Nakon prvostupanjske presude u parničnom predmetu po tužbi fotografa iz Beograda Zorana Trbovića protiv Novog lista, a zbog povrede autorskog i moralnog prava Trbovića zbog neovlaštene objave fotografije Johnnyja Štulića u Novom i Zadarskom listu, javio nam se Štulić naglasivši kako Trbović ne posjeduje prava, kako kaže, na njegov lik.

– Između mene i Trbovića nema nikakvog ugovora niti sporazuma po tom pitanju, budući da on ne posjeduje prava na moj lik. Izašao sam mu dvaput u susret, ‘82. i ’88., ali ništa više od toga, niti je to bila ekskluziva na koju se on poziva jer je neke novinske intervjue trebalo svjetlopisima podložiti u to vrijeme, što je bio običaj, i za što je on, kao medijski suradnik, bio plaćen.

Zatim, ne stoji da je blizak sa mnom, niti se radi o 1989., nego o 1988., niti sam tada imao sedam koncerta u SKC–u, a k tome mojih fotografija ima i previše, navodi Štulić i naglašava da moli lijepo da, u svakom slučaju, ništa ne ide na njegov račun.

Kako nastavlja dalje, radi se o njegovom, Štulićevom liku, a ne o Trbovićevom što, smatra, sud mora uzeti u obzir. Štoviše, te fotografije nisu Trbovićeve umjetničke fotografije, već Štulićeve s obzirom na to da se namještao onako kako je nalazio i smatrao shodnim.

– Dakle, poziranje je moje, otuda mi karakter koji nema cijenu niti je na prodaju, dapače! Sve takve slučajeve podvodim pod pravilo da negativ nije moj, ali fotografije s mojim likom jesu, što je očigledno, osim ako nije pismeno i sporazumno drukčije određeno.

Drugim riječima, to je isto kao da onaj koji stoji za magnetofonom prilikom snimanja potražuje (i ostvaruje) vlasništvo nad mojom muzikom.

Ja preko toga ne mogu prijeći, jer ako je tko povrijeđen, onda sam to ja, otkako i mediji i trgovačka društva bez odgovornosti i udruge i pojedinci ne samo ostvaruju zaradu preko moje grbače (a da me ništa ne pitaju), nego, da bi to stanje ovjekovječili, revno prisvajaju prava na moja djela i lik, guleći mi kožu s leđa, i od nje praveći i prodajući sapun (s mojim likom na pakovanju, naravno).

Fotografije s mojim likom su potpuno iste kao i fotografije iz osobnih isprava, gdje se također pazi na svjetlo i toplinu zraka, ali nisu autorske fotografije niti se kao takve vode, a kamoli da se još potpisuju i da doživotne prinadležnosti donose, zaključuje Štulić.

*Tekst je ilustriran fotografijom Gorana Pavelića Pipa, iz autorove fotoarhive, učinjeno dostupnim zahvaljujući projektu COURAGE Registry Oral History Collection OVDJE.