Minula godina nam baš i nije donijela priželjkivanu kvalitetu najnovijih filmskih uradaka redateljskih velikana poput Davida Finchera (»The Killer«) ili Ridleyja Scotta (»Napoleon«), no novu priliku da zasja ispred i iza kamere čvrsto je zato zgrabio proslavljeni glumac, a sad slobodno možemo reći i uspješan redatelj i scenarist, Bradley Cooper.

Nakon što je 2018. osvojio publiku i kritiku, glazbeni i filmski svijet svojim redateljskim debijem »Zvijezda je rođena«, Cooper se nije dao zavesti nenadanim uspjehom, već je strpljivo čekao novi projekt. On se pak dogodio onog trena kad su legendarni Martin Scorsese, a potom i Steven Spielberg, zbog angažmana na drugim produkcijama morali odbiti režiju biografskog filma o jednom od najslavnijih i najboljih američkih (a i šire) skladatelja 20. stoljeća, Leonardu Bernsteinu.

Turbulentni odnosi

Početak radnje filma nas vodi u razdoblje potkraj 80-ih godina 20. stoljeća, gdje se tad već ostarjeli Leonard Bernstein (B. Cooper) prilikom davanja intervjua televizijskoj ekipi sjetno prisjeća svoje supruge Felicije (Carey Mulligan) i vremena kad su se prvi put sreli. Davne 1943. on je u dobi od 25 godina bio tek pomoćni dirigent Njujorške filharmonije koji je živio u isprekidanoj vezi s klarinetistom Davidom (Matt Bommer).

Premda se zbog svoje mladosti i neiskustva nije nadao tako skorom pozivu za dirigiranjem filharmonijom, ona se zbog bolesti glavnog dirigenta Waltera ipak dogodila i Bernstein je preko noći postao senzacija. Uskoro na jednoj zabavi koju je priredila njegova sestra Shirley (Sarah Silverman), upoznaje glumicu Feliciju Montealegre (C. Mulligan) koja ga svojom osobnošću brzo očara, zbog čega prekine i odnos s Davidom.

Uslijedi gotovo harmonično razdoblje u kojem se Leonard i Felicija vjenčaju, dobiju troje djece i steknu širu popularnost, što zbog njegovog skladanja glazbe uspješnih brodvejskih mjuzikala i opera, što zbog njezinih TV nastupa. Ipak, nije sve idilično jer ga njegov sverastući egoizam i libido tjeraju u bezbrojne izvanbračne afere s muškarcima, a nije mu strana ni pokoja čašica više i korištenje drugih opijata. Uza sve te probleme, njihov odnos, ljubav i obostrano obožavanje nisu postali upitni, no onda se dogodi nešto što nitko od njih nije mogao predvidjeti…

Šest godina vježbe

To što su u uvodu spomenuti Scorsese i Spielberg morali odbiti režiju Bernsteinova biografskog filma, ne znači i da su se ohladili od projekta, već su rezolutno donijeli odluku da nakon viđene glazbene drame »Zvijezda je rođena« baš Cooper bude taj koji će »dirigirati« redateljskom palicom, dok će se oni potruditi za produkciju filma. Ovog pak nije trebalo suviše nagovarati jer je i sam još od malih nogu bio opčinjen životom i djelom tog glazbenog genija, a Spielberg mu je ovdje bio samo dodatni vjetar u leđa. Kolikom dozom pedantnosti je Cooper prišao projektu, govori i činjenica da je dugih šest godina marljivo vježbao Bernsteinovu tehniku sve kako bi što uvjerljivije glumački rekreirao njegovo strastveno šestominutno koncertno dirigiranje.

Kreativna režija

Naravno, to je tek jedan od primjera koji kazuju s kolikom dozom respekta je Cooper ušao u projekt, no najveći izazov mu je bilo njegovo glumačko utjelovljenje jer su postojale nebrojene arhivske snimke živih nastupa slavnog kompozitora i trebao je biti što vjerodostojniji u svojoj verziji tih izvedbi, stoga ih je za film maksimalno reducirao. To je ujedno i odgovor na pitanje svim onim kritičarima filma koji zamjeraju (pre)malo glazbeno-izvedbenih trenutaka. A treba li posebno naglašavati da je Cooper u konačnici izgledao kao pljunuta slika velikog maestra? Izuzev same mimike koja je ostala naglašena i ispod debelog sloja šminke i protetike (op.a. Oskar u ovoj kategoriji im ne bi smio izmaknuti), posebno se pazilo i na tonalitet Bernsteinova glasa koji se tijekom godina rapidno mijenjao zbog njegovih problema sa sinusima, ali i konzumacije cigareta, alkohola i droga.

Glumački je Cooper uistinu na visini zadatka i ne čudi pretjerano njegova nominacija za Zlatni globus u kategoriji najbolje muške uloge, isto tako ne čudi ni ona za uvijek briljantnu Carey Mulligan.

No, kako se Cooper našao iza kamere?

Nakon odgledanog moram otvoreno priznati da mi nije nimalo žao što Scorsese i Spielberg nisu imali vremena jer ih je Cooper zamijenio na najbolji mogući način. Poput Bernsteinove glazbe, njegova je režija zaigrana, poletna, žestoka, usmjerena i kreativna. Kamera Matthewa Libatiquea je apsolutno fantastična, a Cooper svaki segment filma ima pod potpunom kontrolom i zna što želi naglasiti u kojem kadru. To dodatno postiže i vrhunskom montažom u kojoj je sudjelovao u svakoj fazi postprodukcije.

Samo na Netflixu

Koliko smo na kraju cijele balade pametniji što se tiče života i djela ovog neponovljivog glazbenog meštra? Cooper se scenaristički (op.a. koscenarist je Josh Singer) pobrinuo ostaviti naglasak na njegovom privatnom životu, i to prvenstveno kroz odnos sa suprugom Felicijom, ali isto tako nije ignorirao i njegove kreativne dosege, odnosno borbu s unutarnjim demonima i ostalim životnim devijacijama.

Ritam filma je nerijetko turbulentan i sigurno će se naći oni koji će imati prigovora na to, međutim, osobno smatram da je Cooper uspio stvoriti nešto veličanstveno. Nagrade? Sve je moguće. Gdje ga gledati? Nažalost, naša država i dalje nije u elitnom društvu onih koji su dobili amenovanje distributera (Netflix) za limitiranim prikazivanjem u kinima, stoga ćete ga morati potražiti na sveprisutnom streaming servisu.