Foto Screenshot
Jessica Bruder, čijim se literarnim predloškom Chloe Zhao koristila, fokusirana je na fundamentalnu tragediju onih koji pokušavaju preživjeti američki »brend« kapitalizma u krajnje brutalnim uvjetima, nakon što su izgubili novac i domove
povezane vijesti
Danas su se »nomadi« prometnuli u totalni hajp. Postoje recimo »gastronomadi« iz lifestyle rubrika, čiju neslavnu prošlost Boris Dežulović opisuje u diskursu »gastroenterologa«, tih »predanih istaživača ljudskih utroba«, koji su u tiražnom Globusu prekopavali po »sadržaju utrobe Mire Furlan«.
Postoje i hipsterski »digitalni« nomadi koje pandemija COVID-19 nije spriječila da s laptopom u krilu rade bilo gdje u svijetu, na nekoj indonezijskoj plaži s pogledom na trome komodo zmajeve ili na nekoj drugoj egzotičnoj lokaciji.
Ali postoje i nomadi koji su to postali iz nužde, poput Fern (Frances McDormand), junakinje najnovijeg komada Chloe Zhao (šifra: »Nomadland«), koji bi mogao biti najizgledniji kandidat za Oscara, iako ćemo njegove nominacije otkriti nešto kasnije nego inače jer je njegova svečana dodjela prebačena na 25. travnja.
Eliksir slobode
Riječ je o naprosto savršenom komadu za Bidenovu eru, ali još uvijek nedovoljno radikalnom i previše kompromisnom da bi se mogao ugurati u Sandersove vunene rukavice. Bliži Malicku (krajolici) i nepodnošljivim devijacijama kasnog Wendersa (šifra: »Land of Plenty«) u kalkuliranoj amerindie pacifikaciji.
Jer autoričin komad srlja u onaj isti Wendersov patetični kič iako je svakodnevnicu tih istih figura, bile one nomadi iz Nevade ili beskućnici Los Angelesa, daleko inspirativnije sondirao Bakerov »Tangerine«.
Uostalom, na toj istoj venecijanskoj Mostri na kojoj se dogodila svjetska premijera »Nomadlanda«, prikazan je i ekstraordinaran doks »City Hall« veterana Fredericka Wisemana, od kojeg bi Zhao mogla puno toga naučiti.
Jer Zhao je poput lošeg kompromisa republikanaca i demokrata, nekakvog gnjecavog političkog centra, koja ne ulazi u srž istoimenog literarnog predloška genijalne Jessice Bruder.
Taj isti predložak pokazuje što se dogodilo s rudarskim gradićem Empire na sjeverozapadu Nevade (njegova »imperijalna« simbolika više je no evidentna).
Nekad je Empire imao obiteljske kuće, javni bazen, dvije crkve, poštanski ured, školu i teren za golf s devet rupa, videonadzori uključeni. Ali i koze koje je kupila kompanija da bi pobrstile korov, kao neke vrste organskih kosilica.
Danas njegove lokacije prizivaju nekakvu američku varijantu ukrajinskog Pripjata u katalogu prekinutih života. Sve je započelo s financijskom krizom 2010. kad se povijest zaustavila. Točno u 7.30 ujutro direktor lokalnog rudnika kojim je upravljala Pacific Portland Cement Company okupio je radnike i poručio im da se rudnik zatvara.
Najprije je uslijedila tišina, a potom suze. Njegovi radnici tada nisu ostali bez posla, već i bez doma. Imperij je nestao u prahu recesije poput Černobila u radioaktivnom oblaku.
Jedan od tih radnika bio je i muž autoričine heroine Fern iako je on možda imao tu sreću da umre prije no što je saznao za tragičnu sudbinu rudnika.
Jer Bruder više igra na trezvenu empatiju nego na simpatiju, promatrajući jednim okom nomadske živote, a onim drugim gravitaciju i snagu ekonomije i povijesti.
Zato je Bruder fokusirana na fundamentalnu tragediju onih koji pokušavaju preživjeti američki »brend« kapitalizma u krajnje brutalnim uvjetima, nakon što su izgubili novac i domove. Preostalo im je da krenu na dugo putovanje u nepoznato.
Onu mračnu noć duše koja podrazumijeva opasnosti i sve moguće rizike koje Bruder opisuje do najminucioznijih detalja, puno preciznije no što to čini Zhao. U vječnom eliksiru slobode.
Naravno, dovoljno je provesti na velikom platnu nekoliko minuta u društvu McDormand, bez obzira na to lik koji glumi, da bismo shvatili kako će se iz najteže situacije izvući neozlijeđena, od »Farga« do »Tri plakata izvan grada«.
Već u uvodu »Nomadlanda« ugledat ćemo je u sićušnom traileru, pronašavši prekarni spas u centru za Amazonove reklamacije.
Teške istine
No ubrzo ćemo razotkriti da novi američki nomadizam, koji nema nikakve veze s hipsterskim nomadima, pokazuje da je stara dobra srednja klasa zauvijek izgubljena. U opasnoj stazi koja u eri Amazona vodi prema nepoznatom.
U slobodi pod svaku cijenu.
Zato će Fern upoznati Boba Wellsa, gurua »vandwelling« pokreta i organizatora godišnjeg Rubber Tramp Rendezvous derneka u Quartzsiteu u Arizoni, koji Fern nudi osjećaj pripadnosti komuni.
Iako svi oni ovise o zajedničkoj potpori.
No Fern puno više znači potpora Davea (David Strathairn, genijalan), koja više priziva Malicka nego autoričine nomade. Iako bismo više voljeli da njihove nomadske živote slijedi Robert Altman.
No nakon svih njihovih pustara Južne Dakote, Fern izlazi iz Daveova života brže no što je u njega ušla. U aktu oslobađanja.
Jer američki kapitalizam je u svojoj prirodi zastrašujuć poput otvorene ceste kojom jezdi Fern u svom kamperu. Sistem i cesta kao totalne filmske metafore.
Doduše, Bruder opisuje u literarnom predlošku ispražnjeni Empire kao »zapečaćeni« entitet, pa nam baš nije posve jasno kako je Fern uspjela penetrirati u taj grad duhova, koliko god se Zhao trudi suočiti se s njezinim teškim istinama i surovim detaljima.
Jer Fern napušta film u pustinji Nevade. No s obzirom na to da je riječ o Frances McDormand, nema sumnje da je za nju sutra još jedan novi dan.
Jer Zhao ne zanimaju svi ti krajolici u sumraku, tisućljetne planine, zvjezdano nebo i snježne prerije.
Zanimaju je naborana čela Swankie i Linde May. U ruinama Imperija i njegovim apstraktnim vedutama kao novim nacionalnim parkovima, tim gradovima duhova od čelika i lima, u koje uranja Zhao koristeći invazivne sentimentalne partiture Ludovica Einaudija.
Kao stvorene za Oscara.