Foto: Davor KOVAČEVIĆ
Poznatu manekenku životni put je vodio od Zagreba, preko New Yorka, Los Angelesa i Pariza do Japana, pa natrag u Zagreb
Od Zagreba, preko New Yorka, Los Angelesa i Pariza do Japana, pa natrag u Zagreb. To je, ugrubo rečeno, životna geografska putanja jedne od naših najistaknutijih manekenki Ljupke Gojić Mikić, muze velikih svjetskih modnih kuća.
O modnom svijetu danas, trima kćerima koje ima sa suprugom Mihaelom Mikićem i o obiteljskom modnom brendu Jolie Petite razgovarali smo u istoimenoj slastičarnici na njenoj voljenoj Knežiji.
Slastičarnici koja je, od 2019. kada su je otvorili, postala kultno mjesto sastajanja ne samo stanovnika tog kvarta, već čitavog Zagreba.
– Slastičarnicu smo otvorili puni entuzijazma nakon što se ta ideja, još u Japanu, dugo u nama ‘kuhala’. Zanimljivo je što ni suprug ni ja ne volimo slastice i više smo za slano.
Doduše, oboje smo gurmani, a ja možda i veći no Mika koji je imao ideju da, kada se vratimo iz Japana, u nešto uložimo. Oboje smo radnici, radoholičari i volimo raditi nešto što nas pokreće, daje nam adrenalin i sreću.
U Japanu smo probali neke kolače i oduševili se jer smo shvatili da oni ne moraju biti slatki, da to ne mora biti bomba šećera pa da poslije ne znaš kud bi sa sobom. Ne mora biti niti nešto glomazno, hrpa na tanjuru.
U Japanu smo, zapravo, zavoljeli slastice te su ljudi mislili da mi otvaramo japansku slastičarnicu, haha. Estetski naši kolači moraju biti perfektni, moraju biti puni okusa i ne smiju biti veliki.
Baš smo s tom veličinom vodili borbu jer su ljudi mislili da su kolači premali, ali kada ih probaju shvate da im je to dovoljno. To je ta japanska filozofija – umjerenost u svemu, pa tako i u hrani.
Teško do kompromisa
Nedavno ste punili medijske stupce jer su vam gradske vlasti oduzele terasu, odnosno tri parkirna mjesta koja su vama služila kao terasa. Niste uspjeli naći zajedničko rješenje?
– Jednostavno ne shvaćamo zašto se ne može naći kompromis jer, na kraju krajeva, naša slastičarnica nije dobro samo naše, već i cijele zajednice. Sve se površno promatra, a svi znamo koliko je teško u Hrvatskoj nešto pokrenuti, a da ne govorim koliko je teško opstati. Očekivali smo da će nam i grad i država biti podrška, vjetar u leđa, a ne da budu na poziciji koja nas gazi i to sustavno.
Ljudi zbog toga odustaju i odlaze u inozemstvo jer, u jednom trenutku, budeš doista ljut i frustriran jer si vani radio cijeli život, veselio si se doći doma i onda shvatiš da su te vani više cijenili. Mi želimo učiti, ovo nije posao s kojim se mi bavimo cijeli život, novi smo u ovome, mlada smo tvrtka te mi je doista žao da gradske vlasti nemaju razumijevanja za nas.
Što se tiče terase, mi nismo radili ništa ilegalno. Zatražili smo je i dobili smo je. Legalisti smo, pa smo tako prihvatili i to da su nam uzeli terasu i to bez ikakve procjene je li ona dobra ili nije dobra, a gradski proračun bi imao više koristi od toga da je ostavio terasu jer smo mi za nju plaćali, što je potpuno normalno, dok je parking na Knežiji besplatan i sad se parkiraju tri automobila, iako je nova garnitura vlasti za zelenu politiku.
Valjda im je draže da mi ne plaćamo najam i da, umjesto dvadesetak ljudi na suncu, sada tu stoje tri automobila. Da se razumijemo – nama na tom najmu nitko ne treba biti zahvalan niti nam se diviti. Plaćali smo jer je to potpuno normalno, samo me žalosti što se kod nas ništa ne radi planski i osjećam nepravdu jer smo mi terasu maknuli, a drugi nisu.
Vjerujete li da je riječ o (ne)djelu motiviranom na osobnoj razini?
– Mjesni odbor, koji nama nije bio apsolutno nikakva podrška, kaže da nije riječ o osobnom sukobu. Ja sam netko tko je iz ovog kvarta, tko je tu odrastao i tko isti poznaje možda i bolje nego članovi Mjesnog odbora i žao mi je što taj isti odbor nije imao sluha da na Knežiji napravimo nešto bolje. Nije u pitanju terasa već su, zbog ta tri parkirna mjesta, zakinuli i djecu.
Ponudili smo uređenje parka, uređenje parkirnih mjesta, donaciju sadnica, ali sve je odbijeno i rečeno nam je da mi to ne možemo napraviti, što je suludo. Mislim da bismo sa zidom produktivnije komunicirali nego s ljudima koji su naši predstavnici. Ima ugostitelja koji zauzimaju zelene površine – dakle one površine koje nova vlast želi ‘osloboditi’, a jedino je naša terasa maknuta.
Na kraju smo ispali smiješni jer smo poslušali zakon, odnosno rješenje i ta ažurnost, po pitanju nas, mi je nevjerojatna dok se neke druge stvari desetljećima prešućuju. Da budem potpuno iskrena – ne zanima me zašto nisu maknuli drugima, mene zanima zašto su nama maknuli?
Od te terase nismo imali koristi samo mi, kao vlasnici, već i gradski proračun i dvadesetak ljudi koje mi zapošljavamo. Jedini je zaključak da se, u Hrvatskoj, od poduzetnika ne očekuje da napreduje, a da ne govorimo o antipoduzetničkoj klimi koja vlada ovdje. Jednostavno mi nije jasna ta poruka mladim ljudima, pogotovo od političke opcije koja se predstavlja kao progresivna, zelena i mladenačka. Pristupa nam se s predrasudom da smo mi manekenka i nogometaš koji imaju dovoljno, pa što će nam više. Ali to nema nikakve veze niti bi smjelo imati veze!
Politika se ne bi smjela voditi stereotipima i mišlju ‘’oni mogu bez te terase’’. Ne, ne možemo. Imali smo dvije godine pandemije i zatvaranja te račune, poreze i plaće za isplatiti, kao i svi ostali ugostitelji u našoj zemlji. Za vrijeme lockdowna, dok nismo radili, budući Mjesni odbor je hodao po kvartu s budućim gradonačelnikom Tomaševićem na što je on, kod naše terase, odmahnuo rukom kao znak »ovo ćemo maknuti«. Dakle – prije nego što je postao gradonačelnik već je odlučio da će se maknuti nešto od čega doista ima koristi značajan broj ljudi.
Istina jest da Zagrepčani rado dolaze na Knežiju u vašu slastičarnicu, kao i oni koji dolaze u Zagreb turistički. Svojevrsni ste brend.
– Koliko nam to vrijedi kada naši gradski oci ne žele s nama razgovarati i ne žele nas uopće čuti, a vjerujem da je to duboko nepravedno jer svatko tko je na vlasti na vlasti je zbog nas, građana.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
I tradicija i novo
Odmah se nameće pitanje usporedbe života vani i u Hrvatskoj?
– Uvijek sam veću slobodu osjećala negdje drugdje nego ovdje. Kad smo i kod poduzetništva, vani je sloboda i osjećaj za napredovanje nemjerljiv. Iako, ne govorim da je svima tako, vjerujem da velik broj ljudi ima i drugačija iskustva.
Doma sam se vratila jer su mi tu dragi ljudi, tu su mi korijeni i obitelj. Uvijek je čovjek pozitivac i misli da će nešto moći promijeniti nabolje. Ja sam se u Zagreb uvijek s guštom vraćala i tu sam nalazila oazu mira. Ono što nosim u sebi, od svoje trinaeste godine, jest to da moj posao ovdje nije bio cijenjen te sam uvijek nailazila na predrasude i dobivala čudna pitanja, dok su me vani, u New Yorku u kojem sam najduže živjela, držali kao kap vode na dlanu i nisam doživjela niti jednu ružnu situaciju.
No, moji su mi roditelji usadili ljubav i poštovanje prema kvartu, Zagrebu i Hrvatskoj i htjela sam da mi djeca odrastaju uz bake i djedove i da osjete ono što sam ja osjećala.
Koliko se manekenstvo promijenilo u posljednje vrijeme?
– Svijet ide naprijed i puno toga se mijenja, svakodnevno. Osim u trendovima, najveća promjena zasigurno je došla s društvenim mrežama. Instagram je postao najbolja reklama i najveća kampanja i to je super. Samo, nismo trebali, u tolikoj mjeri, zakinuti profesionalnu fotografiju. Ne znam kako to objasniti – ali svaki put kad dođe nešto novo, mi sve staro, što je bilo dobro, zaboravimo i odbacimo. A to ne bi trebalo biti tako i tu bismo mogli Japan uzeti za dobar primjer.
Oni čuvaju tradiciju i istovremeno grle ono novo i pozitivno. Primjerice, obožavam magazine i imam sreću da sam generacija koja je osjetila oba svijeta. Ta ljubav prema magazinima, kvalitetnim magazinima, ostala mi je do danas. Isto tako, volim i Instagram, volim se fotografirati i objaviti ali, ako mene pitate je li mi draži selfie ili fotograf, uvijek ću izabrati fotografa.
Mislite li da je mladim manekenkama danas lakše no što je bilo vama?
– Vjerujem da svaka generacija ima svoje probleme. Možda im je teže zbog zavaravanja koju Instagram i ostale društvene mreže, sa svojim filterima i efektima, pruža. Čini mi se kako je, u moje doba, bilo puno više fizičkog posla, puno više obilazaka različitih castinga na koje je dolazilo puno lijepih djevojaka i, ako si htjela biti uspješna, klijenta si morala očarati i izgledom i karakterom.
Taj se dio nikad nije vidio na van, ljudi ne znaju da smo hodali po cijele dane, svakodnevno, od castinga do castinga. Došle bismo doma mrtve umorne. Sjećam se kako smo Helena Šopar i ja redovito kasnile na castinge, sušile kosu po njujorškim avenijama, haha. Borba je bila puno veća no što je to slučaj danas, s online audicijama.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Ostvarenje snova
Jeste li, zbog posla, izgubili dio tinejdžerskih užitaka?
– Meni je cijela karijera bila veliki gušt i gledala sam na nju kao na ostvarenje svojih snova. Htjela sam to još kao trinaestogodišnjakinja i znala sam cijeniti tu priliku. Ozbiljno sam to sve shvatila i usvojila neke važne životne postulate. Vrijednost novca i vrijednost vremena – ako nećeš biti profesionalan i odraditi posao, puno će ljudi patiti zbog tebe.
Toga se držim i danas, kao i one poznate latinske koja kaže da sreća prati hrabre. Velika zahvala ide mojim roditeljima od kojih sam primila dobar odgoj, a i koji su mi pružili ogromne količine razumijevanja, ljubavi i podrške. Djecu trebamo pustiti da rade ono što njih zanima i ono što oni vole. Jedino tako stvaramo zadovoljnije društvo.
Karijeru niste htjeli nastaviti u nekoj agenciji, kao konzultantica ili agentica?
– Ne. Svoju sam karijeru odradila i, uvjetno rečeno, zaključala. Imala sam dosta ponuda i nagovaranja da uđem u neku agenciju, ali nisu to stvari u kojima bih ja bila dobra.
Kako se vaš suprug snalazi s četiri žene u domu?
– Dobro pliva u svemu tome, samo ne znam kako će biti kada dođe do svih PMS-ova, hahaha. Nemamo nikakvih problema i općenito, ne bih htjela da me netko pogrešno shvati, ali smjer u kojem idu današnje feminističke struje mi se uopće ne dopada. Vjerujem u društvo jednakih prilika, a danas su svi previše glasni, bučni, svi nešto viču a ništa konkretno ne odrađuju. Naše su djevojčice izuzetno različite, ali odgojno im pristupamo jednako i učimo ih da poštuju sebe.
Kako izgleda Ljupkina glazbena lista?
– Uvijek se vrtim u krug. Depeche Mode, Coldplay, Balašević, Queen.
Što će danas biti za ručak?
– Čahan – pržena riža, japanska receptura. Jednostavno i zdravo.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
