Dražen Turina Šajeta na ovogodišnjem ČAnsonfestu okitio se dvama nagradama za skladbu »Najbolji čovek na svete«. Osobu koju Šajeta pronalazi u naslovu jest njegov sugrađanin, kolega i prijatelj Duško Jeličić – Dule.

Popularni Dule Bonaca pojavio se u Šajetinom opusu kao inspiracija, a srdačna pjesma koja opisuje Duletovu vanjštinu i karakter i ponajviše dobrotu, Šajeti je donijela nagradu publike i nagradu za kantautorstvo. U intervjuu za naš list, Šajeta govori o tome kako je pjesma nastala, u čemu mu je Dule pomagao tijekom karijere, ali i druge pojedinosti svog odnosa s popularnim Duletom.

Prošlo je nekoliko dana od ČAnsonfesta na kojemu ste zaslužili dvije nagrade s pjesmom »Najbolji čovek na svete« koja govori o Dušku Jeličiću poznatijem kao Dule Bonaca. Kako je pjesma nastala?

– Od početka svi govore da je pjesma o Duletu ciljano napravljena. Nije tome tako, već ja uvijek tražim svoj kantautorski izazov. Mnoge stvarne osobe pojavljuju se u mojim pjesmama, no budući da je ovog puta bilo riječ o sugrađaninu i prijatelju, bilo je utoliko izazovnije.

Bilo mi je važno da ne skrenem u patetiku. Moram priznati da sam imao dva tajna sugovornika. Jedan je Edi Lazarić iz glazbene dinastije iz Lovrana. Edi je Duletov kompić iz benda još tamo od sedamdesetih godina.

S obojicom sam surađivao na prvom albumu, a surađujem i s Edijevim sinovima, dok sam nedavno zasvirao i s njegovim unukom. Molio sam Edija da mi ispriča neke pojedinosti o tome kakav je Dule. Druga važna osoba je naš legendarni Marioki, kralj mula u Opatiji.

S njime sam pričao o tome kako se love škampi, znajući da je tu aktivnost Dule dobro radio. Znam mnogo o Duletu i pisao sam o njemu i prozne tekstove za razne prigode, no pri izradi pjesme htio sam od njegovih ljudi osjetiti što imaju reći o njemu oni koji ga odlično poznaju.

Foto: Ana Križanec

Emotivni ton

Je li pjesma, neovisno o nagradama, zadovoljila vašu ideju? Jeste li zadovoljni obavljenim poslom i načinom na koji ste opjevali Duleta i kako je on reagirao?

– Zadovoljan sam. Ne znam je li to bilo od nespavanja ili jer sam bio emotivan, no kada sam slušao snimku, malo mi se steglo u grlu.

To je bio dobar znak. Nisam htio napraviti pjesmu koja je »seljaštvo-veseljaštvo«. Pjesma mora imati i jedan emotivni ton. Opisao sam ga od njegovih toplih, velikih ruku i samurajskog repića do njegove dobrote. Kad smo u oštariji kod Barića radili promociju pjesme, Dule je bio skroz van sebe.

Budući da se Dule odazove na sve lokalne aktivnosti, navukli smo ga da imamo sastanak za natjecanje u pukalnicama, a priredili smo mu događaj da prvi put posluša pjesmu o sebi. Tako da je i to bio jedan emotivni trenutak. I tada sam bio rekao da je nas Opatijaca jako malo, a sam grad postaje apartmansko naselje.

Ljudi kao Dule posljednje su utvrde našeg identiteta. Bio sam tada rekao da je Dule naš Veli Jože, a tko je čitao »Velog Jožu« zna da je Dule puno vedriji i pozitivniji od Velog Jože.

Kad i kako ste se Dule i vi upoznali? Čime vas je Dule osvojio i koje je prvo dobro djelo koje je on napravio za vas?

– Sjećam se kad smo mi kao klinci pankeri svirali na tržnici da je Dule zastao, slušao nas i pljeskao. To nam je tada bila velika stvar, jer je Dule legenda. Znao sam i prije toga za njegov rad. Na straži u vojsci preživio sam zahvaljujući Duletu i njegovim pjesmama s prvog albuma. Mnogo mi je značilo što sam na straži u vojsci mogao potajice slušati Duletove pjesme.

Šajeta, Dule i Irena Grdinić, Foto: Ana Križanec

Trideset godina karijere

U raznim intervjuima mnogi govore kako je netko njihov uzor ili inspiracija, ali Dule je sada doista i neposredno bio vaša inspiracija u ovoj pjesmi?

– On je moja velika inspiracija. Prije pjesme o Duletu, opjevao sam Balaševića, što je također bio zahtjevan zadatak. Ne bavim se poznatim osobama, nego se tako bilo dogodilo. Pisao sam i slovo o Arsenu Dediću u časopisu Hrvatskog društva skladatelja.

Veliko mi je zadovoljstvo odati počast kolegi i zahvalu nekome. Budući da Duleta poznam osobno, pjesma ne odaje počast njegovoj neupitnoj glazbenoj veličini već njegovoj ljudskosti i dobroti. U vremenu kad su svi satkani od nekog interesa, Dule je zaista »hippie«.

Zato sam imao potrebu reći mu hvala. Kao što kažem u pjesmi, kad me drugi traže Duletov broj mobitela, ne dijelim ga. Često se čudim kako Dule može biti tako dobar i dostupan svemu i svima. Dule je cijela nota, a ja polovinka.

Nastupili ste na ČAnsonfestu i ako se ne varam, sami ste mi bili rekli da vam je to prvi nastup na ČAnsonu nakon dugo vremena. Jeste li se za taj nastup odlučili zbog dobre pjesme ili kakve druge želje?

– Saša Matovina vršio je na mene veliki, višegodišnji pritisak.

Iako smo prijatelji, izbjegavao sam njegove telefonske pozive, pozive na marendu… (smijeh).

Onda je uključio i drugog direktora festivala, Sanjina Mandičića. Pod tim velikim pritiskom tražio sam izazov koji će me zadovoljiti. Sjetio sam se da bih volio napisati pjesmu o Duletu i taj izazov je bio dovoljan.

Na kraju se pokazalo da je to toliko dobra ideja da je pjesma dobila dvije nagrade.

Prošle ste godine obilježili trideset godina karijere u kojoj je i Dule prisutan od samih početaka.

– Kad smo radili prvi album, Dule je bio s nama u studiju. Mi tada ništa nismo znali. Dule je obrisao neke moje pjesme, jer tehnički nije bio zadovoljan kako su ispale. Rekao je: »Dečki, morate to snimiti bolje.«

Dule je bio ne samo savjetnik već i dobri duh koji je sa mnom otpočetka. Kad sam imao svoj prvi koncert 1. rujna 1993. godine, Dule i Bonaca bili su moji gosti. Ta priča ima potpuni smisao, jer je prošlo točno trideset godina, a tim ćemo povodom imati i primanje kod gradonačelnika.

Jubilej trideset godina od prvog albuma je velika stvar, ali pjesme s tog albuma sviramo i dandanas.

Primjerice, pjesmu »Dva banja« pjevamo Dule i ja, pjevali smo zajedno i »Božić je judi«, a kad je bio taj prvi koncert, Dule i Silvana su sve vrijeme pružali podršku. On je u tom smislu moj glazbeni otac.