Na pozornicu Trsatske gradine večeras dolaze tri glazbenice s dugom i raznovrsnom karijerom. Svoje su puteve spojile u jedan zanimljiv projekt, a riječ je o Jeleni Radan te Aniti Valo i Meri Jaman iz grupe Meritas.

Održat će koncert pod imenom »Tri priče«, a uoči koncerta razgovarali smo s Jelenom Radan o projektu, suradnjama i dosadašnjoj karijeri.

S grupom Meritas surađujete već godinama na raznovrsnim projektima. Ideja iza »Tri priče« je sjajna, a kako je nastala?

– S Meri i Anitom surađujem već dvadeset godina, prelako pišem ovu brojku, a tako puno stane u taj dugačak period. »Tri priče« je nastavak »prvog dijela« našeg koncertnog projekta naziva »When Tomorrow Comes« s kojim smo godinama začinjavale našu koncertnu kondiciju između autorskih koncerata koje imamo zasebno kao dva izvođača.

Sve je počelo na dva splitska koncerta Meritas i moje malenkosti u istoj večeri, te jednoj intervenciji kroz zajednički nastup nas tri na tri pjesme – tu smo shvatile da se nešto dogodilo, otkočilo, započelo. Krenule smo surađivati kroz zajednički koncertni program, uživale isprobavati, osmišljavati, osluškivati.

»Tri priče« sadrži pjesme koje su se krojile po nama, dakle autorske, te one drugih autora koje su nas našle prema našim različitim karakterima, bojama glasa, pristupu radu, probama, odnosima s publikom… Ovaj koncert ne završava, on se mijenja, prilagođava, na nama se vidi što mislimo i kako se osjećamo dok izvodimo.

Pomno birate suradnike s kojima radite. Što je Anitu i Meri najviše izdvojilo iz mase glazbenika? Zbog čega je ovaj projekt nastao baš u suradnji s njima?

– Nešto me vuklo njima, možda njihova samozatajnost, njihova nenametljiva prisutnost – ma njihov rukopis mi je jedostavno bio uzbudljiv. Ima tu i nekog mog inata da ne radim često s onima koji su puno surađivali s drugima, ne pitajte zašto. Zahvalna sam što su htjele surađivati sa mnom.

Koncertna suradnja ispreplela se s onom autorskom te su danas autorice gotovo cijelog albuma »Voyage«, osim jedne skladbe, te drugih mojih pjesama, a ovih dana ih namjerno zapitkujem rade li na mojoj novoj skladbi.

Stvar je zapravo u tome da mi mora biti uzbudljivo, nešto se u utrobi mora osjetiti, a njihove kompozicije su prekrasne, melodijski uzbudljive, zrele, svježe. One uistinu žive svoj proces stvaranja: realizaciju i izvedbe. Poštuju izniman trud i talent, jer ga i same posjeduju.

Foto: Arhiva NL

Pjesmarica koja nas opisuje

U projektu, vaše se tri priče isprepleću. Koje su im dodirne točke – glazbeno, karijerno, privatno? Koje su neke najvažnije karakteristike koje ih vežu?

– Kroz sve ovo, mi smo se upoznavale. Koncert je pomno osmišljen, a publika može osjetiti našu zanesenost, posebno ako je zvuk izvrstan, tada možemo sve što želimo – obožavam slušati Anitu dok pjeva na svoj tako kul način, sigurna i samopouzdana, osjetiti Meri koja je tako narasla kroz godine u smislu performera i vidi se koliko to voli.

Nije lako otkriti se u nekom novom smislu, ne samo autorskom – naime, posebno Meri i Anita su detaljne u odabiru skladbi koje izvodimo ako se pokažu da nam pristaju, a ako ne, jednostavno same otpadnu s playliste. Svaka pjesma je tu zbog nas, jer stojimo iza nje, bilo da se radi o tuđoj bilo autorskoj pjesmi.

To nije zbir aktualnih hitova, to je pjesmarica koja nas opisuje i to je uzbudljivo publici koja nas doživljava i na taj neotkriveni način. Tu smo se najbolje upoznale. I zavoljele. A sve tri smo snažne.

I ranjive. Postale smo prijateljice, prolazimo život zajedno, one su u mom, ja u njihovom kroz sve dijelove. Meri i Anita su osobe na koje uvijek možete računati i prihvaćaju me kakva jesam, osim kad zeznem tekst ili neki logistički dio poput manjka soba i slično.

Na nadolazećem koncertu na Trsatskoj gradini, izvest ćete autorske pjesme te pjesme drugih glazbenika. Koja od tih pjesama najbolje, najviše opisuje vašu, Jeleninu priču?

– Ako puno ne filozofiram, onda »The Story«.

Na istoj mogu biti zahvalna upravo Aniti koja ju je predložila za mene. Malo-pomalo, zaboravljam kako je to nečija pjesma, kako to nije pjesma pisana za mene.

Toliko sam srasla s njom, poznajem je i znam kako je iznijeti publici. Iako sam samozatajna, na pozornici dolazi do izražaja moja sloboda izražavanja, i nekako sve ide van – i bolno, i tiho, i puknuće u glasu koje opisuje neku dramu, neku želju koja se još nije obistinila.