Svestrana glazbenica Lucija Ćustić, poznatija pod umjetničkim imenom Luce, ove godine obilježava deset godina karijere. Jubilej je nedavno proslavila na koncertu u zagrebačkom klubu Sax gdje je premijerno predstavila novi album »Fragmenti«.

Krug se zatvorio

Čestitke na deset godina karijere! Kako se osjećate sada, kada ste obilježili ovaj značajan jubilej i to važnim koncertom u Saxu?

– Hvala! Dojmovi se još uvijek sliježu, jedan krug se zatvorio i sad mi je čudno i praznjikavo u glavi, kao nakon velikog ispita tijekom studiranja, ali to je normalno i proći će. Nekoliko mjeseci sam bila u pojačanom stresu jer se puno toga događalo odjednom: izlazak novog singla »Biraš nas«, snimanje spota, izlazak novog singla »Fragmenti«, koncertna promocija albuma, a usto imam i posao na Drugom programu Hrvatskoga radija i snimam voice overe, tj. posuđujem glas u reklamama i crtićima, tako da je na momente bilo zaista izazovno, ali vrijedilo je truda i živaca.

Kad spominjem crtiće, upravo je u kina došao »Garfield« u kojem sam jedan od glasova i to me iznimno veseli, a preporučam i mladima i malo manje mladima da ga pogledaju, divan je.

Kako je publika reagirala na nove pjesme, na novi album? Neke ste od novih pjesama premijerno otpjevali uživo, kakav je bio prijam?

– Odlično! Godinama je pjesma »Možda mi« bila najtraženija za bis, ali ovoga puta je publika tražila pjesmu »Zašto« koja se nalazi na albumu »Fragmenti« i bio je baš gušt gledati i slušati rasplesanu publiku kako je pjeva s nama. Jedva čekam ponoviti priču na budućim koncertima, a priliku za to imamo 21. lipnja u povodu Svjetskog dana glazbe u zagrebačkoj Tkalčićevoj ulici te 30. lipnja u sklopu programa »Ljeto u Samoboru«.

Luce i Marko Bošnjak na promociji u Saxu, Foto: Igor Cecelja

Na koncertu kao kod kuće

Kako ste osmislili program za tu večer i što vam je najviše ostalo u sjećanju pri pripremi i pri samoj izvedbi?

– S obzirom na to da je, osim promocije albuma, bila i 10. obljetnica karijere u pitanju, nisam htjela samo doći i otpjevati pjesme, nego sam i ispričala pokoju anegdotu i na svoj način zahvalila ljudima koji su bili dio mog dosadašnjeg glazbenog puta. Pratio me vrhunski bend u kojem su Filip Pavić na gitari, Dino Ivelja na basu, Matko Basara na klavijaturama i Igor Klanfar na bubnjevima, tako da je sve skupa prošlo vrlo glatko i s njima je uvijek užitak nastupati.

Nakon koncerta komentari iz publike su uglavnom bili: »ti trebaš imati neki stand up show«, ili pak »bilo je baš emotivno, i mene si rasplakala«, što znači da su se i smijali i plakali sa mnom, a to je moguće samo kad se ljudi osjećaju dovoljno ugodno i zato me to posebno veseli. Htjela sam da se osjećaju kao da su doma na svom kauču i ne postoji kiša vani ni posao sutra. Nadam se da mi je pošlo za rukom.

Publici ste priredili iznenađenje gostovanjem Mateja Miloševa i Marka Bošnjaka. Kako je došlo do tih suradnji i što vam znače?

– Mateja znam još od Runjićevih večeri 2014. godine, tako da je on tu još od nekih mojih glazbenih početaka, a u međuvremenu smo postali prijatelji, napisali i neke pjesme zajedno, a svira i violončelo na nekim mojim pjesmama, tako da mi je bilo potpuno prirodno pozvati ga.

Marka pratim još otkad je kao dijete sudjelovao u jednom glazbenom šou i tad me oduševio izvedbom pjesme »Što te nema« Jadranke Stojaković. Tu snimku sam na YouTubeu tijekom godina pogledala nekoliko stotina puta. U međuvremenu je Marko odrastao u divnog, talentiranog glazbenika i jako mi se sviđa njegov stil, interpretacija i činjenica da je beskompromisno svoj, a to uvijek volim podržati.

Luce je posudila glas u novom crtiću o Garfieldu, Foto: Press

Ne žalim ni za čim

U posljednjih deset godina, što su bile najveće prekretnice i izazovi?

– Ne žalim ni za čim, osim što nisam talentiranija za TikTok videe i općenito umrežavanje koje je iznimno bitno u ovom poslu, a small talk i ja nikako da se sprijateljimo, uvijek mi je na raznim eventima neugodno »uletavati« raznim poznanicima i nepoznanicima jer počnem »overthinkati« pa to obično završi nekom budalaštinom koju izgovorim drukčije nego sam htjela (smijeh).

Vezano uz to, već nekoliko godina vodim bitku s tremom i anksioznim epizodama kad su reflektori upereni u mene, ali s vremenom sam naučila određene tehnike koje mi pomažu i smanjuju stres, a dobra priprema, neodgađanje obaveza i kvalitetan san igraju veliku ulogu u cijeloj priči. Tata mi je jednom rekao: »Najgore što si možeš raditi u životu je ostavljati repove za sobom« i toga se uvijek sjetim kad bih rado nešto odgodila za sutra, ali znam da je za metalno zdravlje puno pametnije to obaviti odmah.

Možete li podijeliti s nama neko posebno sjećanje ili anegdotu iz dosadašnje karijere koja vam je posebno draga?

– Bilo je zaista puno posebnih trenutaka – od onih najsirovijih i najintimnih kad pjesma izlazi iz glave na papir, odnosno u snimač na mobitelu, preko divnih druženja i smijeha s bendom na putovanjima, predivnih poruka nepoznatih mi ljudi kojima ta tvoja glazba znači nešto što je tebi teško pojmiti i racionalizirati, do nekih koncerata koji će mi zaista ostati zauvijek u sjećanju. Koncert u dubrovačkoj tvrđavi, koncert na Medvedgradu gdje smo usred srpnja vadili deke i jakne iz auta jer je puhao užasno hladan i jak vjetar, pa sam na kraju nastupala u starom zgužvanom baloneru bez jednog gumba dok su tehničari pridržavali zvučnike da ne padnu.

Spomenula bih tu i MTV nominaciju u kategoriji Best Adria Act, nagradu za kantautoricu godine u Music Pubu Zlatka Turkalja (koji mi je danas šef na Drugom programu Hrvatskoga radija – eto kako život složi šašave priče i neki krugovi se zatvaraju), a tu su svakako i Pozitivni koncert u Domu sportova, veliki samostalni koncert u Tvornici kulture, kao i koncertna gostovanja Josipi Lisac, ali i telefonski razgovori s njom u kojima se uvijek iskreno nasmijem, zabavim i naučim puno toga kroz njene savjete i životne mudrosti. Mogu se samo nadati da će u budućnosti biti još puno toga lijepoga vrijednog sjećanja.

Foto: Goran Berović

Emotivna evolucija

Kako biste opisali evoluciju svog glazbenog stila od početka karijere do danas? Što je ostalo isto, a što se promijenilo?

– Kako je vrijeme prolazilo, tako sam i ja rasla, razvijala se, mijenjala, pa je nekako logično da se i zvuk i izričaj promijene, a kroz godine sam surađivala i s različitim glazbenicima, koautorima i producentima, pa je svatko od njih dao neki svoj »touch« u pjesmama. Ipak, mislim da sam putem ostala vjerna sebi i nekom svom senzibilitetu jer jednostavno ne bih mogla izaći pred publiku i pjevati nešto što ne osjećam da sam ja.

Najveća promjena su zapravo uptempo pjesme kojih do zadnjeg albuma baš i nisam imala (njih mogu zahvaliti producentu i koautoru Alanu Doviću koji je uspio iz mene izvući i ovu hrabru i plesnu Luce), a kroz tekstove pjesama se može primijetiti moja emotivna evolucija od one tužne i nesretne, preko oporavljene, hrabre i samosvjesne, do zadovoljne i sretno zaljubljene mene.

Koji su vaši omiljeni trenuci s turneja? Postoji li neki grad ili mjesto gdje posebno volite nastupati?

– Svako mjesto mi je drago na svoj način i neke sam već spomenula u jednom od prethodnih pitanja, ali spomenula bih ovdje svakako i koncert na otoku Lastovu prošle jeseni, održan uz pratnju Filipa Pavića i Nikole Šanteka, u kaštelu iz 17. stoljeća, odnosno u njegovom dvorištu, i to mi je bilo zaista posebno iskustvo, tim više jer sam velika ljubiteljica tog otoka već 15 godina, otkako sam prvi put došla tamo i zaljubila se u tu divljinu i posebnu energiju. Iako je jako daleko, gotovo svakog ljeta se vraćam kao turistica, ali nikad do prošle jeseni nisam imala svoj koncert tamo (jer se pjevanje na plaži uz društvo, vino i gitaru ne računa kao službeni koncert), pa mi je taj jesenji koncert bio ispunjenje velike želje.

Dodatno veselje mi je mjesec dana kasnije izazvala informacija da se moje dvije pjesme nalaze u jednom jukeboxu upravo na Lastovu! Nisam ni pomišljala da u 2023. godini itko više ima jukebox u kafiću, kamoli da ima moje pjesme unutra, a još manje da će to biti upravo na najdražem mi Lastovu, ali već sam se više puta uvjerila da život nekad piše najluđe priče, na nama je da se prepustimo i uživamo u »vožnji«.

Foto: Press

Nema odustajanja

Što za vas znači uspjeh u glazbi? Kako mjerite svoje uspjehe?

– U glazbi, ali i životu općenito, mislim da je teško, ali jako bitno naučiti prihvatiti ono što ne možemo promijeniti i moći to otpustiti. Ne opterećivati se tuđim mišljenjima. Postaviti zdrave granice s ljudima. Izaći iz svoje »overthinking« glave i samokritičnosti. Biti zahvalna na svemu što se događa, pritom se zabavljati i ostati svoja.

Koji je vaš savjet za mlade glazbenike koji žele napraviti karijeru u glazbenoj industriji?

– Samopouzdanje je zdravo i potrebno, prepotentnost je iritantna i toksična. Treba uvijek vjerovati u svoje mogućnosti, ali biti realan i korektan putem. Iskreni, konstruktivni i kreativni suradnici s kojima ste na istoj vibri su jako bitni, nekad i presudni. Nađi svoj put, kopija već ima previše. Koliko god nekad bilo teško i frustrirajuće, nema odustajanja.