Nos za hit. Glazba u genetskom kodu. Fetivi Šibenčanin. Lovac na talente. Sve to i puno više opisuje Sinišu Škaricu, poznatog producenta i glazbenog urednika, koji iako je službeno u mirovini već tri godine, o mirovanju ne želi ni čuti.
Njegovo je ljeto bilo radno – zahvaljujući boljoj epidemiološkoj slici, konačno je mogao i široj publici predstaviti »Knjigu o Gabi, soundtrack naših života« te dva box seta »Diskobiografija vol. 1 i vol. 2« posvećenih jednoj od ponajboljih pjevačica koja je u svojoj više od 60 godina dugoj karijeri obogatila glazbu ovih prostora.

– Da, moglo bi se reći da smo na svojevrsnoj turneji predstavljanja »Knjige o Gabi«. Nakon što smo izdavači Naklada Ljevak, Croatia Records i ja zbog epidemioloških mjera odšutjeli više od pola godine po izlasku knjige i prvog boxa u prosincu 2020. godine, sa zagrebačkom promocijom 13. srpnja, u Blatu na Korčuli 20. srpnja, 2. kolovoza u Šibeniku i uskoro u Poreču na BOOKtigi, tradicionalnom festivalu pročitanih knjiga, 11. rujna, kao da je zaista riječ o mini turneji »Knjige o Gabi« i njezinih »Diskobiografija 1. i 2.«. Do sada reakcije publike bile su više nego dobre. S očekivanim predstavljanjima na zagrebačkom Interliberu i beogradskom Sajmu, te moguće pulskom Sa(n)jam knjige i Mjesecu hrvatske knjige u listopadu, studenom mogli bi ući u drugu nakladu što bi bilo sjajno.

Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL

U kratkom opisu »Knjige o Gabi« stoji da to nije samo knjiga o Gabi Novak već priča o svima nama ili barem jednoj, vašoj, generaciji?

– Podnaslov »soundtrack naših života« sugestivan je. Naravno, odnosi se prije svega na generacije koje prate Gabi Novak od samog njezinog početka ili barem od početka 70-ih. Ali kako ta karijera fascinantno traje i danas, posebno obnovljena početkom 2000-ih kada je otkriva generacija novih džezera i rokera, mogli bismo reći da je njezina glazba zaista »zvučna kolona« naših života u najširem smislu te sintagme.

Zašto baš Gabi Novak, vi biste mogli napisati knjige o mnogima s naše glazbene estrade? Je li to tek prvo u nizu sličnih izdanja, pa ćemo možda čitati i knjige o Arsenu, Oliveru…

– Pitanje je na mjestu. Ali kako sam ja u prvom redu diskograf, kod mene sve počinje sa zvučnim zapisima. Dakle, ideja mi je bila napraviti konačnu inventuru snimaka pjevačice koja stoji na samim počecima moderne diskografije kod nas, a aktivna je i danas. A takove inventure upravo su već imali Arsen, Oliver, Tereza, Mišo, Monteno, naravno još prije jedan Ivo Robić, pa Fosili, Valjak, Dugme, dakle mnogi… Upitao sam se: pa gdje je tu Gabi Novak koja, kao što sam rekao, stoji na samim počecima moderne diskografije – s iznimkom Robića – prije svih njih.

Slažući kronologiju njezine karijere kako to diskografski standardi nalažu, popraćenu tekstovima o svakoj snimci, bookleti kao sastavni dio bogato opremljenih boxova pretvorili su se u pravu knjigu. Oni koji su imalo zavirili u moje ranije radove znat će da je isti postupak prethodio knjigama kao što su »Kad je rock bio mlad – Priča s Istočne strane (1956. – 1970.)«, prva i druga »Tvornica glazbe – priče iz Dubrave« ili »Bijelo dugme« u suradnji s Dušanom Vesićem. Usput, knjige o Arsenu, Oliveru, ali i Terezi, i naravno još mnoge već su napisane. Za sada, mene čeka završetak treće knjige »Tvornice glazbe«.

Siniša Škarica i Gabi Novak u Šibeniku, Foto: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Rijeka i Šibenik

Zapravo, mlađe generacije zasigurno nisu upoznate da imate iskustvo na i iza scene, karijeru u glazbenim vodama započeli ste u »prvom rock sastavu Dalmacije« – VIS-u Magneti? Kakva su vaša sjećanja na taj period života?

– Bile su to pionirske godine rock ‘n’ rolla. Šibenik je lučki grad, u ona doba to je puno više značilo nego danas: prst u moru, veza s čitavim svijetom. Zato su Rijeka i Šibenik, onda 50-ih kao prvi i drugi lučko-industrijski centri, dobili prve rock bendove na Jadranu, a i među nekoliko prvih u čitavoj državi: Uragane i Magnete.

O tome sam pisao u prvoj knjizi, spomenutoj »Kad je rock bio mlad« iz 2005. godine, a Velid Đekić, važan riječki spisatelj i kulturni aktivist, u odličnoj »Red! River! Rock!«. Zaluđeni električnim gitarama – otud onaj pomalo podrugljiv naziv »električari« – i najšlagerskiju skladbu poput festivalskih »Golubova« ili Kinelove »Jedna noć u Kostreni« pretvarali smo za naše vršnjake u izazovno glasan identifikacijski kod.

Nakon Magneta, 1965. godine, ako je vjerovati Wikipediji, spajaju se dvije tinejdžerske skupine, Mjesečari i Magneti i nastaje grupa Mi. Vi ste basist? Nisu vam bili »napeti« albumi i festivali, radje ste nastupali u plesnim dvoranama i klubovima. Uživali ste u kontaktu s publikom?

– Da, bio je to nastavak priče započete 1961. godine, odnosno 1962. Mjesečari su kao i Uragani počeli 1961. ali oni su bili tipična plesna kapela, treba naglasiti, tinejdžerska: truba, klarinet, harmonika, gitara i bubnjevi. Poslije im se priključio kontrabas. Zapravo, svirajući talijansku i domaću zabavnu glazbu, te američke i latino standarde koji su mirisali na džez i afrocuban, svih pet Mjesečara po maturi i poslije u Zagrebu tijekom studija postali su grupa Mi.

A to su i danas. Ja sam kao solo gitarist Magneta, osnovanih 1962. fuzijom pred odlazak na studij u novoj grupi preuzeo ulogu basista. Vratimo li se na priču o Mjesečarima presvučenima u Miovce, grupa Mi je svojim nastupom u riječkom Teatru Fenice 1. veljače 2020., kada je Rijeka slavila početak godine u kojoj će biti kulturnom prijestolnicom Europe, po nekim podacima ušavši u 60-u godinu svog postojanja bila, i još uvijek jest – doduše trenutno u mirovanju – najdugovječniji živući bend na svijetu!

Pazite, njih pet u istoj postavi od 1961.! I da, uživali smo u kontaktu s publikom. Naš repertoar R&B-a i soula, u drugoj polovini 1960-ih, kao najplesnija glazba uopće, omogućio nam je da postanemo svojevrsni šampioni plesnih prostora, u početku zagrebačkih, pa hrvatskih, a onda i diljem Jugoslavije. Ne bi se reklo da nam nisu bili napeti festivali i ploče, ali se do toga nije lako dolazilo. Prošlo je nekoliko godina kako bi tek 1969. na 1970. probudili interes onih koji su o pločama i festivalima odlučivali. Spomenimo Vanju Lisaka, našeg prvog radijskog producenta, Peru Gotovca koji nam je postao diskografski urednik i Nikicu Kalogjeru, koji nas je pozvao na prvi Zagreb 1970.

S velikim Oliverom Dragojevićem, Foto Nenad Rebersak

Sedamdesetih ste i pisali tekstove o domaćoj sceni, bili ste i DJ, radili na radiju… Cijeli vam je život zapravo vezan za glazbu?

– Usporedo sa svirkom, upao sam u redakciju Pop expressa, danas bi rekli kultnog, počeo pisati, surađivati s radijom, usporedo sa studijem prava – vidite studij kao da je na sporednom kolosijeku – bio sam kratko i ljetni DJ. Da, čitav život vezat ću uz glazbu.

Kako to da ste se onda odlučili studirati pravo?

– Moj prvi izbor bio je arhitektura. Crtač u meni stremio je prema tome. Upisao sam je 1965. u Beogradu, jer tada u Beogradu nije bilo prijemnog. Naravno s namjerom da se nagodinu prebacim u Zagreb gdje smo trebali nastaviti kao Mi. Beogradska godina bila je studentski gledano katastrofa! Sve se svelo na obilaske električarskih plesnjaka: bio sam među onih nekoliko tisuća na Sajmištu na onoj famoznoj prvoj jugoslavenskoj gitarijadi u siječnju 1966.

Upoznao sam mnoga glazbena imena, članove Iskri, Silueta, Elipsa, Samoniklih, Beduina, Plamenih pet… što se poslije u mom uredničkom životu pokazalo važnim. U svakom slučaju, plan s arhitekturom nije uspio pa sam u Zagreb došao s alternativnom varijantom: pravo. Starija sestra je također završila pravo i znao sam po priči da ću imati puno više slobodnog vremena što se činilo primamljivo s obzirom na bendovske planove.

Mladi Skarica s Telecasterom, Privatni album

Utvrdio gradivo

Nakon diplome dolazite u Jugoton? Kakvi su bili počeci?

– Pravo se pokazalo dobrim izborom. Zaista mi je ostajalo dosta vremena za moje i naše glazbene planove premda se posve očekivano studij protegnuo na punih sedam godina. Reklo bi se: dobro sam utvrdio gradivo. Osim toga, ta diploma pomogla mi je da se zaposlim tamo gdje sam po prestanku aktivnog muziciranja u jesen 1973. jedino mogao zamisliti svoju budućnost: na poslu koji je bio vezan uz glazbu.

Mihaljek koji je organizirao nekoliko nastupa grupi Mi, prije nego je postao menadžer Pro artama, pa Bijelom dugmetu, skrenuo mi je pažnju na oglas u novinama u kojem je Jugoton tražio muzičkog urednika. Pokazalo se da je bila riječ o uredniku naklade ili kako danas kažu – uredniku publishinga. No bilo kako mu drago, u rujnu 1974., sada će biti 47 godina, zaposlio sam se u Dubravi kao urednik u Programu, muzičkoj jedinici velikog Jugotona.

Prvi ste urednik Jugotonove pop-rock edicije i jedan od najzaslužnijih za promociju novovalnih bendova bivše države. Bilo je to zasigurno jedno uzbudljivo vrijeme?

– U pravu ste. Nisam dugo izdržao na mjestu koje je prije svega tražilo pedantnog administrativca. Sve češće sam asistirao uredniku zabavne redakcije Vojnu Kundiću dok se jačanjem važnosti rock glazbe, a posebice pojavom novovalnih strujanja nije ukazala potreba za čovjekom koji bi vodio samo taj segment popularne glazbe. Tako sam na samom početku 1980. novom sistematizacijom radnih mjesta imenovan urednikom za rock glazbu, prvim takvim u bivšoj državi.

Moglo bi se reći da sam se našao u pravom trenutku na pravom mjestu pa se tako Jugotonov novovalni bum vezuje uz moje ime. Zasigurno pojavila se jedna generacija glazbenika koji su imali ideju što i kako reći, nešto što nitko prije njih nije artikulirao tako jasnim jezikom, muzičkim i pjesničkim, moderno i razumljivo publici kojoj su se obraćali. Bez sumnje, bilo je uzbudljivo sudjelovati u tom novovalnom zeitgeistu.

Darko Glavan, Dražen Vrdoljak, Drago Mlinarec i Siniša Škarica sredinom devedesetih, Foto: MIO VESOVIĆ

Nakon iskustva kao glavni i odgovorni Jugotona, odnosno kasnije Croatia Recordsa, pokrećete i podetiketu posvećenu glazbenoj baštini, no tada se hvatate novih izazova i pokrećete Orfej, da biste se opet vratili u Croatia Records?

– Kronologija je u redu. Jedino je moj rad u Orfeju Hrvatske radiotelevizije bio na neki način iznuđen. Istina s dobrim učinkom. U Orfeju su tada bili Oliver, Huljićeva Tonika s Magazinom, Danijelom Martinović, Petrom Grašom, Leteći odred…Onda 1999. vraćam se u CR kao pomoćnik predsjednika uprave za program, s akcentom na nešto što sam još 1980-ih u Jugotonu počeo: na arheologiji pop-diskografije. Tako je nastala prva priča o najpopularnijim električarima 1960-ih Borisu Babaroviću i Crvenim koraljima, porinovska izdanja Matta Collinsa i Bijelih strijela.

U nastavku su došle prve kutije hrvatske diskografije: »Zvuk 80-ih«, »Pjeva vam Ivo Robić« i »Zaboravljene zvijezde« (s Rajkom Vali, Zvonimirom Krkljušem i riječkim vlastitim Brunom Petralijem), Porinima nominirane »Rane godine Miše Kovača« i »101 meksikanska, 101 dalmatinska 1. i 2.«, opet porinovski »Zvuk 60-ih«, »Kad je rock bio mlad« i »Sretno dijete« (originalni soundtrack iz istoimenog filma), porinovski reprintovi Arsenova »Čovjek kao ja«, pa »Homo volansa« i »Kina Sloboda«, sve do 2020. Porinom nagrađenih Arsenovih »Ranih godina« i ovogodišnjih nominacija za Diskobiografije Josipe Lisac i Gabi Novak.

Grupa Mi – Bam bam ba ba lu bam – crtež iz 2009. koji potpisuje Siniša Škarica

Ima toga, zar ne?

Aktivni ste bili i u strukovnim udrugama i udruženjima?

– Kratko 1999. i 2000. bio sam predsjednik Hrvatske diskografske udruge. Nekako u pauzi izdanja koja sam uređivao imenovan sam 2007. – u prekinutom mandatu prethodnika – predsjednikom Instituta hrvatske glazbene industrije do isteka 2010., koji je inače rukovodio Porinom. Krovna je to glazbenička organizacija preimenovana u Institut hrvatske glazbe, koji danas djeluje kao UNISON. Član sam sekcije muzikologa i glazbenih pisaca Hrvatskog društva skladatelja i počasni član Hrvatske glazbene unije. Ima toga, zar ne!

Nagrade je teško i pobrojiti, no ima li neka na koju ste posebno ponosni?

– Unekoliko sam ih već pobrojio. Teško je reći. To vam je kao ono s djecom. Recimo prvi Porin iz 1995. za prvi tematsko-povijesni album »Bijele strijele – izvorne snimke (1962. – 1964.)« svakako se pamti jer je bio prvi. Ipak čini mi se da je godišnja nagrada Josip Andreis Hrvatskog društva skladatelja za najbolju knjigu s područja glazbene publicistike i muzikologije 2006. za »Kad je rock bio mlad – Priča s Istočne strane (1956. – 1970.)«, čiji je šesterostruki box pored Porina iste godine dobio i regionalnu nagradu Davorin za tematski album, možda moja najdraža nagrada do sada. Ako izuzmemo dvije životne: Porina koji sam dobio još 2002. i nagradu za životno djelo grada Šibenika 2017.

Nastup grupe Mi u Operi, na otvorenju riječkog EPK, Foto: PETAR KURSCHNER

»Knjiga o Gabi« nije vaša prva knjiga, a zasigurno ni zadnja? Koju vam je knjigu bilo najteže napisati, i postoji li knjiga koju »nikad« nećete napisati?

– »Knjiga o Gabi« sigurno neće biti posljednja moja knjiga, jer eto upravo pokušavam završiti treću »Tvornicu glazbe«. Ujedno to je odgovor na pitanje koju mi je knjigu bilo najteže napisati: onu koju još pišem. A postoji li knjiga koju nikad neću napisati? U mojoj glavi je na tisuće ploča snimljenih i onih koje to neće nikad biti. Isto važi i kad je riječ o knjigama.

Vjerujem da ne znaju svi da ste bili i urednik debi izdanja Dine Dvornika, a umjetnički ste vodili poznata glazbena imena?

– Studijske albume Dina Dvornika, njih prva četiri od ukupno sedam, potpisao sam kao glavni urednik. Urednik je bio Vojno Kundić. Ovo je zgodna priča. Kada je Dino dolazio u Zagreb s prvim albumom 1988., najavio ga je tata Boris Dvornik nazvavši generalnog direktora Mirka Bošnjaka s molbom neka reče svojim urednicima da ne budu prestrogi kada budu preslušavali ono što će donijeti njegov sin. Kako nismo imali baš najbolje iskustvo nekoliko godina prije s Kineskim zidom (nismo ga prihvatili) činilo se da ta zamolba ima smisla. I onda kada je krenula glazba s vrpce, mi smo ostali do kraja preslušavanja obješenih labrnja ne vjerujući u ono što smo čuli. Pogledali smo se i bilo je to odmah: prihvaćamo!

Premda sama ploča sve do jeseni 1989. nije izgledala dobro na tržištu. Ništa se nije događalo. Tek nakon HTV-ova emitiranja čitavog albuma s playback improvizacijom u jednom trenutku mu menadžera Zorana Škugora iz zagrebačkog Saloona počele su se naglo javljati pozitivne reakcije. Do kraja godine, album je stigao do zlatne naklade! Inače, kao što kažete vodio sam mnoga umjetnička imena ili bolje rečeno surađivao sam s njima. Od onih iz klasične glazbe poput Zagrebačkih solista, Trija Orlando i Tonka Ninića ili orguljašice Ljerke Očić Turkulin do važnih imena narodne glazbe kao što su Himzo Polovina, Safet Isović ili Beba Selimović, Nada Obrić i Halid Bešlić…Stevo Teodosijevski i Esma Redžepova, Hašim Kučuk Hoki. Ili Toma Zdravković, koji zapravo pripada svima i nikome. Sa zabavnim pop, rock izvođačima ispunili bismo čitavu stranicu.

Grupa Mi 1968., Foto: IVICA ĐUKIĆ

S kojim ste glazbenicima »kliknuli« na prvu? S kojima ostvarili najbolju suradnju? Ima li netko s kim nipošto niste mogli ili htjeli surađivati?

– Eto, moglo bi se reći da smo upravo s Dinom kliknuli na prvu. Ako naravno zanemarimo nesretni Kineski zid. Nisam upoznao toga s kim nisam mogao surađivati.

Raspivani Šibenik

Za sebe kažete da ste »fetivi Šibenčanin«. Je li vas Šibenik i usmjerio u glazbu?

– Fetivi sam Šibenčanin i sigurno me »raspivani Šibenik«, prije svega obitelj u kojoj su redom svi pjevali formirala kao osobu inficiranu glazbom. Osim toga ima nešto i u genima: otac velikog Krešimira Baranovića bratić je moga dida po majci, Mihovila Baranovića, inače dugogodišnjeg basa u znamenitom šibenskom Kolu. Šibenik je svojim položajem dalmatinskog, mediteranskog renesansnog toposa i u novo doba lučko-industrijskog središta kulturno i posebice muzički determiniran. Uostalom o tome smo već ponešto rekli na početku našeg razgovora.

Uz koju ste glazbu odrasli, tko su vam bili uzori, a što danas volite slušati?

– Rastao sam uz ugodan majčin mezzosopran s melodijama iz popularnih filmova »Pastir Kostja«, »Bijeli jorgovan«, »Ne zaboravi me«, arijama iz opereta kao što su »Grofica Marica«, »Zemlja smiješka«, »Vesela udovica« ili »Splitski akvarel« i »Mala Florami«. Šibenik je 1950-ih još imao operetu. Sjećam se arije Đule iz Gotovčeva »Era s onoga svijeta«. Konačno rastao sam uz šlagere što su ih pjevali talijanski tenor Beniamino Gigli, filmska zvijezda Tino Rossi ili naš Ivo Robić. I inače do naših ušiju dopiralo je puno toga raznovrsnog, uključujući i orkestre Glenna Millera, Bennyja Goodmana ili Billyja Mayja i Raya Anthonyja.

Big band era koju smo identificirali kao jazz našeg djetinjstva zajedno sa Satchmom i Ellom što su nas osvajali s prvih Kosmaja i Tesla pripremili su nas na skoru pojavu Elvisa Presleyja i rock ‘n’ roll. Da, nekako u to vrijeme pojavio se mladić s gitarom. Taman smo čuli amerikaniziranu verziju našeg pjevača, prvu longplejku Ive Robića na kojoj je izvodio Skokiaan, Three Coins In The Fountain, Odavde do vječnosti, kad su nam u ruke došle prve Elvisove ploče: Heartbreak Hotel, Jailhouse Rock, Hound Dog. Izgledao je super, zvučao još bolje. No trebali su nam Tommy Steele i Peter Kraus, Tomi Stil pjeva i Džez, ljubav i pjesma, prvi filmovi s pjevačima gitaristima, Englez i Nijemac Elvisove kopije koji su pjevali i svirali rock ‘n’ roll, kako bi zagnjavili roditelje da nam kupe akustične Mengeš gitare koje su svojim oblikom i bojom podsjećale na one koje su oni svirali. I da ne zaboravim Little Tonyja and His Brothers s Jugotonovim pločama iz 1959. s rock ‘n’ roll standardima Believe What You Say, Lotta Lovin’, One Sided Love Affair i I’m Walkin’ te 1960. singlom s britanskih top lista s Too Good i Foxy Little Mama.

Siniša Škarica i Dražen Vrdoljak 1995., Foto: Privatna arhiva

Kad biste imali priliku birati između bilo kojeg glazbenika na svijetu, s kim biste danas voljeli surađivati?

– Ovo pitanje me podsjeća na ona kviz pitanja. Dobro, kratko, Neil Young.

Najdraža pjesma?

– Još jedno kviz pitanje na koje je gotovo nemoguće odgovoriti! Ali čini mi se da nekako pristaje ovom intervjuu: »Friday On My Mind«, Easybeatsa. U svakom slučaju oduvijek mi je bila jedna od onih što su ulazile u najuži izbor.

Magneti na svirci u siječnju 1963., Foto: Privatna arhiva

Magneti i Mišo 1964., Foto: Privatna arhiva