Jedan od najvećih promotora latino-pop glazbe, Davor Radolfi, nedavno je objavio novi album »Novi čovjek sam sutra«, koji nosi naziv po istoimenom duetu koji je snimio s kćeri Leom, pjevačicom grupe Judette.

Na albumu se nalazi i duet sa Sašom Antićem »Moram pivat« te live verzija pjesme »Luda đelozija« sa Zoricom Kondžom. U povodu objave albuma razgovarali smo s Radolfijem, koji nam je otkrio detalje novog glazbenog projekta.

Iza vas je zaista velik broj albuma, kakav je osjećaj kad je izašao još jedan?

– Štošta se događalo i kroz album i kroz ove duete, mislim da bi ovo trebao biti 18. album, dakle 15 studijskih i tri live albuma.

Dosta je toga, puno se snimilo pjesama, a što se tiče samog albuma, pošto je ovo danas novo doba, prije smo radili albume i snimali ploče, čovjek je imao neku priču kroz tih 10, 12 pjesama, a ovo je sad išlo kroz neke tri-četiri godine, možda čak i pet.

»Novi čovjek sam sutra« je pjesma koju sam dugo imao, nismo je snimili, te smo kći i ja to na jednom doručku otpjevali, ja sam malo zapjevao, a ona je drugi glas i tako, njoj se to kasnije svidjelo, ona je u nekom drugom glazbenom žanru, ali smo snimili pjesmu.

Priča o čovjeku koji živi glazbu, putuje, odlazi, dolazi…

Na albumu se nalazi deset pjesama – o čemu je riječ, kako su tematski koncipirane?

– Radi se o ljudima, životu, nekom novom putu. Imao sam u Opatiji veliki koncert gdje se snimao i ton i video, gošća je bila Zorica Kondža i moj prijatelj Bruno, oboje su mi dugogodišnji prijatelji, uvijek zovem prijatelje. Najljepše je kad u životu imaš ljude s kojima sjedneš i popiješ i možeš pričati o svemu.

I tako je izašla i ta »Luda đelozija« koja je u biti stara pjesma, a ja sam s Ritmom Locom napravio drukčiju varijantu. Onda je otišao moj dragi prijatelj i veliki hrvatski kompozitor Jure Stanić. Mnoge pjesme je on pisao, a ostavio mi je pjesmu »Moram pivat« koju sam snimio sa Sašom Antićem.

Priča o čovjeku koji živi glazbu, putuje, odlazi, dolazi, opet se mora vraćati na koncerte, meni je to nekako zamirisalo da bude TBF-ovski. Htio sam da to sve bude autohtono, išao sam u studio u kojem je Jure volio snimati, zbog cijele te energije, na kraju sam svoju kći Leu zamolio da snimi spot jer je ona kao mala znala Juru, poznavala je i Olivera.

Pjesme se sada produciraju puno drukčije nego kad ste započinjali, kako vam odgovara glazba u digitalnom dobu?

– Pitanje je dokle će to ići, tehnološki napredak se nije mogao zaobići. Bendovski sam čovjek, još u vrijeme bivše Jugoslavije snimali smo španjolske pjesme koje smo voljeli.

Skupila bi se ekipica i imali bismo dva najjača medija, Zagreb i Beograd. Bilo je puno kvalitetne glazbe, za neko djelo da se snimi postojala je komisija, gledala se dikcija, boja, interpretacija.

Nisam nikada ni mislio da ću se baviti glazbom, iako sam uz nju od malih nogu, završio sam dizajn unutrašnjeg uređenja, ali cijeli život sam uz pjesmu.

“Volim čovjeka s kojim mogu sjesti i upoznati se”

Na albumu ste svirali i s vrhunskim jazz gitaristom Elvisom Stanićem, no ovaj put je on svirao harmoniku. Kako je to bilo?

– »Moja Emilija« je isto stara pjesma, ja sam je samo stavio u tu neku rumbu, želio sam da to Elvis snimi jer mi je trebala harmonika, a da tu ima tih latinskih fraza, ali da se opet nasloni na Mediteran. Onda sam poslao skicu Elvisu kako bih to otprilike htio, a naravno on je majstor, sve što dotakne uvijek je fenomenalno i kreativno, i on je zaokružio tu pjesmu.

I za kraj, postoje li neke suradnje koje biste htjeli ostvariti u budućnosti?

– Ima vrlo interesantnih glazbenika, možda sam tu malo staromodan ili tradicionalan, ali volim čovjeka s kojim mogu sjesti i upoznati se, to mi je dosta bitno, rijetko mi se događa da preko e-maila to radim. Poznam Elvisa sto godina, Zoru isto znam sto godina.

Osjećam se puno ljepše i komfornije kad sam s ljudima koje znam, naravno, otvoren sam za sve. Dapače, i želim neke stvari aranžmanski promijeniti. Ne mogu se maknuti od Mediterana i latinoameričke glazbe, ali ona može dobiti neku svoju novu formu.