Direktno s utakmice koju je Rijeka igrala u Puli, na – glazbenu probu. Mikrofon u ruke, a oko njega Bobo Grujičić, Idis Turato i Tihomir Pruša. Pomalo neobičan sastav, jer osim Bobe nitko se od njih danas dominantno ne bavi glazbom, ali zvuk moćan, energičan, britanski standardi osamdesetih besprijekorno odsvirani. Uz preciznost, imponira i strast s kojom ekipa, sasvim postojano u šestom desetljeću života, svira glazbu svoje mladosti.

Nasmijan, Davor Lukas Bajo gura prema nama telefon s kojeg, u njihovoj izvedbi, ali poput originala, praši The Cure, jedan od najznačajnijih bendova new wavea i post punka, glazbenih žanrova što su obilježili početak slavnih osamdesetih, desetljeća koje će teško biti nadmašeno u domeni globalne popularne kulture.

– Takvi smo, sve što radimo, radimo s mnogo energije i ljubavi, tako da je i zvuk koji od nas dolazi zanimljiv, čini mi se i zapaljiv za one koji nas slušaju. Ne propuštam prigodu za svirku iako su tu i godine i silne obaveze koje svatko od nas ima na svom obiteljskom i profesionalnom planu.

Zadovoljan, ugodno smješten u predvorju komunikacijskog dijela Riječke razvojne agencije PORIN, obnovljenog prostora smještenog u Industrijskoj ulici, odmah preko puta zgrade Torpeda, uveo nas je u priču o velikom, značajnom jubileju grupe Fit njezin frontman i sasvim sigurno najpopularniji član Davor Lukas Bajo.

Zašto u Industrijskoj? Razlog je jednostavan, Bajo je u PORIN-u sastavio ozbiljnu, profesionalnu kuhinju i već danas vrlo uhodani proizvodni pogon koji dnevno, ovisno o potražnji, isporučuje i do stotinu porcija zanimljivih jela, baš kao što kateringom opskrbljuje i značajnije, zahtjevnije skupove. Jela nastala na bazi primorske tradicije, ali i redefinirana po principima moderne gastronomije, začetak su daleko ozbiljnijeg posla koji bi u vremenima što dolaze mogao snažno obilježiti riječku gastronomsku scenu.

Izvozni proizvod

Ali nije to bila središnja tema našeg razgovora. Mada, da nas je netko sa strane slušao, teško bi zapravo mogao proniknuti u temu našeg razgovora. Bezbrojni rukavci dominantnog toka svijesti: odlazak u prošlost, pa u budućnost, sve izmiješano – glazba, riječka scena, Fit, nogomet, kuhanje, život gastarbajtera, Amsterdam i New York, pa Rujevica na kojoj Bajin sin plijeni talentom…

Ipak postoji matica te nemirne rijeke našeg razgovora jer s Bajom smo se našli kako bismo – najavili veliki koncert kojim će grupa Fit obilježiti svoj 40. rođendan! Malo je kome jasno da je tako brzo prošlo toliko mnogo godina jer čitav niz pjesama Fita i dan danas veliki su hitovi u kojima s jednakom radošću kao oni nekad uživaju i najmlađe generacije. Bend koji je došao nakon riječke punk revolucije, ali nije bio njezinim integralnim dijelom, na najbolji je mogući način u svoj izričaj inkorporirao najprivlačnije elemente riječkog zvuka i poetike, vrlo zarazne melodije, jednake takve tekstove.

Iako po poslovično ukorijenjenoj tradiciji »nitko nije prorok u svom selu« Fit i nije bio toliko istican, još manje mažen, u samoj Rijeci. Posebno ne od alternativnijeg dijela njezine scene koja je prezirala svako koketiranje s pop izričajem. Unatoč svemu, čemu i povijest svjedoči, nikad nitko neće izbrisati činjenicu da je upravo Fit osamdesetih godina bio najbolji riječki rockerski »izvozni proizvod«, bend koji je pokorio prostore tadašnje Jugoslavije.

– Fit je nastao kao tipični srednjoškolski bend. Miro Tešević, Zorko Opačić i ja išli smo u isti razred, matematički smjer, u opatijskom centru za srednjoškolsko obrazovanje, a pridružio nam se kasnije i Dean Benzia. Iako smo bili dobri učenici, glazba je bila poveznica, ma bila je strast koja nas je nakon niza druženja i neobaveznog sviranja 1983. godine pretvorila u Fit, sjeća se Bajo.

Ono što je značajna karakteristika Fita, odmah od nastanka, činjenica je da su se maksimalno držali najstrožih profesionalnih standarda. Za razliku od tada poprilično razuzdane scene, koja je istina također mnogo pažnje polagala na vježbu, ali joj ni sve radosti života nisu bile strane, Fit je na riječku novovalnu scenu došao više kao neki strogi sportski kolektiv.

– Nakon osnivanja benda koji je pomalo lutao u svom izričaju, svi su tih godina htjeli zvučati ljutito, s tekstovima koji su se suprotstavljali tadašnjoj birokraciji i establišmentu, bazičnog punkerskog zvuka, moja su razmišljanja išla u nešto drukčijem smjeru. Sjećam se, upisali smo Građevinski fakultet i pred nama se otvorila velika dilema: studirati i sporadično vježbati i svirati, ili posvetiti se glazbi.

Moj je stav bio vrlo jasan – idemo li u glazbene vode, moramo biti najodgovorniji mogući prema svemu onom što čini uspješan rock bend. Slagao sam nekakav naš plan rada u kojem je jasno stajalo da najmanje pet dana u tjednu moramo vježbati po tri do četiri sata. Bez izgovora, bez odgode, što god da se oko nas događalo. Proba je bila svetinja, dio dana od kojeg baš ništa nije bilo važnije, sjeća se Bajo profesionalizacije Fita.

Originalna postava – Davor Lukas Bajo, Siniša Banović, Zorko Opačić i Miro Tešević povratnički koncert 2008.godine uvježbavali su u Amsterdamu

Prekratak dan

S obzirom i na brojne druge obaveze, jer postavljali su i jasan menadžerski sustav, danas bi se to reklo – definirali su svoj marketinški prostor i osmišljavali PR nastup prema medijima, dan im je bio prekratak za sve što su htjeli i morali obavljati. Zbog svega, odluke da uđu u vode jako melodičnog pop rocka te da to čine maksimalno profesionalno, na neki su način bili pomalo izvan struje, izvan onog većini omiljenog svakodnevnog, neobaveznog kretanja riječkim »tabacco roadom«, putem koji je povezivao Kont i Palach, gibanja koja su se znala zadržavati i U prolazu ili Borcu, u toplijim mjesecima po plažama Pećina.

K tome, bili su i izglednom nekako drukčiji, finiji, elegantniji, discipliniraniji i kad je krajnji look u pitanju. Vidjelo se, a to je posebno dobro prepoznavao ženski dio publike, da jako mnogo pažnje polažu na izgled benda, na njegovu vizualnu komponentu. Dakako, bila bi to čista poza, čisti »fake« da sve to nisu ne samo pratile, nego značajno i nadilazile pjesme. I to kakve – za kratko vrijeme nakon nastanka, redom bi postajale hitovima.

– Dakako da je glazba najvažnija, da je pjesma smisao svega, ali nije to više bilo vrijeme odrastanja, scena je u tadašnjim jugoslavenskim republikama bila jako bogato i jako ozbiljno strukturirana. Pa i diskografske kuće, s kojima Rijeka nikako nije imala sreće, značajno su se otvorile prema novovalnim gibanjima. Trebalo je naprosto, američkim rječnikom, biti »proizvod« da bi se moglo kretati uzlaznom putanjom.

Koja je u našem slučaju bila prva ploča, ali i činjenica da smo odmah nakon ulaska na najpopularniju tadašnju glazbenu televizijsku emisiju, Hit meseca koji je vodila Duca Marković, uletjeli poput tornada i odmah se vinuli jako, jako visoko. Ono što sam u temeljima propagirao davalo je ploda. Mi smo naprosto znali svirati, znali smo komponirati i stvarati, s maksimalnom ozbiljnošću predstavljati se na najzahtjevnijim pozornicama bivše države, sjeća se Bajo.

Jedna od njih svakako je bio i Omladinski festival u Subotici. S obzirom da je punk osamdesetih godina pokrenuo pravu novovalnu revoluciju, birokracija i Partija nisu željeli ostati po strani. Osnivale su se komisije i potkomisije za rock, pokretali i financijski izdašno pratili festivali.

– U Suboticu smo prvi put stigli 1986. godine. Pazi, imali smo tada 22 godine, a čitav se »stari sustav« već jasno otvarao pred nama. Nikad neću zaboraviti zabezeknutu ekipu koja je postavljala scenu i zvuk u Subotici nakon našeg probnog nastupa. Najprije nekoliko sekundi znakovite tišine, a onda aplauz. Da, da, aplauz okupljenih ljudi na probi. Nitko nije tako ispraćen pa nam je odmah postalo jasno da se pred nama otvara jedna sasvim drukčija priča. Svakako i sanjana priča, ali ne baš, ma ni u najoptimističnijim snovima, toliko uspješna priča, nasmijan je Bajo dok se sjećanjima vraća desetljeća unatrag.

Vrijeme kad su palili i žarili bivšom državom

Prva liga

A ta je priča značila da su tek malo punoljetniji momci iz Rijeke postali ozbiljnim rock zvijezdama. Iz današnjeg kuta gledanja moglo bi se pomisliti da su dobro prolazili na nekakvim »juniorskim« ljestvicama, ali ne, oni su uistinu bili – prva liga. Nastupali su pred tisućama ljudi na open air festivalima s najvećim tadašnjim novovalnim zvijezdama, bili su i samostalno jako traženi. K tome, vrlo su brzo izdali i drugi LP, sasvim riječkog naziva.

– Nismo nastupali baš često, uvijek smo težili perfekcionizmu. Upravo stoga, kad smo nastupili, bili su to u cijelosti osmišljeni koncerti koji nikog nisu ostavljali ravnodušnim. Ne mogu isticati da smo bili zvijezde, ali da smo bili jako popularni, da su se s nama svi htjeli družiti, pa i nastupati, to je svakako istina, naglašava Lukas.

Tutnjili su, silno, nekih pet jako, jako dinamičnih godina, a onda su krenule birokratske i jogurt-revolucije, s kojima se istina nećemo još jednom mučiti, već ćemo se prikloniti jednoj drukčijoj paraleli, jednom drukčijem pokušaju definiranja Fita i vremena u kojem su djelovali. Iako je istina da su prekinuti na vrhuncu slave, da su pokušali, učinivši prepjeve na engleski jezik, najprije uspjeti na nizozemskoj sceni s koje bi krenuli i dalje, da je Bajo osim u Amsterdamu živio i radio u New Yorku te da je uvijek s njim bila i glazba, baš kao i to da je devedesetih godina u Hrvatskoj izdao i solistički album, na neki je način čak i dobro da su stali baš onda kad su stali.

Status legendi, kultnost se dobiva i na takav način. Iako može zvučati pretjeranim, ali na neki način Fit su nešto poput riječkih Beatlesa. I oni su trajali manje od deset godina, ali su bez obzira na kratkoću trajanja, za razliku od neuništivih Rolling Stonesa, ostavili jedan od najmoćnijih tragova u beskraju. Toliko moćan da uvijek kad se pojavite na nekom skupu, ne samo glazbenom, a netko pusti – kao mačka ti kružiš oko mene – da bi koju sekundu kasnije svi, bez greške u sadržaju u i redoslijedu teksta, složno pjevali – i zoveš moje ime…

– Sve smo precizno posložili. Slavljenički koncert je 4. studenog u Exportdrvu koji prima oko 700 posjetitelja. Karte se prodaju kod Josie u Dallasu, koliko mi je poznato idu jako dobro, a band će uz Zorka i mene, iz prve postave činiti još Alen Tibljaš, Mirko Sokolović i Tihomir Pruša. Iako sam sadržaj koncerta ostaje iznenađenje za one koju dođu tu večer, istaknut ću da smo izdali i best off album koji je imao fantastične, rekordne rezultate, kao i to da ide i premijera, živa izvedba nove pjesme – »Otploviti«. Znam da smo se odlično pripremili, jako se veselim i jedva čekam koncert, završio je Bajo naš razgovor.

S koncerta u tadašnjoj Stereo dvorani 2008.

Rukavci svijesti

Završio je razgovor koji istinski nikad baš i ne bi mogao završiti. Jer u onim se rukavcima toka svijesti nalazi materijala za najmanje još nekoliko ovakvih razgovora. Nemojte ni misliti kako se nismo doticali politike, vrlo konkretno – obaveze bavljenja politikom u Rijeci kojoj kronično nedostaju ljudi poput navedene četvorke sa samog početka teksta, kako se nismo bavili današnjom glazbenom scenom grada na Rječini, ali i njezinom cjelokupnom kulturnom scenom, svim mogućim promjenama u današnjem stvaranju i plasiranju muzike jer živimo vrijeme u kojem više nema nikakvih »nosača zvuka«, kako… Svakako, ali nekako ipak treba podvući crtu i završiti.

Te pozvati one koji karte za 4. studenoga još nisu kupili da to učine jer mjesta baš i nema pretjerano, te da se nakon toga prepuste uživanju u nizu Fitovih hitova. Na stranu sve, muzika i koncerti postoje da bi se ljudi družili, grlili, da bi se zabavljali i zborski pjevali. Da bi naprosto nakon koncerta bili – fit.