Irena Grdinić i Mario Lipovšek Battifiaca: 'Đurđa je malograđanka, a Franko je domaći čovek, pust me ća'

SNIMIO. VEDRAN KARUZA

"BOŽIĆ nas potiče da PODIJELIMO LJUBAV, emocije, da budemo bolji ljudi"

povezane vijesti

Ako je netko obilježio 2022. godinu u našem kraju, to su Đurđa i Franko, glavni junaci predstave “Casabianca” čiji su autori i izvođači Irena Grdinić i Mario Lipovšek Battifiaca. Nastala u doba pandemije, “Casabianca” je dosad izvedena više od 90 puta, a Đurđa i Franko, kao i njihovi susjedi Slavica i Vlado Turković, zahvaljujući društvenim mrežama postali su dio popularne kulture, zvijezde čije se izjave citiraju i prenose među oduševljenim fanovima.

S Irenom i Marijom, odnosno Đurđom i Frankom, prošetali smo opatijskim adventom i doznali kako Božić i božićni blagdani izgledaju u njihovim obiteljima.

BOŽIĆ U OBITELJI DEPIKOLOZVANE-ĆUK

Kako izgleda Božić u obitelji Đurđe Depikolozvane i Franka Ćuka?

Đurđa: Mi smo od vavik slavili Božić, to je najlipši blagdan!

Franko: Laže! Đurđa je ‘z komunjarske fameje Depikolozvane, a mi Ćuki smo fameja od crekvi. Ona je vavek bila uz druga Tita i partiju, a onda je devedeset i prve odjedanput oćutila svetlost Božju i od onda slavi Božić! (smijeh).

Đurđa: Prije se ni smelo…

Franko: Smelo se, al’ je ona bila komunjara! (smijeh)

Đurđa: Ja jako volin lipo uredit kuću, vavik imamo bor visok baren nekoliko metar i čuda lampic. Trsat ima 12 kilometara lampic, ja ih stavin baren 16 kilometar! Opatija more bit najlipši advent uz more, ma nima toliko patuljci koliko ih ja iman doma!!

Franko: Tako je! Nami su i patuljci va jaslicami, i ovčice, i kravice, i zečići, i Grinč, i orašar, sve! Brižnoga Isusića se ni ne vidi!

Kad onda počinje (pred)božićno ukrašavanje kuće u vas?

Franko: Đurđa počne već va osmon mesecu.

Đurđa: Ja počnen božićne zvezdi po kući stavjat oko Vele Gospe, aš ča advent prije počne, više će durat!

Franko: U svakom slučaju, Đurđa gleda ča dela njena prijatelica Slavica. Ako Slavica kiti bor 1. dvanajstega, Đurđa drugo leto kiti jedan mesec prvo (op. a. Slavica je jedan od likova u predstavi “Casabianca”). Jedno leto je muž Slavice kupil ogromnu jelvicu, jedva je stala va dnevni boravak, a onda je mane Đurđa poslala va Sunger pul Mrkpolja, po ono drevo ko je trebalo bit za papu, i to smo mi stavili, bušili smo stropi i ta nan je jelvica hodila kroz kuću van, ali morala je bit veća od Slavičine…

Foto: Vedran Karuza

UŽIVAJTE U ADVENTU

Nego, Đurđa je neš mislela… Ča je mislela?

Đurđa: Đurđa vavik misli, zapravo, znate onu statuu Mislioca? On je nastal po uzoru na Đurđu.

Mario: Kad moja mat povede – Marijić, ja san malo mislela…. Ja vidim mojemu tati toliko svetaca u glavi koji ne izađu van, ali ih osjetim u očima (smijeh). I onda smo upravo tu situaciju stavili u predstavu i svi se u tome prepoznaju. Svaka žena kad kaže mužu – ja san malo mislela, on zna da će to nešto koštati.

Irena: Tako je, naravno, i kod mene doma, a nema predstave da nam kasnije netko ne dođe i kaže: Moja žena je ista Đurđa! Đurđa je očito jedan univerzalni ženski lik, odnosno – sve smo mi Đurđe! Ali bitno je da mislimo! Jer neki va kući mora mislit!!

Irena, Mario, što za vas predstavlja Božić?

Irena: Ja obožavam Božić! Dok sam bila dijete, živjela sam na Krku, na Krasu. Moj barba je bio svećenik i uvijek sam s njim pjevala, tako da su moje prve pjesme bile crkvene. U ono vrijeme, kasnih sedamdesetih, djeca bi se okupila u seoskom domu kako bi ih darivao Djed Božićnjak. Svako bi dijete uzeo na koljena i pitao da nešto otpjeva kako bi mu nakon toga dao poklon, a kad je došao red na mene, četverogodišnju djevojčicu, počela sam pjevati “Kriste u tvoje ime sad smo ovdje svi…”. Bilo je to vrijeme kada crkvene pjesme nisu bile baš omiljene u društvu, pa me Djed Božićnjak odmah prekinuo i rekao: “Hvala, hvala, bit će dosta!” (smijeh). Eto, već onda sam bila antidruštveni element, pa je tako ostalo do današnjih dana! (smijeh). Jako volim Božić i božićno vrijeme, obožavam božićne pjesme i kad pjevam u klapi, upravo su mi božićni koncerti i božićni repertoar najdraži. To je neko vrijeme mira, radosti, dobre volje…Često čujem ljude kad govore da je sve to napuhano, “isfurano”, usiljeno… Ja ne osjećam tako, nego vjerujem da je potrebno tako malo da nas netko dotakne, da budemo bolji ljudi. Vjerujem da Božić to u nama budi.

Mario: Meni je Božić sinonim, nažalost, za pokojnu nonu, ona je bila nukleus oko kojeg se okupljala cijela familija, pogotovo za Božić. I danas me sve to veseli, i padam na šljokice, iako znam da je to možda previše kiča, ali godi srcu i drago mi je da postoji dio godine kad se ljudi barem trude biti bolji. Mani Gotovac jednom je rekla da se danas sve emotivno olako proglasi patetikom, a nije tako. Dok je bila pandemija, žudjeli smo za okupljanjima, a sad kad je počeo advent, odmah smo počeli kukati – joj, što je toliko toga. Sjetite se što je bilo prije dvije godine i uživajte u tom adventu.

Foto: Vedran Karuza

BADNJAK U LJUBLJANI

Kako danas izgledaju vaši Božići?

Irena: Na kojoj god adresi živjela, Božić mi zapravo uvijek isto izgleda, tradicionalno se okupi cijela obitelj, odlazi se na misu, samo što nam, nažalost, zadnjih godina nedostaje tata. Bit Božića je u druženju, a novina su posljednjih godina pokloni, jer kad sam bila mala, toga nije bilo. To je taj duh komercijalizacije, no ne smatram ni to pogubnim jer mislim da je poklanjanje, davanje i primanje nešto lijepo. Mene i samo traženje poklona, odnosno onoga čime mislim da ću nekoga razveseliti, osobito djecu, čini sretnom. I nikad nisam osjetila taj pritisak, o čemu znam čuti od prijatelja, kao – sad mi nešto moramo slaviti, pa smo nervozni, napeti…ne, to nisam nikad osjetila. Kod Marija je nona bila nukleus obitelji, kod mene je mama, ona nas okuplja i hrani.

Mario: Irena i ja često smo s društvom zajedno slavili Badnjak, i to u Ljubljani. Bila je tradicija otići popodne na klizanje u dvoranu Tivoli, pa na večeru i onda na polnoćku u crkvu na Tromostovlju, gdje uglavnom od molitvi ne bismo ništa razumjeli, osim dijela kad mi kažemo – moj grijeh, moj grijeh, moj veliki grijeh… E, to nam je bilo jako zanimljivo jer se kod njih kaže – žal mi je, žal mi je, jako mi je žal! K’o da smo doma i slušamo mašu na čakavskom! (smijeh).

Irena: Na toj polnoćki uvijek je tijekom mise svirala njihova filharmonija pa je zaista bio predivan ugođaj. A, osim toga, kod nas je intenzivnije kićenje gradova i obilježavanje adventa u trendu zadnjih nekoliko godina, dok je Ljubljana bila prekrasno okićena još prije dvadesetak godina. Kod nas je to postao trend, danas svako selo ima advent. Netko će reći da je toga previše, da je to pomodno i usiljeno… Možda tome i je tako, ali ako je to nešto što će ljude izvući iz kuća, ako je to nešto što će ih motivirati na druženje, na pjesmu, ako će ih oraspoložiti, učiniti sretnijima… ja sam za to!

Mario: Advent i Božić su odlični povodi da se nađemo radi dobre stvari, da se podružimo, popričamo, podijelimo ljubav, emocije, i tome slično.

Irena: A nije zgorega spomenuti ni da mi od božićnih običaja nisu mrski ni bakalar, ni svi oni kolači, tako da je to isto jedna draž adventa (smijeh).

Foto: Vedran Karuza

RADNI BLAGDANI

Kad se već spominje hrana, gastronomski dio Božića, bez čega ne može proći Božić u vašim obiteljima kad je hrana u pitanju?

Mario: Ja ću reći prvi! Tu sam bolji od nje. Kod mene je sve in bianco, bakalar in bianco, i sve drugo je in bianco (smijeh). Šalu na stranu, nemamo neko jelo kao što Zagorci imaju puricu s mlincima… Mi doma najviše volimo polpete i svaki obed je skuža da delamo polpete, tako da mi za Božić delamo poplete i kuhani krumpir.

Irena: Meni za Božić mora bit francuska salata! Ja je toliko volim da je ne pripremam u ostatku godine, nego samo za Božić i Uskrs. Mi imamo uvijek puricu za božićni ručak, to je nekakva užanca, ne s mlincima, nego s krumpirom. A od slatkoga orihnjaču i presnoc.

Jeste li nekad za Božić bili na nekoj egzotičnoj lokaciji?

Irena: Ja sam jedan Božić provela u New Yorku. Bila sam kod naših prijatelja Rose i Željka, oni su isto Boduli pa su prenesli naše običaje i u Ameriku, tako da sam imala bodulski Božić va Meriki. Ali i tamo je, kao i kod nas, osnova svega – druženje, puna kuća, obitelj, smijeh.

Mario: Ja sam u načelu za Božić doma. Ima jedna talijanska izreka “Natale con i tuoi, Pasqua con chi vuoi”, ili u prijevodu “Za Božić sa svojima, a za Uskrs s kime god hoćeš”. Tako sam samo jedan Božić bio u New Yorku, i to je bilo čarobno, paljenje lampica ispred Rockefeller centra, atmosfera…

A onda 26. prosinca – “Božić je judi”…

Mario: Da, puno smo koncerata odradili. Ja sam bio na prvom, nakon toga sam ih odradio ne znam koliko, neke i kao voditelj… Imao sam sreću da sam u originalnoj verziji te Šajetine pjesme koju smo otpjevali Duško Jeličić Dule, on i ja. Ove ću godine “Božić je judi” zamijeniti “Božićem u Ciboni”.

Irena: A bilo je i jako puno Božića koje smo proveli na radiju.

Mario: Ja ću i ovaj…

Irena: Ja ove godine radim na Badnjak… Provela sam mnoge Božiće i Nove godine na radiju i to mi je isto bilo lijepo. Volim ljude razveseliti i nasmijati, a osim toga, ima puno ljudi koji su na te dane sami i usamljeni, pa su radijski voditelji tada njihova obitelj.

Foto: Vedran Karuza

STALNO RASPRODANI

Vratimo se malo Đurđi i Franku. Uskoro ćete odigrati 100. predstavu?

Irena: Da, iza nas je više od 90 izvedbi, točnije 93 u godinu i tri mjeseca.

Mario: Prošle je zime bila korona, imali smo cijela gledališta pod maskama, ali unatoč tim teškim okolnostima, mi smo igrali predstave.

Irena: I ono što je nevjerojatno, od 93 izvedbe 90 predstava bilo je rasprodano! Izračunali smo da nas je u godinu dana pogledalo oko 50 tisuća ljudi!

Prva izvedba je bila 21. kolovoza prošle godine na kastavskoj Crekvini…?

Mario: Bilo je nevjerojatno! Mi smo na neviđeno rasprodali dvije predstave, ljudi uopće nisu znali što ih očekuje! Vjerujemo da je to bio rezultat našeg minulog rada.

Irena: Zaista nismo očekivali ovakav uspjeh predstave. Nama je bila želja i namjera doći u mala mjesta i ondje igrati predstave, ali nismo očekivali da ćemo obići toliko mjesta!! I što je najzanimljivije, mi niti u jedno mjesto nismo poslali ponudu za izvedbu, već su nas iz svih tih mjesta zvali!

Mario: Zafrkavamo se da smo u Opatiji bili valjda u svim mjesnim odborima. Na Krku smo imali 14 izvedbi! Nastupali smo po cijeloj Istri, Kiriji, Vinodolu, Liburniji, Gorskom kotaru, bili na svim kvarnerskim otocima, a u Rijeci smo održali već više od 10 predstava i već su rasprodane ulaznice za predstavu koja će se 20. siječnja 2023. godine održati u HKD-u. Osim u kazalištima nastupali smo na placama, trgovima, u domovima kulture, u kinima, na jogu, u adrenalinskom parku, na plaži…

Foto: Vedran Karuza

PRAVA TERAPIJA

Predstavu ste igrali i u New Yorku?

Mario: Da, bili smo i u New Yorku, kod naših iseljenika, bilo nam je predivno i jako su nas dobro prihvatili, pa planiramo još jednu turneju po Americi u proljeće.

Irena: Nastup u Zagrebu bio nam je veliki izazov s obzirom na to da je predstava na čakavskom. Razmišljali smo o tome trebamo li predstavu prevesti na standardni jezik kada nastupamo van našeg kraja, no zaključili smo da se mi Primorci uvijek prilagođavamo drugima i da ovaj put idemo po svome… Imali smo već nekoliko predstava u zagrebačkom kazalištu Vidra, povratne informacije su jako dobre, kažu Purgeri da nas razumiju! (smijeh)

Mario: Mi uvijek kažemo – gledali smo i “Velo misto” i “Gruntovčane”. Možda nismo razumjeli svaku riječ, ali kontekst svakako jesmo. Pa red je da malo Purgeri uče čakavski (smijeh). Imamo upite i iz brojnih gradova, pa sljedeće godine namjeravamo igrati po Hrvatskoj. I odlično je da jedna čakavska predstava živi van našega kraja.

Irena: Ma odlično je da jedna čakavska predstava živi i ovdje. To se nije dogodilo jako dugo, zapravo ovim intenzitetom, koliko je nama poznato, nikad. Eni Šebalj skrenula mi je pozornost na to kako smo jedinstveni i po tome što čakavske predstave uvijek pričaju o nekim starim vremenima, tu su nonići, none, konobe, tovari, vavik je priča – kako je to nigda bilo, vavik neke stare užance… Kao da čakavski i čakavci više ne žive. Ali mi smo čakavci, živimo u ovom vremenu i želimo pričati o temama iz ovog vremena, koje svi razumiju, bez obzira na jezik. Vjerujemo da je to razlog popularnosti predstave, ali sigurno je velik interes rezultat i videoklipića koje Đurđa i Franko snimaju i emitiraju na društvenim mrežama. Na taj način likovi nastavljaju živjeti i nakon što odgledate predstavu, a oni koji predstavu nisu gledali, putem filmića se s likovima upoznaju… Đurđine i Frankove dogodovštine možete pratiti na platformama Facebook, TikTok i YouTube.

Mario: Đurđa je malograđanka, a Franko je domaći čovek, pust me ća (smijeh). On ne želi biti ono što Đurđa na silu želi, ali žene su one koje odlučuju, i kod mojih je bilo tako, mislim da je i u većini primorskih obitelji isti slučaj. Zato se svi prepoznaju u Đurđi i Franku. I Slavica i Vlado Turković su tipovi koje svi znamo. On se snađe u svim sistemima. Prvo je u komunizmu bio direktor, pa se učlanio u HDZ, pa je bio načelnik općine, tipičan šetebandjere tip (smijeh). Mi smo izvukli karakterne osobine nekih učestalih likova koje viđamo oko sebe, ili koji smo mi sami. I mislim da je upravo to ključ zašto je predstava uspjela – jer je živa i životna, prepoznajemo u likovima sebe i svoje susjede, kolege, prijatelje…

Irena: Mi u predstavi kroz satiru prilično kritiziramo društvo, sve političke stranke, crkvu, pretvorbu, krađu, poltronstvo, taštinu elita, no ono što gledatelje osvaja je – humor. Svega su oni i sami svjesni, jako dobro znaju gdje žive, no kažu nam kako im nedostaje smijeha i zdravog humora te je to razlog što nam vrlo često prilaze ljudi koji su predstavu gledali i po 4-5 puta! Kažu da dolaze na terapiju, hahaha…

HUMANITARNA AKCIJA

Osim predstave, pripremate i humanitarne akcije?

Mario: Kao voditelji i pjevači često humanitarno nastupamo i djelujemo u raznim akcijama, smatramo da je važno iskoristiti status javnih osoba i tako utjecati na širu društvenu zajednicu i potaknuti je na humanitarno djelovanje. I “Casabiancu” smo već više puta izvodili besplatno ili za simbolične naknade kako bismo razveselili stare ili nemoćne. U ovo božićno vrijeme odlučili smo se i samostalno pokrenuti jednu humanitarnu akciju. Naime, na kraju svake predstave dijelimo majicu s citatima iz predstave – “Ja sam malo mislela…”, “Učlani se”, “Slavica je krava”, “Život va 3 besedi – vavek neki k….”. Ljudima se to svidjelo, počeli su na Facebooku pitati gdje se mogu kupiti majice, i onda je Ireni palo na pamet – kad već postoji velik interes, zašto to ne bismo iskoristili u humanitarne svrhe.

Tako smo 17. prosinca, u suradnji s Gradom Rijekom i tvrtkom Dogma Nekretnine, na riječkom Korzu na štandu u jutarnjim satima prodavali majice, a sav iznos ide u humanitarne svrhe, za dvije potrebite obitelji do kojih smo došli preko Crvenog križa Opatija i riječkog Caritasa.

Za kraj, po čemu ćete pamtiti 2022. godinu?

Irena: Ja definitivno po “Casabianci” i uopće po jednom novom životnom izazovu o kojem nikad, ali nikad nisam razmišljala – glumi. Mario je glumio i prije, ali ja nikad, to mi je apsolutno bio nezamisliv vid nečega čime bih se bavila! Nezamislivo mi je bilo uopće da ću moći zapamtiti tekst, a kamoli da ću ga onda ponoviti 100 puta! Zapravo mi je cijelo ovo iskustvo s “Casabiancom” još jednom potvrdilo onu – nikad ne reci nikad, a osim toga, pokazalo mi je da smo svi mi sposobni za puno više toga nego što zaista mislimo da jesmo.

Mario: Meni je ovo bila jako lijepa godina u puno segmenata. Nanizao sam nagrada, osvojio i Zlatni studio i Večernjakovu ružu, nominiran sam za Studio i za sljedeću godinu. Pa onda “Zvijezde pjevaju” s Robertom Ferlinom gdje smo pobijedili, pa “Zvijezde pjevaju” kao dio žirija… Nekako mi je ovo godina renesanse, ili naplate minulog rada, iako i dalje radim kao tovar. “Casabianca” mi je bila, iako imam glumačkog iskustva, nešto drukčije, jer smo ovo mi pisali i stvarali, to je tekst koji osjećaš, to je tvoj otrok, ne citiraš nekog drugog. I zato je tu “Casabianca” na prvom mjestu. Ne samo zbog vremena koje smo proveli izvodeći je nego i stvarajući je.