Intiman traumatični događaj koji otvara procijep u svakodnevici tročlane domaće obitelji, najkraći je opis filma o kojem svi na dugo i široko govore. Redateljski prvijenac »Sigurno mjesto« pronio je svijetom ime mladog i od struke uvelike cijenjenog Jurja Lerotića.

U konkurenciji od devet filmova Hrvatsko društvo filmskih djelatnika upravo je Lerotićevo »Sigurno mjesto« odabralo kao hrvatskog kandidata za 95. nagradu Američke akademije filmske umjetnosti i znanosti Oscar, u kategoriji najboljeg međunarodnog dugometražnog filma.

Ova ekranizirana ispovijest tragedije jedne male obitelji, a za koju sam autor kaže kako je uravnoteženi amalgam stvarnosti i fikcije sa svrhom zaštite bližnjih, uvelike je raspirila društvene rasprave o kvaliteti javnog zdravstva, koje latentno igra ulogu jednog od ključnih antagonista.

S druge strane, sam redatelj Lerotić, iako tako nije prvotno planirao niti ima glumačkog iskustva, iznimno uvjerljivo igra i ključnog protagonista.

U razgovoru za naš list, nedvojbeno talentirani Lerotić, govori o vlastitoj motivaciji za stvaranje filma, neslućenim okolnostima prilikom odabira glumca koji tumači njegova preminulog brata, ali istodobno i pojašnjava uzmicanje pred potencijalnom eksploatacijom boli.

Jednako njegovu liku u filmu, redatelj i glumac nam se tijekom razgovora otkriva kao hrabar borac za život.

Borac koji gubitku ne dozvoljava da ga porazi, nego baš suprotno, odbacujući gubitnički sram, Lerotić pobjedonosno hrli jedinom sigurnom mjestu života – onom koje se nalazi između obitelji i prijatelja.

Trostruka uloga

Jeste li nekako oduvijek slutili da ćete prilikom stvaranja jednog filma istodobno biti u tri uloge: redateljskoj, scenarističkoj i glumačkoj ili je ovakav ishod i vama samima iznenađujuć?

– Nisam mislio da ću ikada glumiti. Nisam nikada bio u dramskoj grupi – čak tamo nisam nikada ni povirio. Tako da je ovakav ishod bio iznenađujuć. Najprije sam mislio posuditi nečije tijelo, nečiji glas, dati priliku nekom glumcu da igra tu verziju mene. Međutim, nisam mogao prihvatiti tuđu interpretaciju, bio sam stalno u dilemi je li izbor dobar ili ne.

To je loša startna pozicija za suradnju s glumcem. Zato sam, da ne mučim druge i sebe svojom nesigurnošću, odlučio ulogu odigrati sam.

Više ste puta istaknuli da ste filmom nastojali izbjeći eksploataciju boli, pornografiju boli. Možete li nam malo pojasniti što zapravo stoji iza tih riječi?

– Majka i brat ne pokazuju previše emocija. Ne zato što ih nemaju, nego zato što u ovoj situaciji ne mogu trošiti vrijeme i energiju na emocije.

Čak mislim da to nije njihova voljna odluka – ta reakcija je takoreći programirana. Majka i brat traže način kakao da ovladaju situacijom u kojoj su se našli, emocije će doći tek puno kasnije. Taj princip se mogao zanemariti, moglo se i scenaristički i režijski podcrtavati njihovu patnju – međutim, to bi učinilo film jako banalnim i jednodimenzionalnim.

Emocije su zamamne, znate to s televizije, kada nekome zasuze oči, instinktivno će svaki redatelj ili snimatelj skočiti na krupniji plan lica…Ali što s time? Tome treba neka nadgradnja. Ili manje dogmatski – meni je u ovom filmu emocijama trebala nadgradnja.

Film ste snimili temeljem vlastita iskustva nenadanog dolaska smrti u vašu užu obitelj. Je li bilježenje tako potresnog životnog događaja djelovalo ljekovito?

– Ne direktno. Mislim da je u takvim situacijama dobro da čovjek potraži neki oblik profesionalne psihološke pomoći. To može biti ljekovito. U uređenijim društvima ona bi vam zapravo bila ponuđena. Uz to je važno da se čovjek bavi i onim što ga ispunjava.

Ja sam naprosto nastavio raditi ono što volim – raditi film. Činilo mi se da mogu ispričati priču koja je neviđena ili je barem ja nisam vidio. Kada se upustite u proces stvaranja, treba vam taj osjećaj – treba vam nešto što će vam davati energiju tri, četiri godine koliko je potrebno za stvaranje filma.

Osjećaj da radite nešto što je, na neki način, drsko rečeno, posebno.

Je li točna pretpostavka kako je proces rada na filmu za vas, na neki način, bio i proces prihvaćanja misterija smrti koji se, očigledno, ne može kontrolirati?

– Ne. Proces prihvaćanja nema veze s filmom. Ponekad mi se čak čini da sam zbog procesa stvaranja filma ostao predugo okružen tom temom. Na neki način, čovjek osjeti kada odtuguje nešto ili nekoga – to nikada nije sasvim završen proces, ali čovjek se sve više počinje otvarati drugim temama.

Ja sam se zbog filma, htio ne htio, i dalje morao okruživati pojmovima, mjestima, predmetima koji su me vukli natrag u tu temu. Tražiti lokaciju koja će igrati bolnicu, birati krevet na kojem će moj filmski brat ležati, birati krv koja će mu se slijevati niz ruke.

Scene iz filma “Sigurno mjesto”

Siloviti udarac

Čitava radnja filma odvija se u kratkom vremenu. Je li to autobiografska nota ili ste se za ovaj postupak komprimiranja vremena odlučili iz nekog drugog razloga?

– Film se zbiva unutar otprilike 24 sata. Htio sam da film bude kao udarac, da djeluje silovito. Kada se vrijeme radnje razvlači, ono nužno počinje dobivati lirske kvalitete.

Htio sam narativ koji ne da predahnuti likovima, ne da im da reflektiraju događaje. Tako dobijete film koji ne propovijeda ili komentira, film u kojem gledate ljude koji srljaju iz situacije u situaciju. Film koji gledatelja usisa i na drukčiji način uvuče u zbivanje od filma s radnjom koja je razlivena u vremenu.

Kriju li se isti razlozi i iza odluke o reduciranom broju likova u filmu?

– Reduciranost likova proizlazi iz situacije. Situacija u kojoj imate člana obitelji sa somatskom bolešću temeljno se razlikuje od one u kojoj član ima psihički poremećaj. Lakše ćete nekoga nazvati i reći da vam majka ima rak nego shizofreniju. Lakše ćete moći objasniti simptome i tijek liječenja.

Pokojni psihijatar R. Torre govorio je da je psihijatrija u predznanstvenoj fazi, tamo gdje su ostale grane medicine bile prije stoljeća. Uzroci psihičkih poremećaja ne mogu se točno utvrditi, a liječenje se uglavnom svodi na uklanjanje ili ublažavanje simptoma. Osim toga, pokušaj suicida intiman je čin.

Majka u filmu na Brunovo pitanje hoće li o pokušaju suicida obavijestiti neke Damirove prijatelje odgovara: »Nek’ dođe malo sebi pa nek’ sam odluči«.

Možda Damir taj događaj želi zadržati za sebe. On ima puno pravo na to. Osim toga, mislim da generalno obitelji nerado pričaju o poremećajima svojih članova jer ih žele zaštiti od stigme.

Na primjer, nisam siguran koliko bi poslodavaca zaposlilo osobu s psihijatrijskom dijagnozom.

Foto: NIKOLA ŠERVENTIĆ

Puna podrška

Kako je na samo ideju, a kasnije i realizaciju filma, reagirala vaša majka? Je li se protivila snimanju filma ili ste u njoj imali potpunu podršku?

– Imao sam potpunu podršku. Namjerno odgovaram kratko na ovo pitanje jer se ona ne želi javno izlagati, a ja pak ne želim biti neovlašteni glasnogovornik.

U prijašnjim ste razgovorima iznijeli da je proces izbora glavnih likova bio dugotrajan. Zašto je bilo tako?

– Suvišno je objašnjavati da su glumci ključni sastojak ovakvog filma. Neki redatelji pozovu glumce na probno snimanje ili probu te se nakon jednog susreta već odlučuju za suradnju.

Ja nemam taj talent. Kada sam suzio izbor na Snježanu i Gorana, predložio sam im da napravimo jednu vrst procesa, da probamo sve ključne scene filma, ali ne kao skicu, nego baš »zapravo« da ih takoreći napravimo najbolje što znamo. Htio sam vidjeti, a ne samo pretpostavljati, da to možemo napraviti.

Oni su, srećom, pristali na taj proces. Mislim da se to naše druženje razvuklo na više od pola godine. Naravno, ne kontinuirano. Ja sam u međuvremenu tražio lokacije i ostale »sporedne« uloge.

Je li točno da je Marković, koji igra vašeg pokojnog brata, bio njegov prijatelj iz djetinjstva? Jeste li oko odabira Markovića puno dvojili ili je ta odluka brzo pala?

– Točno je. Goran i moj brat išli su u osnovnoj školi u isti razred. Goran i ja smo se povremeno viđali i družili i on je znao da tražim glumca za ulogu mlađeg brata.

To je nekako visilo između nas dvojice s obzirom na to da sam tražio baš Goranovu dob. U jednom trenutku sam mu rekao, takoreći da presiječemo tu tenziju, da mislim da on nije taj lik. To je jedino mjesto gdje me u castingu intuicija prevarila.

Rekao sam mu da ne moramo ni probati. Pola godine kasnije našli smo se neobavezno ponovo na piću, ja sam tada već mjesec dana probao s drugim glumcima. Načeli smo ponovo temu podjele uloga i ovaj put, pomalo iracionalno, kontraintuitivno odlučili probati.

Dogovorili smo se za tri susreta i već nakon prvog sam imao osjećaj da smo se jako približili načinu na koji bi Damira trebalo igrati. Predložio sam mu proces koji sam već opisao i on je pristao.

Slažete li se s mišlju da prijateljski i obiteljski odnosi ugrađeni u film samom filmu daju dodatnu vrijednost?

– Nisam birao suradnike prema tome jesu li mi prijatelji ili ne. Birao sam ih zato što volim i cijenim njihovo umijeće. Zato što sam mislio da oni mogu ugraditi u film ono što mu treba.

Scenografkinja Jana Plečaš sa svojom je ekipom stvarala taj osjećaj surealne praznine u prostoru; u jednom parku izbrisali su sve grafite kako bi dobili ogromne, čiste betonske plohe, neku vrst betonskog neba, nešto istovremeno lijepo i opresivno.

Snimatelj Marko Brdar i ja smo jako puno vremena i truda investirali kako bismo našli odgovarajući filmski jezik za ovu priču. Nismo samo teoretizirali, snimali bismo, fotografirali probe kako bismo provjerili ideje koje smo imali. Bez njegovih očiju i njegovog viđenja scenarija, ovaj film ne bi izgledao ovako kako izgleda.

Ne bismo dobili tu tihu, nenametljivu sugestivnost, koju smo željeli imati u svakom kadru. U montažu čovjek obično dođe pomalo tjeskoban.

Bez oduševljenja materijalom Marka Ferkovića i njegovog preciznog osjećaja za pripovijedanje, film ne bi imao okomitost i nemilosrdnost koju mnogi ljudi tijekom gledanja osjete. Stvaranje filma nije kirurgija, neće nitko umrijeti ako netko pogriješi. Međutim, to je bitka s vremenom i okolnostima, u kojima često uslijed stresa stradaju i prijateljstva. Nama se to, srećom, nije dogodilo. Dapače, dogodilo se obrnuto.

Da sutra snimam film, ponovo bih pozvao dojednog člana ekipe i nadao se da će se odazvati.

Scene iz filma “Sigurno mjesto”

Stanje u sustavu

Postoji li barem mali tračak nade u vama da bi ovaj film mogao biti povod ozbiljnijim javnozdravstvenim promjenama?

– Vjerujte mi da o tome uopće ne razmišljam. To je ionako izvan moje moći. Nisam film radio ciljano s tom namjerom. Film zrcali stanje u sustavu, ali se ne iscrpljuje u tome. Mislim da je film puno kompleksniji. Ono što se dogodilo jest to da se o njemu često piše iz tog društvenokritičkog rakursa.

Skrb za (mentalno) zdravlje je pitanje zdravstvene politike i nisam siguran koliko film tu može pomoći. U Hrvatskoj, primjerice, ne postoji osmišljena strategija brige o psihičkom zdravlju. To znaju svi koji bi to trebali znati. Na nju se čeka od 2016., kada je prestala vrijediti stara strategija, koja, uzgred budi rečeno, nije nikada implementirana, to jest nisu napravljeni planovi provedbe, niti je osiguran novac.

Dakle, od 2016. do danas nije donesena nova strategija brige o mentalnom zdravlju. Očito ne postoji politička volja za to. To se, naravno, onda ogleda, među ostalim, i u nedostupnosti psihoterapije, nepostojanju psihosocijalnih intervencija u zajednici u svrhu oporavka i uključivanja u život osoba sa psihičkim poremećajima, nebrige za obitelji koje skrbe o svojim bolesnim članovima, manjku rada na destigmatizaciji osoba sa psihičkim poremećajima i tako dalje.

Što vam najčešće govore ljudi koji su pogledali film? Kako ste zadovoljni njihovim dojmovima i koliko je publika uopće rječita nakon same projekcije?

– Kroz neke posljednje razgovore s gledateljima shvatio sam da film na neki način gledateljima oduzima sram. Kada se govori o traumi ili gubicima, često se govori o tuzi i sličnim emocijama.

Pokojna psihoterapeutkinja Jasenka Pregrad, koja se puno bavila traumama i PTSP-om, govorila je kako je svaki gubitak na neki način ponižavajuć, posramljujuć, kako su emocije iz tog spektra puno manje osviještene, a upravo one osamljuju traumatiziranoga. I manje dramatični događaji od rata ili suicida u obitelji mogu imati taj efekt.

Jedan čovjek mi je rekao da su se on i žena nedavno razišli i da nije imao snage to reći svojim prijateljima – osjetio je to kao poraz, kao nešto što ga je ponizilo. Činilo mu se inspirativnim da sam ja, igrajući svoj gubitak, radikalno odbacio taj »sram gubitnika.«

Scene iz filma “Sigurno mjesto”

Ljudska potreba

Autobiografski filmovi nose posebnu težinu, posebice kad je riječ o tragičnom događaju iz vlastitog života. Mislite li da ćete na krilima ovog priznatog, ali u prvom redu, vjerujem, ipak osobnog uspjeha, pronaći inspiracije i neophodne snage za još jedan autobiografski filmski uradak?

– Ne želim mistificirati kreativni proces, ali nemam kontrolu nad time što će me inspirirati, a možda je niti ne želim imati. U pravilu počinjem pisati kada se pojavi ta potreba: ispričati nekome nešto.

To je više generalno ljudska nego uže umjetnička potreba. To može biti neki strah ili neka želja ili ljepota, a može biti i nešto autobiografsko, što se zbilo u stvarnosti. Najbolji je osjećaj kada se nečim počnete baviti postupno nesvjesni da je to umjetnički projekt. Tada vjerojatno imate temu koja vas stvarno zanima.

Iziskuje li rad na autobiografskom filmu više odgovornosti: kako prema drugima, tako i prema samom sebi?

– Ja sam se zaogrnuo fikcijom u mjeri koja je trebala filmu. Zaogrnuo sam i svoje bližnje. Ovo nije dokumentarac, nije ni direktna rekonstrukcija, to je neki amalgam stvarnosti i fikcije.

Ne poistovjećujem se u potpunosti s verzijom sebe na ekranu. Neki gledatelji doživljavaju karakter koji igram kao utjelovljenje bratske ljubavi. Neki drugi se ne slažu s njegovim postupcima, oni bi drukčije.

Ne uzimam to k srcu, dapače, drago mi je da provocira razgovor i dileme. Radeći film, nisam gradio spomenike samom sebi, niti svojim bližnjima. Gradio sam zanimljive karaktere.

Bez planova

Jeste li se suočavali s većim problemima prilikom traženja producenata? Kako to da ste se odlučili za suradnju sa slovenskom produkcijom December?

– Proces izrade filma je dinamičan i traje oko četiri godine, svašta se tu odvije. Neke suradnje prestaju, a nove se uspostavljaju. Projekt sam započeo s Lanom i Borisom T. Matićem, iz naše suradnje proizašla je i nagrada CineLinka, koja je takoreći bila prva inozemna potvrda filma.

Projekt sam nastavio raditi sa Sašom Banom i Nevenkom Sablić, autorima »Betonskih spavača« i prijateljima, koji su zapravo prvi pročitali scenarij i koji su bili tu za sve moje dileme – i psihološke i profesionalne, u svim fazama projekta i čija kreativnost je također ugrađena u projekt.

Onda nam se pridružila producentica Miljenka Čogelja, hazarderka i štreberica u jednoj osobi. Ona je riskirala jako puno i omogućila nam snimanje i postprodukciju u uvjetima koji su nam trebali. Miljenka je također inicirala suradnju sa slovenskom produkcijom December za koju pitate.

Sudeći po vašoj biografiji, vrlo ste avanturistična duha te stalno težite sakupljanju novih znanja. Kakvi su vam planovi za budućnost?

– Nemam ih. U zadnja dva mjeseca film je dobio 25 pozivnica s festivala od Egipta do Slovenije, a 17 ih je do kraja ove godine. Volio bih pratiti film po festivalima, ali s druge strane, od toga se ne može živjeti. Moram razmisliti o planovima, ali to jednostavno trenutačno ne stižem.

Vjerujem da vam ovaj film otvara mnoga vrata. Međutim, samo je jedno doista sigurno mjesto za svakog od nas. Gdje biste vi locirali svoje?

– Čisti kliše: između obitelji i prijatelja.