Sandi Bratonja renomirani je riječki multiinstrumentalist s mnogo glazbenih utakmica u nogama – najpoznatiji je kao basist sastava Urban & 4, koji se okušao i u više autorskih glazbenih projekata, ali i producentskom poslu, filmski i kazališni entuzijast – koji je prije dva mjeseca otvorio novi studio VerAudio povodom čega smo napravili intervju s njim.

Osim svih njegovih umjetničkih strasti – dotaknuli smo se i pitanja pandemije, altruizma, ali i izvora inspiracije, o čemu više možete pročitati u ostatku teksta.

Godina 2022. za je Sandija u umjetničkom smislu iz više razloga plodonosna – osim osvojena četiri Porina u sklopu sastava Urban & 4, do stvaranja aranžmana za pjesmu Elis Lovrić “No War” koja je izvedena na Dori, nastupa sa Simfonijskim orkestrom HRT-a i brojnih drugih – dojam je da glazbenik nikada ne miruje.

U posljednje vrijeme ponajviše se koncentrirao na suradnju s umjetnicima u novom studiju, a kako ističe, i sama ta ideja došla je posve spontano – i to još u razdoblju krize. Obrt je otvorio u desetom mjesecu prošle godine, a prostor je u funkciji već dva mjeseca.

“Ideja je da u tom studijskom okruženju koji je dnevni boravak glazbenika, budeš okružen glazbom – tu je klavir, ovdje je studijska aplikacija, ovdje su mikrofoni – vrlo brzo je tu sve što se u glazbi općenito zbiva”, zaključuje, a otkriva nam također da, osim dijela za režiju, u sklopu studija ima i prostor za probe benda, a u planu su također i echo chamber soba za reverb i vocal boot.

“Zamisao mi je bila da se upustim u producentski dio, pružim drugim umjetnicima da ostvare svoje zamisli. Oni ne moraju nužno čak niti biti umjetnici – vratila se neka stara ideja da ja ustvari mogu pomoći čovjeku koji nema veze s glazbom”, dodaje ističući da je otvoren za suradnju s ljudima svih dobi i zanimanja.

Instrumente podučava sam, jer snalazi se sa svime, a ako se stvori potreba, bit će moguće neke instrumente učiti i uz pomoć drugih glazbenika.

Osim glazbene produkcije, Bratonja je zamislio VerAudio i kao projekt umrežavanja video i audioprodukcije, u čemu surađuje s Flat 22 produkcijom Afrodite Lekaj i Dine Kosa, s kojim se uostalom okušao i u stvaranju filmske glazbe u nekoliko filmova, poput “Mopus Deni”, “Kameleona” i najrecentnijeg, “Legenda o polnoćnjaku”.

Foto: Vedran Karuza

“Upravo sad on radi na jednom dokumentarcu o studiju, gdje će snimiti proces kako se radi glazba i kako ja na filozofski način to vidim. Neki dan je tu snimao i upitao me “kako počinješ raditi pjesmu, daj opiši”. I tu je bio lonac s vodom ispod, služio sam se granom koja šušti i kalimbom koja je bila u studiju – to je bila esencijalna ideja da napravimo neki plemenski poziv”, otkriva nam.

Entuzijazam u suradnji s ljudima širokog spektra, kako ističe, proizlazi ponajviše iz njegova rada u bolnici – naime, dugi niz godina radio je kao pomoćni radnik u zdravstvu, što ga je i potaknulo u razmatranju pitanja uzajamnog pomaganja, ali i uključenosti kao činu odgovornosti.

“Kao umjetnik, ti si u nekom svom svijetu. I to je super, ali ako hoćeš razumjeti neke stvari, ja mislim da moraš vidjeti sve. I zato mi je bila važna bolnica u mom putu, jer sam tamo upoznao hrpu različitih ljudi, od visokoobrazovanih, prema srednjima, do onih najnižih kadrova – i svi imaju neku svoju priču. Meni je sve to bilo jako važno kako bih dobio cijelu sliku. Volim razgovarati s ljudima, zanima me što rade jer onda ih osjetim – lakše možeš složiti puzlu”, dodaje.

Osim što mu pričinjavaju zadovoljstvo, altruizam i kontinuirana želja za stvaranjem stalno ga odvlače u različite nove projekte – a gotovo je teško i zamisliti kako uspijeva sve dovršiti i balansirati između mnogobrojnih dužnosti. U razgovoru se osvrnuo i na suradnju sa svojim dugogodišnjim prijateljem Hrvojem Puškarićem, vrsnim akademskim glazbenikom, s kojim je osnovao glazbeni projekt Sintezu, koji je duže vremena – na pauzi.

“Projekt smo imali davno i ostali smo dobri prijatelji bez obzira na to što nismo mogli više raditi – ja nisam stizao, počeo sam nešto raditi za sebe, puno mi je uletjelo posla s predstavama sa Šerbedžijom, počeo sam raditi intenzivno za kazalište, za mene je to bilo opet uključiti se u proces – nije sad da me zovu “napravi mi muziku za predstavu” i da mi pošalju scenarij i sad sam ja doma i to radim – nije, nego ja idem na probe, fizički sam tamo, gledam proces, radim sve i unesem se puno više”, govori nam.

Slijedeći glavni recept uspjeha – posvećenost, koja reflektira njegovo ulaganje u svaki novi umjetnički pothvat – razdoblje pandemije obilježilo je združivanje snaga Urbana i Četvorke na albumu “Lipanj, srpanj, kolovoz” koji je osvojio čak četiri Porina – u kategorijama Album godine i Najbolji album rock glazbe, a pjesma “Sama” koju je napisao Damir Urban za Pjesmu godine i Najbolju izvedbu grupe s vokalom.

“Radili smo više nego inače i maksimalno smo tražili načine da izvedemo te tehničke probleme, ali da se ipak držimo mjera što znači da smo puno radili preko interneta. Slali smo si trake, kritizirali ih – bilo je doslovno “kad će više taj album?”, dodaje.

Unatoč tome što su restrikcije značajno otežale rad na nekim projektima – kazališnoj predstavi “Sretna kućica” i snimanju spota za Sick Sheets, bendu Hrvoja Puškarića – pandemija je ujedno i stvorila uvjete za iznjedrivanje novih kreativnih potencijala.

“Umjetnik je filtar za svijet koji ga okružuje, jedini njegov način da funkcionira je da se izražava i da daje svoje viđenje situacije, a ako sad nije bila prilika za to da se nešto akumulira u tebi, i da to izbaciš, ja ne znam kad će to biti ponovo. Ovo je bila idealna prilika jer je ustvari kriza”, zaključuje.

Osim u izazovnim životnim trenucima, inspiraciju ponajviše crpi iz – svakodnevnog života.

“Ja pronalazim inspiraciju i iz teksta koji pročitam, iz videa koji pogledam, iz knjige”, ističe.

“To možeš nazvati ljubav, inspiracija, jedinstvo, sloboda – to su samo riječi. Taj osjećaj koji se dogodi kad nešto klikne”, naposljetku zaključuje.