Album »Pianissimo« novi je projekt riječkog glazbenika Marka Tolje koji sadrži sedam laganih pjesama. Ovaj nosač zvuka pomalo je drugačiji od dosadašnjih, a jedna od posebnosti je što na njemu gostuje i pjevački zbor Josip Kaplan.

Glazbenik otkriva kako su pjesme satkane od njegovih intimnih priča od kojih su neke već duže vremena čekale u ladici i tek sad odlepršale u glazbeni eter i već osvojile svoje fanove. Video za naslovnu pjesmu snimljen je u prostoru Prve Sušačke gimnazije čiji je Tolja bio učenik i uz koju ga vežu posebne uspomene, naročito one uz razrednika Krešimira Cvjetkovića.

Osim Markovih nježnih pjesama obitelj Tolja obišla je još jedna posebna nježnost, kad je sredinom rujna stigao mali Niko, kojeg je s najvećim nestrpljenjem dočekao četverogodišnji Maro, koji sad ponosno nosi status starijeg brata.

Izdali ste novi album i priznali kako vam je to najnježniji do sada, što to konkretno znači, što publika može očekivati?

– »Pianissimo« je EP koji sadrži sedam pjesama. Na njemu su se našle neke meni jako važne pjesme, koje možda nisu onakve kakve današnja glazbena industrija »voli«. Lagane, nježne, minimalističke. Neke moje intimne priče u kojima će se sigurno pronaći i slušatelji, jer vjerujem da je ovakvih pjesama u današnje vrijeme malo.

Foto: Jelena Balić

Izazovna godina

Čitava vam je godina izazovna, naime održali ste veliki koncert u Lisinskom, kojim ste proslavili petnaest godina na pozornici. Kako biste opisali svojih prvih petnaest?

– Našla bi se tu i koja godina više, ali smo zaokružili na petnaest. Mogu samo reći da sam blagoslovljen i jako sretan što već svo to vrijeme živim za glazbu i od glazbe. Još je veća sreća u tome što nikada nisam pristao na kompromise, kad je moja glazba u pitanju. Uvijek sam radio ono što me srce pitalo i publika je na to reagirala sjajno. Naravno, takav je put puno teži i dulji, ali mislim da je zbog toga i kvalitetniji i garantira dulji opstanak na sceni. Bilo je i teških padova, ali i oni su dobrodošli, jer se iz njih uvijek moraš dići jači i sigurniji u to što radiš.

Oduvijek ste se željeli baviti glazbom ili ste imali neke druge želje kao dječak? Vaš je djed bio akademski kipar, je li imao utjecaja na vaše umjetničke gene i želje ?

– Likovna umjetnost me uvijek jako zanimala i nasljedio sam od djeda i tu notu. Arhitektura i dizajn interijera su me uvijek jako zanimali, ali kad je došao trenutak u životu da biram – tu biranja nije bilo. Glazba je uvijek bila jača od svega. Stoga mi je bilo puno lakše odlučiti se za taj nesiguran korak prema glazbi. Nitko ništa ne garantira u ovom svijetu, nema »opipljivih« uspjeha. Ali, kao što sam rekao, glazba je tu odabrala mene, a ne ja nju.

Foto: Jelena Balić

Video snimljen u najdražoj školi

Video za novi album snimili ste u bivšoj školi, Prvoj sušačkoj gimnaziji. Usput kakav ste bili učenik?

– Kao učenik nisam baš bio neka sreća. U srednjoj sam se školi dosta opustio i pubertet me poprilično opalio u glavu, te sam bio svakakav. Imao sam sreću što sam imao sjajne profesore, poglavito razrednika Krešimira Cvjetkovića. On nije bio samo naš profesor već i prijatelj koji nas je vrlo suptilno i inteligentno vodio kroz to osjetljivo životno razdoblje. Stekli smo prijatelja za cijeli život. Zbog toga sam se odlučio vratiti u školu i snimiti video za projekt koji mi toliko znači. Na taj način i zatvoriti taj životni krug. I hvala gimnaziji što me prihvatila tako srdačno i toplo.

Na albumu ste uz stare suradnike ostvarili i novu zanimljivu suradnju s pjevačkim zborom Josip Kaplan, kako je došlo do suradnje i kako je prošla? Razmišljate li ponoviti tako nešto?

– Okosnica svih aranžmana na albumu su klavir i kontrabas, odnosno bas gitara. Producent Ivan Popeskić i ja došli do ideje da na svakoj pjesmi dodamo nešto drugo. Tako je na jednoj pjesmi gudački kvartet, na drugoj čelo itd… Upravo je njegova ideja bila da na pjesmi »Vrijeme«, za koju je napisao glazbu, pozovemo Kaplanovce da nam se pridruže. Osim toga, to je jedna lijepa riječka priča i mislim da je rezultat baš lijep.

Izjavili ste i kako ste dugo čuvali pjesme s ovog albuma, što je bio razlog da ih niste ranije objavili ?

– Neke su dugo čuvane, a neke dosta friške. U današnje vrijeme glazbena industrija funkcionira na način da je jedino važno imati hit, slušanu i klikanu pjesmu. Pjesme koje su našle svoje mjesto na »Pianissimu« nisu takve. Da se još uvijek rade ploče, one bi bile na B strani. Ali, zbog toga nisu manje lijepe, niti manje važne. Dapače, uvijek sam bio jedan od onih koji je više volio takve pjesme.

U ljubavi i glazbi slijedi se srce

No, ova godina osim u glazbenom smislu značajna vam je i u privatnom životu. Pred malo više od mjesec dana dobili ste sina Niku. Tko se tome najviše veseli, je li Maro spreman na ulogu starijeg brata?

– Maro je jako ponosan što više nije najmanji u kući i odličan je stariji brat. Barem za sada, dok mu Niko još ne dira igračke (smijeh). Koliko god zna biti izazovno i teško, svi smo jako sretni što nam je došao još jedan član obitelji i jedva čekamo nove zajedničke avanture.

Sa suprugom Anom ste se upoznali preko društvenih mreža, jeste li imali tremu na prvom stvarnom susretu? Sjećate li se kako ste je pridobili na prvu kavu?

– Naravno da jesam… Ali nekako je kod nas sve išlo prirodno i glatko. Kliknuli smo si već na prvu i od tog dana sam znao da je to to. Kao u glazbi, nema se tu što puno filozofirati, samo slijediti srce.

Sudjeluje li supruga u vašem poslu, odabirima, kritizira li vas ?

– Ona je moja najstroža kritičarka. Nema dlake na jeziku i uvijek će mi reći vrlo direktno, kad joj se nešto ne sviđa. Imam sreće što je voljela moju glazbu i prije nego što smo se upoznali, te nema većih zamjerki.

Što kaže Maro, pjevuši li tatine pjesmice?

– Da, da. Jako je muzikalan i vrlo brzo pamti melodije. Malo ga samo »muči« što su neke tatine pjesme malo tužne i spore, ali u principu i on podržava moj rad.

Na sceni retro

Na sceni njegujete retro izgled, kravata i odijelo su dio vašeg obaveznog outfita. Ipak i sami ste se pohvalili kako je vaša osobnost nešto sasvim suprotno od ozbiljnog i kako ste vrlo duhoviti i veliki zafrkant. Jeste li ikada razmišljali o promijeni imidža?

– Svojim odijevanjem pokazujem poštovanje prema događaju i publici pred koju dolazim. Osim toga, uglavnom nastupam na nazovimo ih finim mjestima, te mislim da je red da i ja budem odjeven u skladu s time. Privatno se oblačim puno ležernije, makar i tu imam dana kad se poželim baš srediti i osjećati se zbog toga malo posebno.

Kakvi su vam planovi, pripremate li možda turneju ili neke druge aktivnosti povodom izlaska novog albuma?

– Početkom sljedeće godine krećemo na mini turneju vezanu uz »Pianissimo«. Minimalistički glazbeni pristup projektu dozvoljava da s tim programom odemo u neke manje, intimne prostore, gdje će i odnos s publikom biti sasvim drukčiji i prisniji. Osim toga, već su u pripremi novi singlovi, tako da će 2024. biti puna glazbenih iznenađenja, a do kraja ove godine me čeka još puno lijepih koncerata i nastupa.