojkotom trgovina – a kako sam po prirodi oduvijek malo buntovan, volim kad ljudi ustanu i bore se za sebe i za bolje sutra.

Divno mi je ovo što su studenti napravili u Srbiji i na miran način velikim »glavama« dali do znanja da im je dosta.

Ljudi su izašli na ceste te je ona snimka iz zraka nešto na što se čovjek naježi. Zato sam itekako podržao pokušaj da nešto napravimo za sebe, pa kako god to završilo, iako mislim da to stvarno neće nimalo »dotaknuti« velike trgovačke lance, premala smo mi riba u ovom velikom bazenu.

Ali bitni su volja i želja.

Jeste li bojkotirali dućane i smatrate li da treba bojkotirati i kafiće i pekare?

– Kako sam i prije rekao, jesam, i uvijek ću podržati narod kad se bori za sebe i za bolje sutra.

Nebitno koje si nacionalnosti, vjere, religije – bitno je dati do znanja onima na vrhu da nisi baš tolika ovca. Jedino velika masa i, bojim se reći, narod na ulicama mogu donijeti nekakvu promjenu.

Pogledajte koliko smo mi luda nacija – ima nas samo četiri milijuna, a imamo toliku srčanost i temperament – igrali smo polufinale i finale svjetskih prvenstava u nogometu, sada smo bili i u finalu Svjetskog rukometnog prvenstva, mala Zrinka ide stopama Janice u državi koja nema jedno normalno skijalište, da ne nabrajam dalje.

Mi smo potpuno pozitivno lud narod i kad se radi o sportu, zabavi, proslavi – svi izlazimo na ulice i živimo trenutak zajedno sa svojim junacima – kad bismo barem bili tako složni da se usprotivimo ludom sistemu i ovim bolesnim vremenima u kojima živimo i omogućili si da nam bude bolje, ljepše i lakše, u našoj prekrasnoj zemlji Hrvatskoj, tako različitoj, a tako lijepoj – pa gdje bi nam bio kraj?