Snimio Damir ŠKOMRLJ
Svi mi kažu da sam jako hrabra što svoja razmišljanja i intimu izlažem javnosti, ali ja mislim da to uopće nije hrabrost već iskrenost prema sebi i drugima. Svi neke teme guramo pod tepih iako nam se svima događaju. Zašto? Zašto šutjeti o tome?
Vrlo mladolika četrdesettrogodišnja Ivana Grabar je posljednjih petnaestak godina bila smo ozbiljan marketinški stručnjak koja je razmišljala jedino o tome kako da medijskim kućama u kojima je radila (među ostalim to su bile televizije Kanal Ri i RiTv) donese što veće marketinške prihode.
Vesele naravi, bila je omiljena gdje god je radila. Rođena Vinkovčanka nakon ekonomske škole studira na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Već dugo živi u Opatiji.
Ivana nam jer otkrila i temu kolumne koja izlazi u srijedu. Kolumna će se zvati »Povjerenje« i govoriti će o tome kako uloviti muškarca ako vas vara i nema sumnje da će, kao i sve njene dosadašnje kolumne izazvati brojne reakcije i polemike. A kakve će polemike i reakcije tek izazvati jedna od njenih sljedećih kolumni »Mlađe je slađe« u kojoj razmišlja o toj temi možete zamisliti.
Podigla se halabuka
Uz svu halabuku koja se podigla oko njenih kolumni nije ni čudo što su njene kolumne dobile i sponzora. Sve ovo nas je ponukalo da pokušamo što više saznati o ovom aktualnom riječkom kolumnističkom fenomenu i to od Ivane osobno. Najprije nas je zanimalo zbog čega je odjednom, iz čista mira, počela pisati kolumne.
– Ja pišem već četiri godine. U tom razdoblju stalno sam visila na telefonu s frendicama s kojima sam pričala o ljubavnim jadima i problemima, pogotovo pred moj razvod. Međutim to je bilo pisanje samo od mene za mene, moj ispušni ventil. Lani sam prihvatila ponudu vlasnice portala Stilueta.net i počela javno objavljivati moja najiskrenija i najotvorenija razmišljanja o ljubavi i seksu, odnosima žena i muškaraca, vezama, brakovima, rastavama i sličnim stvarima. Iskreno sam pisala o onom o čemu svi šapuću, a nitko se ne usudi to javno reći pogotovo pod svojim imenom i prezimenom i u prvom licu jednine. Nisam imala nikakve milosti ni prema drugima ali ni prema sebi. Odmah su krenule raznorazne reakcije na kolumne. Kulminaciju svega izazvala je kolumna »Samo seks«, otvoreno nam priča Ivana. Na ljude je šokantno djelovalo pogotovo to što netko o takvim temama piše u prvom licu jednine.
Švedska i Danska
– Svi mi kažu da sam jako hrabra što svoja razmišljanja i intimu izlažem javnosti ali ja mislim da to uopće nije hrabrost već iskrenost prema sebi i drugima. Svi neke teme guramo pod tepih iako nam se svima događaju. Zašto? Zašto šutjeti o tome? Zašto ne pisati o tome? Iako su svijetom pa i ovim krajevima već davno prohujale seksualna revolucija i feminizam, izgleda da nisu ostavile nikakvog traga jer su seks i emocije kod nas još uvijek tabu. Svjesna sam da bi u jednoj emancipiranoj Švedskoj ili Danskoj moje kolumne prošle potpuno nezapaženo. Zašto o tim temama ne govoriti otvoreno? Seks je naprosto, htjeli to neki priznati sebi ili ne, normalna fizička i duhovna potreba bez koje se osoba osjeća loše i nesretno. Seks je naprosto potreban radi zdravlja. Duševnog i fizičkog. Čega se tu treba sramiti?! To je nešto što nas opušta i usrećuje pogotovo ako je povezano s ljubavlju. Usput ja pišem krajnje otvoreno ali bez vulgarnosti, jer seks je lijepa stvar i o njemu želim pisati lijepim a ne vulgarnim riječima. Nisam stidljiva, nemam ništa protiv takvih riječi ali u mom načinu pisanja nema im mjesta. Jednostavno nemam potrebe za njima. Osim ponekad kad se nešto stvarno ne može objasniti drukčije.
Njihovo reagiranje tumači tradicionalnim odgojem, stidom, činjenicom da ih je možda ubola u nešto što ne žele ni same sebi priznati, pa su bijesne što se netko usudi o tome javno govoriti. Unatoč tome Ivana kaže da ne osuđuje nikog i ne ljuti se ni na koga.
Duša i srce
– Ostavljam dušu i srce u kolumnama i uživala sam u katarzi koja je uslijedila. Iznenadilo me je koliko se dobro osjećam kad sve izbacim iz sebe. Nikad se dok pišem ne cenzuriram, ne izbacujem dijelove napisanog. Čak dodajem. Pišem kako pričam, a ja stvarno mogu puno pričati, pa su zato kolumne tako duge. Kad pišem? Kad mi dođe. Uživam i dok pišem i dok čitam što sam napisala«, otvoreno kaže hvaljena i osporavana kolumnistica koja se ne boji ni reakcije kolega, susjeda, prijatelja, rodbine, roditelja i kćeri.
Za anonimne komentare na portalima i Facebooku pune zlobe i uvreda prema svakome tko nešto piše, pa i prema njoj, kaže da jednostavno ne shvaća što ti ljudi imaju od toga.
Ako već pljuju po nekom što to ne rade pod punim imenom i prezimenom. Što ne stanu iza svog stava. Raditi to anonimno nije nimalo muški«, poručuje vedro Ivana koju ti komentari uopće ne pogađaju. Ne obraća uopće pažnju na njih kao ni svi normalni ljudi. Jednog dana voljela bi svoje kolumne sabrati u knjizi i objaviti ih ili ih vidjeti na kazališnim daskama.