On je autor šaljivih stihova kao što su »Nisi isp’o budala protiv Villareala« ili »Kad penal Suba brani, pucanja se okani«. Opjevao je brojne sportove, od nogometa i rukometa, do hokeja i skijanja. Kroz njegovu kajdanku prošlo je nekoliko izdanja Eurosonga, koja politička (ne)zgoda, ali i svakodnevne situacije kao što su ljetne radosti, prometne gužve ili televizijske sapunice. Njegove nas zezalice godinama zabavljaju, bilo da ih pratimo na valovima radija ili na društvenim mrežama.

Ne smijemo zaboraviti ni televiziju na kojoj ga gledamo posljednja tri desetljeća. Još od njegovih dječačkih dana u Turbo Limač showu i Malom velikom svijetu, pa kroz prvu sezonu Zvijezde pjevaju, do Tvoje lice zvuči poznato gdje nas je oduševljavao kao Massimo ili Kemal Monteno.

Mlađe su ga generacije upoznale u emisijama Ma, Lažeš! i Luka i prijatelji.

Riječ je, naravno, o Luki Buliću koji nas je u posljednjih mjesec dana počastio s nekoliko novih Bullhitova kojima je ispratio uspjeh naše reprezentacije u Kataru. Tim smo povodom napravili intervju u kojem smo se dotakli mnogih pojedinosti u Lukinoj dugogodišnjoj karijeri ispred kamera i mikrofona, ali i iza njih.

Foto: Josip MIŠKOVIĆ

Kronika događanja

Zbog svjetskog prvenstva u Kataru i dobrih igara naše reprezentacije, opet imamo priliku smijati se uz vaše Bullhitove. Posljednjih godina Bullhitovi su rezervirani za velika sportska natjecanja, a i ovoga ste se puta iskazali s nekolicinom novih zezalica. Zašto vam je i ovog puta bilo važno stihom popratiti nogometnu reprezentaciju?

– Ne znam je li važno da ja stihovima popratim sve što se događa, ali taj Bullhit je zamišljen kao kronika događanja u Hrvatskoj i šire. Ja sam to ispočetka zamislio da to bude pjevana istina o kojoj se priča u Hrvatskoj.

Zadnjih par godina sve je nekako turobno i tmurno pa sam odustao od političkih tema, nego čekam da se dogodi nešto lijepo, kao što su sportski uspjesi Hrvatske. Volim, stoga, da se potencira ta lijepa emocija.

Budući da je nemamo dovoljno, volim naglasiti svaku onu lijepu stvar koju dobijemo od nekoga. Drago mi je da sam to napravio i za ovo Svjetsko prvenstvo, jer vidim da još uvijek ima publike koja se zabavlja uz Bullhitove. Otkada radim Bullhit, sve sam stvari u životu počeo gledati na drugi način, pa tako i nogometnu utakmicu. Gledajući utakmicu, već razmišljam o tome što bi se moglo opjevati.

Penali Vatrenih podsjetili su nas na igre iz Rusije, a utakmica protiv Brazila podsjetila je na SP 2014. Vama je to omogućilo da napravite tri remakea Bullhita. Dvije verzije »Kad penal Livi brani« i nakon osam godina »Ima li nade za nas«. Koliko je zahtjevno ili posebno raditi remakeove gdje atmosferu originala morate zadržati, ali i dodati nove protagoniste?

– Čim sam vidio da je Livaković obranio tri penala, znao sam da ću to pretvoriti u Bullhit. Srećom, imao sam sličnu pjesmu od prošlog prvenstva te sam ih povezao. Rekao bih da to nije zahtjevno, već da mi olakšava posao. Nije da ja tražim liniju manjeg otpora pa napravim remake da ne bih morao nešto drugo izmišljati. Ovo što se događalo u osmini i četvrtfinalu, zaista je podsjećalo na te faze natjecanja otprije četiri godine. Jako čudno da na dva prvenstva zaredom prve dvije utakmice knock-out faze prođemo na raspucavanje, stoga mi je bilo fora da to iskoristim.

Slično je i s »Ima li nade za nas«. Taj Bullhit iz 2014. ima puno pregleda, a budući da smo opet igrali protiv Brazila, ljudi su poželjeli da tu pjesmu ponovim. Lijepa mi je uspomena da je Drago Ćosić, nakon što su poveli protiv Brazila te 2014. godine, u prijenosu uživo urlao: »Ma, ima nade za nas, moj dragi Luka!«, referirajući se pritom na taj Bullhit.

Foto: Josip MIŠKOVIĆ

Preteča Bullhita

Bullhitove prikazujete na YouTubeu, a od nedavna i na Tik Toku. Možemo li stoga reći da svi ti Bullhiti novijeg datuma dolaze do najvećeg broja publike?

– Tik Tok nije još ni postojao kada smo mi 2009. godine krenuli s Bullhitovima. Čak je i YouTube bio u povojima, tako da ti najraniji Bullhitovi niti nisu u videoformi. S videima smo započeli 2012. ili 2013. godine, ako se ne varam.

Prije četiri godine, kada sam postavljao Bullhit na Tik Tok, to baš nije prolazilo najzapaženije, no danas je to mainstream mreža gdje video dosegne i do pola milijuna pregleda. Može se doći i do punog šireg auditorija, pa vidim da ta videa, osim Hrvata, gledaju ljudi iz cijele bivše Juge. Na Tik Toku vlada neka nova generacija i vidim da Bullhitovi koje postavljamo na tu mrežu dolaze do nekih drugih ljudi, u odnosu na isti video koji je postavljen na, primjerice, Facebook.

Bullhit, nekad znan i kao Antena hit, nešto je po čemu ste prepoznatljivi. Kako je, prije mnogo godina, došla ideja o tome da ćete na svoj način pjevati o javnim stvarima?

– Istina, prvotno se zvao Antena hit, pa su ga onda slušatelji prozvali Bullhit. Postojala je i svojevrsna preteča Bullhita. Bilo je to pred Božić 2008. kada sam u osam ili devet različitih verzija izvodio »Zeku i potočić«.

Primjerice, reagge verzija »Zeke i potočića« zvala se »No Zeko, no Cry«, pa je uz to nastala klapska verzija, pa verzija kada bi je pjevao Michael Jackson ili AC/DC. Te su izvedbe ostale genijalno zapažene među ljudima, a onda se 2009. rodila ideja da ja na tjednoj bazi opjevam neku društvenu aktualnost, svojevrsnu parodiju na odabranu poznatu pjesmu. To je tako krenulo i dosta dugo je opstalo. Nismo u početku ni pomišljali da će to biti tako dugo prihvaćeno.

Bilo je tu svega, od sporta, domaće i strane politike, do ostalih društvenih tema. Je li se ideja o Bullhitu mijenjala kroz godine ili još uvijek na isti način pristupate temama?

– Kao što sam rekao na samom početku, Bullhit je zamišljen kao produženi glas javnosti. Svaki smo tjedan pjevali o onome, o čemu se u društvu pričalo. Tijekom svih tih godina, uništio sam si puno tih pravih originalnih pjesama, jer danas kada ih slušam, čujem samo svoj tekst. Vjerojatno sam i mnogim ljudima uništio mnoge pjesme, pa im se ispričavam zbog toga. Iz današnje perspektive gledajući, ne bih se ni sjećao svih stvari koje su se dogodilo u našoj i stranoj javnosti da nisam o njima pjevao Bullhitove. Sve i svašta se tu opjevalo. Ideja se ni danas nije promijenila. I dalje aktualne teme pretačem u stihove, samo što, kao što sam rekao, danas to radim samo na vedre teme.

Jeste li ikad dobili »po prstima« zbog nekog Bullhita? Ili negativnu povratnu informaciju od osobe o kojoj ste pjevali?

– Nisam nikada dobio po prstima, jer sam uvijek imao dobro razvijenu autocenzuru. Znao sam do koje je mjere u redu pričati i pjevati na šaljiv način te također što je bolje izbjeći, o tome ne pričati ili tog ne a dirati. Ne pamtim da sam imao neki problem.

Foto: Edina Zuko/PIXSELL

Rukometaška forma

Posebna »rubrika« vaših Bullhitova su i uspjesi rukometaša koji su čak i slavili uz vaše Bullhite, dok su rukometašice nakon bronce poželjele svoj Bullhit, kojega ste brže-bolje napravili. Koliko vam znači kada protagonisti Bullhita zadrže tu pjesmu za sebe ili kada vas, kao rukometašice, zatraže da ga napravite?

– Joj, ma meni je genijalno to kad taj Bullhit preraste mene samog. To se baš dosta puta dogodilo. Život se tako posložio da sam ja, prije nego sam ga poznavao, pisao Bullhit o Manuelu Štrleku na Rihanninu pjesmu »Umbrella«, da bismo kasnije postali kumovi. Naime, njegova i moja supruga su zajedno studirale te smo se preko njih upoznali.

Onda mi je Štrlek pričao kako su rukomateši u pauzama prvenstava slušali te moje Bullhitove i smijali se. Bilo je interesantno kad smo bili došli na njihovu svadbu, a tamo sjede Balić, Metličić, Džomba, Duvnjak i sve te face koje sam znao samo s televizije. Kako sam ja bio oduševljen s njima, tako su i oni oduševljeno dolazili slikati se sa mnom, jer ja sam bio onaj što pjeva o njima. Na kraju sam se, na toj svadbi, s gitarom popeo na pozornicu pa smo zajedno pjevali te rukometne Bullhitove.

Bilo mi je super kad su Ćamila i rukometašice javno tražile da im posvetim Bullhit, što bi naravno napravio i da nisu tražile, ali ovako je to bilo baš simpatično. U jednom je trenutku taj Bullhit postao nešto na što su bili ponosni i autori pjesama od kojih sam napravio parodiju. Baš nakon tog Bullhita za rukometašice, kojeg sam radio na pjesmu »Terca na tišinu«, javila se ekipa iz Silentea koja je bila ponosna i sretna što sam napokon njihovu pjesmu iskoristio za Bullhit. Već ranije su me bili pitali kada ću njih obraditi, pa se tada bila otvorila prilika. To je lijepo. Baš mi je drago zbog toga.

Kad smo kod rukometa, ubrzo dolazi rukometno svjetsko prvenstvo. Možemo li u siječnju očekivati nove Lukine Bullhitove. Hoće li se, da se tako bullhitovski izrazim, i ovog siječnja »na nas kladiti Karabatić Nikola«?

– Imam samo poruku za rukometaše da sam ja u formi jednako kao i oni. Bullhitom ću popratiti svaku njihovu pobjedu, pa da vidimo tko duže može izdržati, he, he, he. A Karabatić valjda zna na kog’ će se kladiti. Pa on je stari, iskusni lisac u tome. (smijeh).

16.05.2006., Promocija biografije Olivera Dragojevića autora Zlatka Galla “Južnjačka utjeha”, Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL

Klinci su najjači

Jeste li razmišljali organizirati neko druženje/koncert na kojima će se pjevati Best of Bullhit?

– Imali smo neku vrstu toga. Saša Buneta i ja smo imali dječju predstavu pod nazivom »Traži se Bullhit.« Bila je to dobra i interaktivna predstava gdje smo pjevali one Bullhitove koje djeca vole. U predstavi smo Saša i ja tražili psa koji nam donosi tekst novog Bullhita, no uslijed toga se izgubi po Zagrebu.

Kada govorimo o televizijskoj karijeri, kao dijete ste vodili emisiju Mali veliki svijet, a nedavno radili emisiju Luka i prijatelji. Kako je nekad izgledalo vaše odrastanje na televiziji, a kako je izgledao rad na emisiji Luka i prijatelji gdje su vaši sugovornici bili neki novi klinci? Što ste naučili od rada s djecom?

– Zapravo sam počeo kod Cmrka u Turbo Limač showu, tamo negdje devedesete godine. Mali veliki svijet sam počeo voditi kao trinaestogodišnjak 1993. Iduće godine bit će trideset godina otkako sam došao na televiziju… Bože, kako sam star.

Taj me posao zasigurno označio da sam ovakav kakav jesam. Ja uvijek mislim kako bih bio drugačiji da nisam to tada počeo raditi. Nije da se žalim, ali rekao bih da sam se kao sedamnaestogodišnjak ponašao drugačije, nego što bi to bio slučaj da nisam imao susret s televizijom u djetinjstvu.

Što se tiče emisije Luka i prijatelji, htio sam na HRT-u napraviti emisiju s djecom, s time da sam ovoga puta ja u perspektivi odraslog čovjeka. Sjajno mi je da smo to radili. Sveukupno smo u tri sezone napravili 105 epizoda. Djeca su doista najiskrenija publika. Ne možeš im glumatati i kod njih ne možeš proći ako nisi pravi. Klinci su najjači.

Uz navedene, sudjelovali ste i u emisijama Zvijezde pjevaju, nedavnom Ma lažeš!, a imali ste i svoju emisiju Luka i igara… Odrasli ste na televizijama. Stoga, zašto volite televiziju i televizijske izazove?

– Volim televiziju, zato jer mi je izazov raditi nešto kreativno. Volim raditi kreativne stvari, stoga mi je novi izazov svaki put kad me zovu s televizija. Taj »Ma lažeš?!« mi je bio nešto skroz drukčije od svega što sam do tada radio. Imao sam i tremu kada smo počeli, jer je to bila nova stvar zbog koje sam morao izaći iz komfor zone.

Ne znam je li mi draža televizija ili radio. Kada sam počeo raditi na radiju, taj je medij još uvijek bio medij glasa, bez prisustva slike. Tu spada i Bullhit koji je dugo vremena bio lišen vizualnog. Danas se radio malo isprepleo s televizijom. Mi na Anteni, uz radijski program, radimo i vizualne sadržaje kao što je, primjerice, uređivanje videa. Sve u svemu, volim kreativne izazove.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Luka Bulić (@lukabulic)

Diplomski o Oliveru

U dugogodišnjoj ste karijeri imali i izlet u ozbiljne glazbene vode. Tu se najviše ističe vaša pjesma »Konobar«. Zašto niste nastavili s takvom glazbenom karijerom?

– Singl »Konobar« iz 2009. napisan je nekoliko godina ranije, a s njim sam se okušao na Zagrebfestu. I dan, danas čujem da se tu i tamo zavrti, a ljudi mi znaju reći da im se ta pjesma jako sviđa.

Nemam pojma zašto nisam nastavio s glazbenom karijerom. Mislim da je to zato što se u Hrvatskoj ne oprašta kad si talentiran za više stvari, nego uvijek ispada da se moraš opredijeliti za nešto. Bojim se da je sad prošlo previše vremena, tijekom kojega sam ja prepoznat na taj satiričan način i teško da bi mi se sad vjerovalo kada bih krenuo pjevati ozbiljne pjesme.

Ja sam napisao nekoliko ozbiljnih tekstova koji su izvodili drugi. To je, primjerice, »Zabluda« u izvedbi Cetinskog i Joksimovića. Oni to mogu interpretirati tako da im slušatelj vjeruje. Da ja to idem izvesti, mislim da bi slušatelji rekli: »Što se sad ovaj klaun ide baviti nečim ozbiljnim.«

Iako, te moje ozbiljne pjesme su mi nešto najdraže što sam radio kroz karijeru. Budući da sam ih radio svega nekoliko, držim ih kao vrijedne dragulje. Da sam radio 150 ozbiljnih pjesama, a dva Bullhita, vjerojatno bi bilo obrnuto.

U glazbi ste na razne načine, stoga je i vaš diplomski rad na ekonomskom fakultetu također bio takav; pisali ste o Oliveru Dragojeviću. O čemu se radi? Jeste li Oliveru ikada rekli za tu pojedinost?

– Završio sam smjer Marketing na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Razmišljajući o temi, rekao sam si da moram pisati o nečemu, o čemu znam dosta – a ja sam o Oliveru stvarno znao dosta. Pokušao sam spojiti jedno s drugim. Promatrao sam Oliverovu karijeru kao proizvod. Kroz njegovu karijeru, njega kao pojavu i imidž koji se mijenjao, gledao sam kako se strategija marketinga prilagođava kroz životni vijek proizvoda – u ovom slučaju karijere glazbenika.

Kad kreneš to proučavati kroz ekonomske parametre, vidiš da se on može uklopiti u ekonomsku šablonu. Taj diplomski postoji na EFZG-u i onaj kojeg to zanima, može ga tamo pronaći. Zaključak mi je bio da smo svi mi proizvodi na tržištu života.

Kada smo se prvi put Oliver i ja upoznali, znao je već da sam pisao diplomski o njemu. Tražio je da mu je donesem, jer su autori njegove biografije htjeli iskoristiti dijelove mog diplomskog. Eto, u Oliverovoj biografiji ima i dio mog diplomskog.

Što Luka Bulić radi kada ne radi Bullhitove?

– Kad ne radi Bullhitove, Luka Bulić radi u kreativnom odjelu Antene Zagreb gdje smišljamo stvari za društvene mreže, za program Antene Zagreb, ako imamo nagrade igre, smišljamo na koji način će se na odvijati i slične stvari.

Ja nisam onaj akter koji se vidi na van, već radim iznutra. A kad ni tu ne radim, onda sam doma sa svoje tri kćeri i suprugom. Ovisno s kojom od njih se igram, ja sam desetogodišnjak, šestogodišnjak ili beba od godine dana. Prilagodim se… Točnije one se meni prilagođavaju, jer ja sam na toj razini djeteta od pet-šest godina.

I za kraj, kada bismo radili Bullhit o Luki Buliću, koju bismo pjesmu uzeli kao podlogu i zašto?

– Uopće ne treba raditi Bullhit. Samo uzmeš Balaševićevu pjesmu »Portret mog života« i to je to. Tu piše sve. Razni ljudi su razne boje dodali u portret mog života i baš je dobar takav, kakav je. To je pjesma za Luku Bulića.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Luka Bulić (@lukabulic)