Ako univerzalnim čovjekom još od renesanse držimo onoga koji posjeduje istaknuta znanja i vještine za nekoliko različitih područja, Luku Nižetića trebamo nasloviti s – univerzalni scenski čovjek. Na domaćoj sceni već dvadeset godina, ovaj svestrani pjevač dopadljiva duha neumorno stvara na područjima glazbe, plesa, fotografije, snimanja, režiranja te glume. Štoviše, već dulje vrijeme uspješno se bavi i kulinarstvom, a odnedavno i ronjenjem.

Luka se u kantautorskoj ulozi okušao već sa 17 godina, i to surađujući s velikim Zdenkom Runjićem. Zatim je uslijedio nastup na Melodijama hrvatskog Jadrana, a otkako se natjecao na Dori s pjesmom »Proljeće«, kaže, publika ga intimnije doživljava kroz energične i ritmične pjesme. U razgovoru za naš list, Luka se prisjeća i 2006. te nastajanja jednog od najzapaženijih domaćih dueta – »Prava ljubav«.

U povodu proslave dva desetljeća ne samo plodne već i raznorodne karijere, Luki će se na pozornici zagrebačke Tvornice kulture uz prateći bend pridružiti i deset gostujućih glazbenika, muški vokalni sastav Chord Company te Marko Bošnjak i, naravno, Lana Jurčević. Proslavljena Matija Vujica zadužena je za kostime, a kazališni ekspert Tomislav Maglečić za svaku će pjesmu režirati scenu.

Foto: PETRA NIŽETIĆ MASTELIĆ

Dobra energija i zabava

Krajem listopada u Tvornici kulture obilježavate 20 godina glazbene karijere. Kakav repertoar spremate publici te kojim ste se idejama vodili pri slaganju glazbene liste?

– Inače nisam od onih koji previše važnosti pridaju godišnjicama, ali kako izlazi album, a iza nas su i dvije turbulentne pandemijske godine, ovu okruglu brojku odlučio sam ipak proslaviti. Uz predstavljanje pjesama s novog albuma »Ludilo brale«, svoje mjesto će svakako pronaći i pjesme koje su obilježile moju karijeru i koje publika već zna i voli. To su pjesme me poput »Proljeće«, »Ponekad poželim«, »Prava ljubav«, »Amsterdam«, »Jugo« pa sve do posljednjeg singla »Kad se rodiš usrid Splita«.

Sigurno će to biti puna dva sata programa, koji je podijeljen u nekoliko blokova jer su se tijekom tog perioda prožimali razni glazbeni stilovi, a koji su postali i dio mog glazbenog izričaja. Od zvuka Dalmacije, etna i mediteranskog popa, pa do modernog s tradicionalnim, ritma i melankolije. Želja mi je da tu večer svi guštamo i plešemo te da zagrebačka Tvornica kulture 28. listopada postane mjestom dobre energije i zabave.

Kolege će vas podržati gostovanjem na velikom slavljeničkom koncertu. S obzirom na velik broj različitih suradnji koje ste ostvarili tijekom protekla dva desetljeća na sceni, jeste li u pogledu odabira gostiju imali većih problema?

– U samom početku nisam imao neku ideju koga bih zvao, nekako se lista gostiju spontano dogodila. Tu je moja draga prijateljica Lana bez koje ovaj koncert ne bi bio potpun, jer, na kraju, uz nju me vežu dvije predivne balade »Prava ljubav« i »Od najgorih najbolji«. Chord Company su mladi vokalisti koji su obrađujući moju pjesmu »Ka more je život« udahnuli joj neku posebnu, mističnu notu i nije bilo previše razmišljanja da mi se i oni pridruže na koncertu, jer publika mora čuti tu raskoš njihovog višeglasnog pjevanja.

Što se tiče mladog Marka Bošnjaka, upoznali smo se ovo ljeto na Splitskom festivalu i u neformalnom druženju mi je otpjevao jednu moju pjesmu, iste sekunde je pala odluka »Dolaziš u Tvornicu«. Riječ je o vanserijskom, pretalentiranom mladom glazbeniku i drago mi je da je prihvatio moj poziv, bit će to sigurno jedan od onih emotivnijih momenata koncerta. Osim njih, uz moj stalni bend, na pozornici će se pridružiti i šest gostujućih glazbenika kako bi zvučna slika bila još impresivnija. Ništa ne želim prepustiti slučaju, publika mora dobiti najbolje od mene, od glazbenog dijela do scenografskog. Na kraju, koncert će se snimati za potrebe televizije te live izdanja.

Govoriti o vašim suradnjama a ne osvrnuti se na onu s Lanom Jurčević, bila bi prava blasfemija. Kako je uopće došlo do stvaranja pjesme »Prava ljubav«?

– Pjesma je trebala biti Massimova. Milana Vlaović ju je napisala za njega, no kada je Lana, s kojom je Milana u to doba radila, ušla u studio i čula pjesmu, rekla je: »To mora biti moje«. Odmah je otpjevala demo, ali Milanin jedini uvjet bio je da to bude muško-ženski duet. Lana me nazvala, u estradnom žargonu povikala »Imam ubojicu, ‘ajmo snimit’ duet«. Došao sam, otpjevao iz prve i odmah smo znali da je to – to.

Sve se spojilo, naši vokali, mladost, svježina, emocija. Priželjkivali smo njezin uspjeh, ali nam ni na kraj pameti nije bilo da će postati toliki regijski hit bez kojeg nijedan tulum, vjenčanje, zabava nije mogla proći. I dan-danas je izvodim u špici koncerta, prenijela se na nove generacije i postala evergreen. Postala je velika pjesma, koja nosi jednu univerzalnu i jaku poruku ljubavi. Pjesma je sasvim slučajno postala naša, a onda ju je publika prisvojila i od nje napravila mega hit.

Foto: PETRA NIŽETIĆ MASTELIĆ

Runjićev poziv

Za koncertni styling zadužena je velika Matija Vuica. S obzirom na to da je riječ o prvoj Matijinoj izradi outfita za muškog izvođača, kako teku vaši dogovori? Imate li i vi upliva u izbor odjeće ili ste se potpuno prepustili proslavljenim i nadasve iskusnim rukama?

– Matija i ja vrlo smo slični, dijelimo sličan modni ukus, svjetonazor, ljubav prema estetici i lijepome. Jednom prilikom, prije nekoliko godina, dogovorili smo se da će mi raditi nešto kada bude za to prilika. Koncert u Tvornici mi se učinio idealnim da se upustimo u tu avanturu. Nazvao sam je još prije ljeta znajući da je u gužvi, odmah smo se složili oko smjera u kojem bi trebali ići, odabrali smo materijale i krenuli u realizaciju.

Nisam se previše uplitao jer – čemu kad je tu Matija, a prema njezinom predlošku zaključio sam da me dobro ‘pročitala’ i skužila moj scensko-glazbeni nerv. Naravno, pažnja se pridala i materijalima koji me ne bi trebali sputavati na pozornici, tako da je na sve mislila, a što joj i nije bilo teško jer, na kraju krajeva, i ona sama je glazbenica.

Koliko vam je moda važna u svakodnevnom životu?

– Moda je cijeli svemir mogućnosti, moda je vječna igra i potraga, moda se ne dijeli na spolove, u modi je apsolutno sve dozvoljeno. Naručito kada je u pitanju scena. Pogledajte malo povijest glazbe i Davida Bowieja, Eltona Johna, Freddya Mercuryja, Daft Punk, Pet Shop Boyse, pa i našeg Damira Urbana i Boža Vreću.

Već odavno su se izbrisale granice između muške i ženske mode, moda je postala jezik kojim umjetnik želi nešto reći, komunicirati s publikom, svoju glazbu dodatno učiniti vizualnom. Volim se igrati kad je moda u pitanju; spajati ponekad nespojivo i pričati nekim svojim jezikom. Trendove ne pratim, inspiraciju crpim iz supkultura, ulice, pojedinaca čiji me stil intrigira. Moda je svijet sam za sebe i mogućnosti su neograničene, a kad se spoje moda i glazba, to postaje čaroban svemir, audiovizualni doživljaj.

Glazbenu karijeru otpočeli ste davne 2001. na Melodijama hrvatskog Jadrana. Možete li se prisjetiti tog nastupa? Jeste li osjećali veliku tremu?

– Uf, davno je to bilo. Kad si mlad, ne znaš gdje udaraš, ideš glavom kroz zid i više se povodiš svojim emocijama. Više mi je u sjećanju ostao susret sa Zdenkom Runjićem koji mi je pružio priliku i uvrstio pjesmu na festival. Kada se sjetim tog trenutka kucanja na vrata Zdenka Runjića s ocem, uvijek me uhvati neka lipa emocija. Zdenko nije bio od prevelikih riječi, al’ kad bi nešto rekao, iskomentirao, to je bilo vrlo koncizno, direktno i bez okolišanja. Od pjesama koje sam donio, najviše mu je za uho zapela upravo »Ludi grade«.

Rekao je da mu damo malo vremena te da će se javiti. Nije prošlo dva dana, zvoni kućni telefon: »Ej, mali, Zdenko je«, i u njegovom stilu, vrlo kratko i jasno: »Ušla ti je pisma na Melodije Jadrana«. Za jednog tada sedamnaestogodišnjaka to je bio trenutak u kojem je vrijeme stalo. Na kraju, taj susret je i definirao moj daljnji život. Što se tiče nastupa, pozvao sam sve svoje prijatelje da mi se pridruže na pozornici kako bi ‘glumili’ splitski šušur, a i kako bi mi ublažili tremu koja je bila itekako prisutna. U konačnici, sve je prošlo odlično, a doma sam otišao s tri srebrna Galeba, što su bile i moje prve glazbene nagrade.

Foto: PETRA NIŽETIĆ MASTELIĆ

Rutina pred nastup

Kako se danas borite s tremom? Iako u javnim nastupima bez iznimke ostavljate dojam mirnoće i prirodnosti pred kamerama, je li točno pretpostaviti da iznutra, ipak, osjećate blagi nemir?

– Ne pokušavam se riješiti treme, ona je sastavi dio nastupa. Trema je dobra, ali ne smije prijeći u strah, jer u tom slučaju koči i ograničava u djelovanju. Moja rutina prije koncrta je: dobro se upjevati, biti malo u samoći i popiti dvije žestice, po mogućnosti domaće travarice.

»Proljeće« je, a u meni nemir«, kaže jedan od vaših slavnijih hitova zbog kojeg vas publika doživljava kao izvođača veselih nota, iako redovito pišete balade. Mirite li se s očekivanjima publike i onime što se, da se poetski izrazimo, doista cijedi iz vaše duše?

– Ponekad se u glazbi, naročito popularnoj, htjeli, ne htjeli, rade kompromisi. Međutim, moram priznati, sve ih manje činim. Imati pjesmu poput »Proljeća« na početku karijere velika je sreća, jer ta pjesma prelazi sve granice i stekla je status bezvremenske pjesme. Možda sam u tom trenutku kao mlad glazbenik pod utjecajem nekih bendova poput ‘Radioheada’ više naginjao nekoj tmurnoj, melankoličnoj melodiji, no na svu sreću, »Proljeće« je iz mene izvuklo ono što ustvari zaista i jesam.

Tijekom ovih 20 godina rada pokazalo se da me publika intimnije doživljava kroz energične i ritmične pjesme, a tko sam ja da joj proturječim. Na pozornici sam nemiran i moram se kretati, tako da se sve odlično posložilo. Radeći zadnji album pronašao sam ekipu koja je moje misli i viziju uspješno pretočila u pjesmu. Mario Mihaljević, autor tekstova, na papir je stavio ono što je bilo u mojoj glavi, što je rijetkost i istovremeno sreća pronaći takvog suradnika.

Inače se čovjek traži cijeli život, barem ja, a tako je i u glazbi, jer suludo je da sam isti kao kad sam imao 20 godina i sada kad sam na pragu 40. Posljednji album je upravo ono što ja jesam, od glazbe, teksta do produkcije, sve je iskreno i iz dubine srca.

Više ste se puta natjecali na Dori i uvijek ste bili zapaženi. Međutim, među domaćom javnošću su mišljenja o organizaciji hrvatskog izbora pjesme za Eurosong u najmanju ruku podijeljena. Kakvo je vaše mišljenje o Dori? Planirate li se i u budućnosti natjecati?

– Mislim da su i Dora i Eurosong dobri ako imaš dobru pjesmu. U tome leži cijela filozofija. Čak i ako ne pobijediš, ako je pjesma dobra i publika je zavoli, ti si na dobitku. Ne mogu reći da nastupi takvog karaktera, općenito natjecanja, koja, iskreno, u glazbi ni ne volim, nisu stresna.

Često se taj stres zna očitati i u samom nastupu. Svi imaju prevelika očekivanja, a očekivanja sama po sebi nisu dobra, jer ako ne bude kako si zamislio, tvoj svijet se ruši. Ponekad nije loše izaći iz svoje komfor-zone i malo protresti svoju svakodnevicu, ali samo kada si siguran da imaš nešto dobro predstaviti publici. Stoga, možda ću se ponovo prijaviti na Doru kada budem siguran da imam pjesmu iza koje stojim.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Luka Nižetić (@lukanizetic)

Bezgranična podrška

Zanimljiva je i vaša životna crtica o prvim glazbenim koracima. Je li točno da ste išli na satove pjevanja kod časnih sestara? Ako da, kako je to bilo?

– Kod časne Cecilije išao sam na satove klavira, dok sam na satove pjevanja i po kiši i po suncu išao na Klis kod frontmena grupe Stijene, Miše Limića. Tamo sam učio o kompoziciji, interpretaciji, snalaziti se u raznim glazbenim žanrovima. Još odmalena glazbu sam doživljavao vrlo intenzivno, u vrtiću sam već radio male nastupe i pokazivao istovremeno i simptome zabavljača. I vidi sad gdje me to dovelo. Ha, ha.

Vaša je sestra također javna osoba. Koliko ste bliski? Koliko je Petra imala utjecaja na vaš profesionalni razvoj?

– Moja familija je jako povezana pa smo tako Petra i ja još od malih nogu bliski. Jest da me »terorizirala« dok sam bio mali, kao svaka starija sestra, ali poslije je sve to preraslo u međusobnu bezgraničnu podršku. Koliko god sam se ja veselio njezinim uspjesima, toliko je ona istom mjerom uzvraćala mojima. Na početku karijere me često savjetovala oko stajlinga, komentirala pjesme, nastupe u emisijama, koncerte. Znao sam da od nje uvijek imam konstruktivnu kritiku, s namjerom da budem bolji. Petra je ukorijenjena u moj život i kao moj najbolji prijatelj. Podrška smo si u svakom trenutku. Čak i kada smo razdvojeni i ne čujemo se, mi se osjećamo. To je bogatstvo za cijeli život i mogu biti sretan što mi je ona sestra!

O čemu posebno vodite računa pri snimanju i režiranju spotova? Na koji ste od svojih uradaka najponosniji?

– Fotografija je moj hobi i moja ljubav, koja je prerasla i u ljubav prema videu. Snimio sam preko petnaest spotova za svoje kolege. Jedan od najdražih spotova koje sam napravio zasigurno je pjesma »Na rubu« Tine Vukov. Na taj uradak sam baš ponosan jer smo s minimalnim ulogom novaca uspjeli napraviti nešto na što ću biti ponosan i za 20 godina. I Tina je svojom pojavom svakako pridonijela cjelokupnom dojmu.

Do sad sam realizirao videa za Lucu, Ivanu Kindl, Detour, Pavel, Nenu Belana, a da bi uopće prihvatio suradnju, prvenstveno mi je najvažnija pjesma i da imam potpunu slobodu u kreaciji, a što su mi moji kolege i dopustili.

Koliko vremena i truda ulažete u vođenje društvenih mreža? Radite li sve sami ili imate profesionalnu pomoć?

– Zbog posla svakodnevno se moram baviti mrežama, koje su dobra platforma u direktnoj komunikaciji s fanovima. Tu mi pomaže i moj menadžment, no svakako se trudim da osobno odgovorim svima.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Luka Nižetić (@lukanizetic)

Glumački talent

S proslavljenom Senkom Bulić poharali ste i kazališne daske. Kako je surađivati sa ženom tako bogata duha? Koliko se uopće pjevački i glumački talent međusobno preklapaju?

– Senka je još prije deset godina primijetila moj scenski potencijal, te me pozvala da glumim Aladina u istoimenoj predstavi, uz bok s najvećim glumcima ovih prostora, Anom Karić i Špirom Guberinom. Bio je to trenutak koji je unio jednu potpuno novu perspektivu u moj umjetnički svijet. Zaljubio sam se u teatar i glumu. Kao naturšćik suradnja sa Senkom Bulić bila mi je kao polaganje ispita na Akademiji. Vrlo je posebna, stroga, temeljita, originalna, zahtjevna, crpi iz tebe zadnje atome snage i izvući će iz tebe nešto čega nisi ni bio svjestan da imaš. Volim razgovore s njom, ispijanja kave, volim taj njezin beskompromisan karakter. Prije svega je borac i pravi lider. Nakon »Potjeha«, trenutačno radimo na našoj drugoj monodrami. Riječ je o dramskom tekstu Heinera Mullera, »Hamlet Mašina«. Do kraja godine trebala bi biti i premijera. Jedva čekam!

Stvaranje čega vas, ipak, najviše veseli?

– Glazba. Ona je uvijek tu čim se probudim, tijekom cijelog dana i kada zaspim. Još uvijek se najviše ushićenja događa u studiju kad se stvaraju nove pjesme i kada se rađa nešto novo. Koncerti me istim intenzitetom čine sretnim, jer u tom trenutku tvoja glazba dobiva pravi smisao.

Dva desetljeća karijere uistinu su impresivna brojka! Međutim, nemoguće je, posebice u današnjem vremenu, zaboraviti činjenicu da tako dugovječna karijera znači i da su se neke godine izbrojile… Bojite li se starosti?

– Više se ne bojim starosti i prolaznosti života. Sa starošću dolaze i neke lijepe stvari. Sigurnost, iskustvo, mudrost, staloženost. Ne smatram da je čovjek uspješan i sretan samo kada je mlad. Starost se gotovo uvijek stavlja u neki negativan kontekst, a kada vidite moju babu Vjeročku koja je napunila 89 godina, onda znate da su godine samo broj. Sve je u duhu čovjeka i njegovoj glavi. Ostati zdrav duhom znači stariti lijepo i sa stilom.

Što publika može očekivati od vas u naredna dva desetljeća?

– Uf, nema žurbe, idemo dan po dan. Nove pjesme, koncerti… Neka je samo zdravlja, a sve ostalo će biti kako je već negdje zapisano u zvijezdama.