U tijeku je snimanje dokumentarnog filma »Auto za Afriku« koji prati humanitarku Josipu Galić kroz njezino osmo volontersko putovanje u Afriku. Ova dirljiva i inspirativna ljudska priča u režiji scenaristice i redateljice Maje Fišter uskoro će se moći pogledati na HRT-u. Producentica Sanja Knez i direktor fotografije Viktor Nenadić već su surađivali s redateljicom na emisijama-serijalima »Udomi me« i »Divlja zoona«, a majstor rasvjete i tona Martin Jug pridružio se na ovom terenu.

HRT-ova ekipa s Josipom Galić prije polaska u Afriku

Humanitarka Josipa i redateljica Maja poznaju se iz studentskih dana, Maja je godinama pratila Josipin volonterski angažman, a dogovor o njihovom filmskom projektu konačno je »pao« 2018. na Šolti u kafiću koji se igrom slučaja zvao »Afrika«, odakle se polako razvijala i složenija vizija samog filma.

– Htjela sam napraviti film o onome što je mene zaintrigiralo kroz razgovore s Josipom pripremajući prvotni sinopsis filma u kojem smo trebali snimati njezin put automobilom (omogućen sestrama kroz donacije Gorana Krizmanića, Josipa Kovačića i građana RH) iz Zagreba u Afriku, no on je na kraju u Benin dopremljen kontejnerom.

U ovih nekoliko godina čula sam od nje toliko priča da sam pomislila da je to nešto od čega ne treba odustati i što bi moglo zanimati i druge. Činilo mi se interesantno prikazati kako izgleda život hrvatskih misionarki u Africi, a sve to iz perspektive jedne volonterke i humanitarke. Kako bismo to sve dobili iz prve ruke, moguće je bilo samo na jedan način: da živimo skupa u samostanu, da odlazimo s njima u zabačena sela i da smo blizu djevojčicama u sirotištu, otkriva nam Maja Fišter.

Josipa Galić s djecom

Ekipa na terenu

Dobrodošla je svaka pomoć

Prije volontiranja u Beninu, Josipa je godinama odlazila u Keniju kamo je došla preko Franjevačke misije, a u Benin je dospjela preko velečasnog Odilona, beninskog misionara u Hrvatskoj. Kad se jednom prilikom jako razboljela, velečasni ju je uputio na pomoć kod hrvatskih časnih koje su djelovale u blizini. Tad je upoznala i sprijateljila se s časnom sestrom Dorotejom Dunđerom, a misiji se kasnije pridružila Zagrepčanka Ivančica Fulir. Ove časne sestre brinu se za napuštenu i siromašnu djecu, a njih dvije Josipa vjerno prati te im pomaže na razne načine – obilazi sela, obavlja tekuće poslove, vodi djecu na preglede, pomaže ženama u kuhinji, radi s djecom u sirotištu.

– Iako one nešto i zarade od prodaje onoga što uzgoje na 14 hektara zemlje koje obrađuju, misionarke se gotovo isključivo financiraju iz donacija ljudi, mahom iz Hrvatske. Neki mogu više, neki manje, dobrodošla je svaka pomoć, naglasila je redateljica te nastavila:

– Josipa je ilustracija onoga što i kako rade misionarke vezano uz sirotište i školovanje, pa onda posredno i na koji način žive ljudi u Beninu. Časne sestre u Beninu drže dva sirotišta te vode brigu o stotinjak djevojčica i djevojaka kojima su roditelji stradali, ili su ih obitelji odbacile, ili su tako siromašne da se ne mogu brinuti za njih.

Benin je jedna od najsiromašnijih afričkih zemalja, školovanje nije besplatno i većina si ga ne može priuštiti. Ženska djeca najčešće nemaju pristup obrazovanju s obzirom na tradicionalan odnos prema ženama te prisutnu poligamiju. Stoga im sestre plaćaju školovanje, pružaju smještaj, a njihova je misija obrazovati ih uglavnom u smjeru zanimanja koje im može omogućiti pristojan život – krojačice, medicinske sestre, bolničarke…, podučiti ih osnovama poljoprivrede da bi jednoga dana mogle imati svoj mali vrt, te im pokazati da postoji bolji standard.

Časne sestre u Beninu drže dva sirotišta te vode brigu o stotinjak djevojčica i djevojaka

Afrička svakodnevica

Pored toga, sestre uvijek nastoje poticati i povezanost štićenica s obitelji pa je tako jedna od priča koju prikazuju u filmu i ona o djevojčici Benedikti kojoj roditelji žive u velikom siromaštvu i kad se razboljela, nisu joj mogli plaćati liječenje pa su je sestre uzele kada je bila gotovo na samrti. Sada je tijekom školskih praznika organiziran njezin posjet roditeljima i »to je bio iznimno emotivan susret za sve koji su došli, a pogotovo za nju koja, zbog udaljenosti sela i bolesti, roditelje nije vidjela godinama«, istaknula je filmska ekipa.

Projekt pored humanitarnog rada prikazuje svakodnevicu ljudi koji ondje žive i teške životne uvjete u koje su uronjeni. No, ni snimanje ondje nije lagan posao, klima je jako teška zbog spoja visoke temperature i visoke vlage koja može dostići i 90 posto te vlada problem nedostatka struje. Također, tu su još prisutne i mnoge bolesti koje je Europa iskorijenila, pa su se članovi ekipe protiv njih morali cijepiti, a tijekom boravka piju antimalarike i jedu samo ono što im sestre pripreme ili odobre.

Dokumentarac “Auto za Afriku”

Niz izazova

Maja Fišter navodi i niz drugih izazova s kojima se na terenu susreću.

– Sad smo već više od dva tjedna ovdje. Ovo nije klasičan teren na kojem se ekipa poslije snimanja raziđe u svoje hotelske sobe i vidi se drugi dan u osam. Ovdje je buđenje najčešće u pola šest, sunce jako rano zalazi pa imamo mrak već u 19, tako da nam je dan stalno prekratak.

A svugdje jako dugo putujemo i non-stop smo u autu koji ovdje doslovce znači život. Nekih tridesetak kilometara ovdje prelazimo satima, sve je puno sporije i možda je najveći izazov stići sve odraditi. Druga priča su emocije. Izazov je suspregnuti suze u ambulanti gdje mnoštvo djece čeka lijek jer ima malariju koja ovdje često znači smrt.

To smo neki dan snimali: jedan mali dispanzer u selu gdje je velika smrtnost djece oboljele od malarije čiji roditelji ili ne prepoznaju bolest, ili nemaju novca za njihovo liječenje, ispričala je redateljica.

Unatoč svim izazovima i preprekama, svi na projektu rade iz ljubavi, a Josipino iznimno veliko srce zasigurno je motivacija mnogima.