Maja Kereš, riječka plesačica koja je privukla pažnju šire javnosti kada je dobila angažman na turneji Justina Timberlakea, trenutačno boravi u Rijeci. Prije nego je otputovala u SAD, s Kristinom Paunovski i Katarinom Jurić osnovala je plesni centar K2K, čiji je i danas vrlo važan dio i s čijim polaznicima dijeli znanje i iskustvo.

S Majom smo razgovarali na Terminalu, njezinoj trenutačno najdražoj riječkoj lokaciji gdje je možete sresti gotovo svakodnevno – ili dok radi za laptopom ili dok šeće. U Rijeku je došla iz Los Angelesa gdje je svoj stalni dom našla »u dolini« (In the Valley). Taj dio Amerike odabrala je isključivo zbog posla jer, kako i sama kaže, turistički baš i nije zanimljiv.

RIJEKA, 29. 10. 2020. – MAJA KEREŠ, PLESAÈICA, K2K, MOLOLONGO, TERMINAL SNIMIO: VEDRAN KARUZA

Kada sam vas pitala gdje da se nađemo, odmah ste predložili Terminal. Zašto?

– To je trenutačno moje najdraže mjesto u Rijeci. Svaki dan dođem na kavu, spojim se na wi-fi i radim za računalom. Konobari kad me vide, već znaju što ću – bijelu kavu bez pjene (smijeh). Prije ili nakon što odradim posao, prošećem se ili samo sjedim na lukobranu i uživam u pogledu na grad ili zalazak sunca. Spajam se s prirodom.

PRO-GRAM ZA ODABRANE

S koliko ste godina otišli u SAD?

– Imala sam 24 kada sam prvi put otišla na edukaciju u Broadway Dance Center. S radnom vizom preselila sam se tamo kada mi je bilo 27 godina, što je ako gledate neka društvena mjerila, za jednog plesača možda malo i kasno. No, ja to ne bih nikad promijenila. Da sam otišla mlađa, ne bih u glavi bila staložena kao što sam bila. Sve se događa s nekim razlogom. Htjela sam prvo završiti fakultet pa onda sve ostalo.

Posljednjih nekoliko godina vaša stalna adresa je Los Angeles. Što vas je ponovo dovelo u Rijeku?

– Trebalo mi je malo promjene okoline, posljednji put sam bila doma u Hrvatskoj prošle godine u rujnu. Osim toga morala sam riješiti i dokumente. Tako da sam ovim dolaskom spojila i privatne i poslovne razloge.

Kako provodite dane u Rijeci?

– Treniram, plešem, smišljam nove projekte… Dolaze mi na pamet mnoge kreativne ideje. Ponedjeljkom radim otvorene satove plesa, a osmislila sam i jedan program koji se i zove Pro-Gram, u sklopu kojeg radim intenzivniji trening i držim predavanja limitiranom broju ljudi koje sam osobno odabrala za sudjelovanje.

Radi se o upoznavanju svijeta profesionalnog plesača kakav sam i sama iskusila. Svojim polaznicima kroz teoriju i praksu pokušavam dočarati što mogu očekivati u svijetu profesionalnog bavljenja plesom.

RIJEKA, 29. 10. 2020. – MAJA KEREŠ, PLESAÈICA, K2K, MOLOLONGO, TERMINAL SNIMIO: VEDRAN KARUZA

TALENTIRANI RIJEČKI PLESAČI

Jesu li to mladi riječki plesači?

– Radim sa šesnaestero plesača od kojih je većina iz Rijeke. Većina grupe iz mog Pro-Grama su plesači s kojima sam radila kroz K2K. U grupi su četiri djevojke iz Zagreba i tri iz Pule. Imam šaroliku grupu mladih, nadobudnih i što mi je najvažnije – jako znatiželjnih ljudi.

Kako biste ocijenili riječku plesnu scenu?

– Riječka plesna scena postoji, no ono što mogu reći na osnovu svojih zapažanja putem društvenih mreža, posla za plesače ima puno više u Zagrebu nego u Rijeci. No, Rijeka ima mladih talentiranih plesača. Pratim ljude koje godinama znam, koji treniraju u našem centru K2K.

Još uvijek ste dio tima plesnog centra K2K?

– Naravno. Čak smo i dok sam bila u SAD-u, osmišljavale kako me ukomponirati u rad centra. Za naše članove radili smo predavanja i plesne satove putem aplikacije Zoom.

Foto: Vedran Karuza

LOCKDOWN PROMIJENIO PERSPEKTIVU

Kako vam je bilo nositi se s lockdownom u SAD-u?

– Iskreno, bilo mi je super jer nisam imala sindrom FOMO (»fear of missin’ out«), odnosno strah da ću nešto propustiti. Naime, oduvijek su me uz ples zanimale i druge stvari i sada sam imala priliku ih iskusiti. Kada se baviš plesom, često dobiješ etiketu »ona je samo plesač« pa kada se baviš nečim drugim što nije ples, često i sam pomisliš »koristi li to mojoj karijeri?«.

Još i prije cijele situacije počela sam igrati tenis, što mi je super, počela sam šivati, radila sam puno toga što nije vezano za ples. Kada se dogodio lockdown i više nije bilo satova plesa, znala sam da nisam jedina koja trenutačno ne ide na satove plesa i nisam se osjećala loše dok sam radila nešto drugo. Svi smo bili u istoj situaciji. Lockdown mi je pomogao da steknem jasnu sliku o sebi – nisam samo plesačica i ne mora sve u mome životu, od jutra do mraka, biti posvećeno plesu. U trenutku kada sam prihvatila da sam ja puno više od plesačice i da mi ne mora cijeli dan biti posvećen plesu, tada sam još i više zavoljela ples. I dalje plešem kad hoću, što je jako često, ali i radim mnogo toga drugog. Promijenila sam perspektivu o tome što radim.

Što vam je ipak nedostajalo za to vrijeme u SAD-u?

– Malo mi je nedostajalo lijepo se odjenuti. Stalno sam bila u trenerki pa sam se nedjeljom ujutro samo za odlazak na obližnju tržnicu znala »srediti« kao za izlazak. Samo za sebe (smijeh).

Na čemu ste posljednje radili prije cijele ove situacije?

– Počela sam voditi satove plesa u velikim plesnim centrima u Los Angelesu. Taman sam se »ufurala« i onda je sve stalo, a satovi su se nastavili održavati online. Osim toga u veljači sam tjedan dana snimala posljednje dvije od ukupno četiri epizode serije »Penny Dreadful: City of Angels« za Showtime u kojima sam sudjelovala. Epizode su imale nekoliko velikih plesnih scena u kojima sam i ja sudjelovala.

RAD NA RAZLIČITIM PROJEKTIMA

Nedostaju li vam plesni angažmani?

– Da. Ne samo zato što ne nastupam već zato što ne znam kad će se ponovno otvoriti mogućnost nastupa uživo pred publikom. Snimanja se već mjesecima ponovno odvijaju u LA-ju, ljudi su se snašli i prilagodili, produkcije su krenule s radom, samo je daleko manje posla nego inače.

Znate li što rade glazbenici s kojima ste surađivali?

– Pretpostavljam da rade u studiju na novim materijalima. Vjerojatno su kreativni na svoj način.

Foto: Vedran Karuza

S kim biste voljeli raditi?

– Nemam neko ime s kojim bih htjela surađivati, već bih voljela raditi na što više različitih projekata. Naime, nedavno sam počela raditi i kao asistentica koreografa, što je stepenica više od biti samo plesač. I dok sam živjela u Rijeci, također sam se bavila koreografijom, naime, tada sam najmanje radila kao plesačica jer angažmana baš i nije bilo. Bez obzira na trenutačnu situaciju, ja i dalje sanjam. Želim raditi na projektima s ljudima koji će biti na istoj frekvenciji s mojim idejama i osobnosti. To je ono što sam osjetila dok sam radila turneju s Justinom Timberlakeom. Naime, kada se o meni piše, ne želim samo naslov »plesačica na toj i toj turneji«. Plesni angažman za mene nije »ja samo plešem i to je to«.

Bitno mi je kako se osjećam dok to radim, što sve radim, kako sam odjevena, na kakvu glazbu plešem, s kojim ljudima radim, kakva je radna atmosfera, što radim u slobodno vrijeme. Sve to čini iskustvo na poslu i zapravo to želim i dalje raditi. Iako je to jako škakljivo. Takva iskustva želim stalno imati, takva kompletna iskustva gdje je sve u skladu s onime kako i ja vibriram. Jednom kad iskusiš takav posao gdje ti je sve savršeno, postaneš izbirljiv.

VIŠE OD SUPERBOWLA

Opišite nam kako izgleda jedan takav angažman, primjerice onaj na finalu SuperBowla, o kojem se u Hrvatskoj puno pisalo.

– Za nas to nije bio samo SuperBowl. Nas osmero plesača taj je nastup odradilo kao dio turneje. Naime, kad su nas bukirali za turneju, SuperBowl je bio dio angažmana. Nas šestero plus dvoje zamjenskih plesača, koji uskaču u slučaju da se nekom od plesača nešto dogodi, bili smo glavni i s probama smo počeli dva mjeseca prije svih, kao dio proba za turneju. Jedno tri tjedna prije samog finala Superbowla priključio nam se ostatak plesača. Bilo je jako zanimljivo raditi taj dio jer se puno toga razlikovalo od onoga što smo radili za turneju. Na nastupu za SuperBowl bilo nas je tridesetak plesača svih generacija, među njima su bili i ljudi koji su uz Justina bili od samog početka njegove karijere.

Spomenuli ste plesače svih generacija. Postoji li dob kada je plesač na svom vrhuncu?

– Nema granice do kada se ljudi bave plesom, a u najboljoj si formi onda kada ti to osjećaš. Ja sada imam 33 godine i onome tko me angažira nije važno koliko imam godina, nego kako izgledam i kako plešem. Puno ovisi i o tome tko te angažira. Naprimjer, Justinov tim radi sa zrelijim plesačima, dok će neki mlađi izvođač odabrati možda mlađu ekipu. Poznajem ženu od 40-ak godina koja je nastupala s Missy Elliot. Ako misliš da možeš, možeš.

Foto: Vedran Karuza

ŽIVIM IZ DANA U DAN

Što nakon plesa?

– Ples. Koreografija. Uvijek ples. Ja ću se uvijek baviti plesom, samo možda u nekom drugom obliku.

Razmišljate li o povratku u Hrvatsku zauvijek?

– Ne razmišljam o mjestu gdje bih živjela. Živim iz dana u dan. U Los Angelesu mi je bilo super i sada mi je tu u Rijeci isto super. Možda se vratim za mjesec dana u SAD, a možda za dva mjeseca. Idem kamo me srce vodi. Ako osjetim da mi je tu fenomenalno, onda ću ostati tu. Nema lokacije o kojoj sanjam. Bit ću tamo gdje sam sretna.