Desetak dana ostalo je do početka Svjetskog rukometnog prvenstva što će se od 14. siječnja do 2. veljače igrati u Hrvatskoj, Danskoj i Norveškoj. Sve detalje rukometnog prvenstva donosi RTL svojim projektom „Vrijeme je za rukomet.“

Među rukometnim i televizijskim licima koja rade na projektu ističe se ime Ines Gode Forjan. Poznata sportska novinarka navikla nas je na svoja umješna i uspješna javljanja, priče i obrade teme. Iza nje stoji uspješna 2024. godina u kojem je ostvarila san izvještavanja s Olimpijskih igara.

Nadolazeće prvenstvo bit će joj osmo rukometno natjecanje koje prati, a u intervjuu za naš televizijski prilog razgovaramo o brojnim rukometnim temama, Inesinim anegdotama, bratu Bruni i ostalim pojedinostima njezinog posla.

Ines, u ovo doba godine vrijeme je za rukomet! Istoimeni je to projekt praćenja Svjetskog rukometnog prvenstva, stoga čemu se najviše veselite na nadolazećem prvenstvu?

Veselim se apsolutno svemu. Utakmicama, atmosferi u Areni Zagreb, navijačima i uspjesima naših rukometaša. Veselim se ludnici, pozitivnom kaosu, užurbanosti, adrenalinu. RTL je i ove godine okupio sjajan tim profesionalaca koji će svih tih dana živjeti za rukomet i ovaj projekt. Velika je stvar za Hrvatsku; Zagreb, Varaždin i Poreč što smo ponovno dobili priliku biti domaćini Svjetskog prvenstva. Najbolje rukometaše svijeta posljednji put ugostili smo 2009. godine. RTL je tada prvi put prenosio neko rukometno prvenstvo, a ja sam sve pratila doma u Županji, ispred televizora u svojoj sobi. I teško bi ta osamnaestogodišnjakinja tada povjerovala da će jednog dana postati dio tog televizijskog spektakla. Zato je ovo prvenstvo na domaćem terenu za mene posebnije od svih prethodnih. Jedva čekam!

Posljednjih godina izviještili ste se u praćenju rukometnih prvenstava. Kako gledate na svoju ulogu reporterke koja uz teren prati sva zbivanja? U jednom intervjuu rekli ste da vam je jedan od stresnijih trenutaka u karijeri bilo prvo javljanje uz teren; kako sada i s ovim iskustvom pristupate toj ulozi?

Radim ovo već godinama, svakog siječnja iznova. S brojem utakmica raste samopouzdanje, sigurnost i smirenost. Ali bez obzira što mi je ovo već osmo rukometno prvenstvo koje pratim na terenu, i dalje sam uzbuđena. I dalje osjećam tremu, pritisak i odgovornost. I neka je tako. To je znak da mi je stalo i da sam na pravom mjestu. Obožavam svoj posao, obožavam ovakve projekte koji te tjeraju da pomičeš granice. Rad uz teren je zahtjevan, nema tu kontroliranih uvjeta, ponekad jedva čujem što mi izbornik ili igrači govore. Od tebe se očekuje da pratiš i razumiješ što se događa na terenu, da nakon utakmice postaviš pravo pitanje, da budeš objektivan, realan i da reagiraš u sekundi. Ponekad sve ide glatko, onako kako sam ja to zamislila, a ponekad si prisiljen snaći se i improvizirati. Ništa se ne može usporediti s tim adrenalinom na televiziji.

Uz RTL-ove novinarske snage, dio tima čine poznata rukometna prezimena – Šola, Vori i Džomba. Posljednjih smo godina u sličnim ulogama gledali Metličića, Vukovića, Kaleba, Saračevića… Kako je bilo surađivati s poznatim rukometnim imenima koje ste, vjerujem, i sami pratili tijekom njihovih igračkih dana?

Nekad je teško povjerovati da sjedim na kavi s tim rukometnim legendama, dogovaram emisiju, slušam njihove anegdote, komentiram s njima utakmice ili nečije izjave. Gledala sam ih kako postaju svjetski prvaci i olimpijski pobjednici, a proteklih dana i godina uvjerila sam se da su i oni samo ljudi. Pristupačni, normalni, profesionalni. Stoje čvrsto na zemlji i nesebično dijele sve ono što znaju o rukometu. I imaju najzabavnije priče. Jako cijenim te trenutke.

Sa sportske strane, koju reprezentaciju vidite kao favorita natjecanja?

Dance, kao aktualne olimpijske pobjednike. Skandinavci su uvijek među favoritima, ali moram tu dodati i Francuze koji su prošlog siječnja Dance srušili za naslov europskih prvaka. Vjerujem da će prvenstvo biti uzbudljivo i da i Hrvatska na svom terenu ima što pokazati.

Govoreći o rukometu, imate li najdražeg rukometaša?

Jako cijenim i poštujem puno naših rukometnih legendi. Bio mi je gušt surađivati s Ivanom Balićem dok je bio pomoćnik izbornika i zagrebati barem u dio njegove rukometne filozofije. No, ako moram izdvojiti jedno ime, onda je to Domagoj Duvnjak. Po meni je on najbolji primjer kako se čovjek, sportaš i kapetan treba ponašati. Skroman, a velik. Na terenu i izvan njega. A tu je i ta slavonska veza između Đakova i Županje. Teško mi je povjerovati da će u siječnju odigrati svoje zadnje veliko prvenstvo.

Tijekom karijere doživjeli ste brojne zanimljivosti. Lino Červar dao je ostavku dok je razgovarao s vama, Hrvoje Horvat u vašem je društvu napravio svoj poznati performans, radili ste i korona prvenstvo u Egiptu, a nedavno ste dobili pohvalu od izbornika Dalića.
Koliko je bilo takvih neobičnih anegdota u vašoj karijeri i, da se malo našalim, možete li od njih sastaviti rubriku naziva „Zgode i nezgode Ines Gode?“

Ovaj naziv ću si zapisati i možda iskoristiti jednog dana! Definitivno mi se kroz karijeru događalo sve i svašta. Bila bi to zanimljiva rubrika s puno aktera, zapleta, raspleta i neočekivanih obrata. Ali sve te situacije čine ovaj posao zanimljivim i uzbudljivim. Iz svake od tih situacija nešto naučiš. Uglavnom to da nikad ne možeš biti sto posto siguran da će nešto proći kako si zamislio i isplanirao. Kako se pripremiti na to da izbornik u javljanju uživo podnese ostavku dok razgovara s tobom? Ili da cijelo prvenstvo provedeš pod maskom? Kako predvidjeti potez o kojem poslije bruji cijela Hrvatska? Improviziraš, snalaziš se najbolje što možeš u tom trenutku, ostaješ profesionalan. Pohvala izbornika Dalića posebno mi je draga. Ne događa se baš često da izbornik nekoga pohvali na konferenciji za medije, a da taj netko nije ni zabio pogodak, ni asistirao, ni igrao utakmicu.

Ines, od aktualnih zbivanja, nedavno ste sudjelovali na panel diskusiji „Nijanse novinarstva“ pri Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Uz moderiranje Danijela Matkova, društvo vam je pravila kolegica Leonarda Pavić. O čemu ste govorili na panelu? Kako opisujete to iskustvo i koliko često ste u ulozi govornice na konferencijama?

Ovo mi je, ako se ne varam, treći put da sam govorila pred studentima ili učenicima. Moja mama je nekako uvijek maštala da ću biti učiteljica pa je ona najponosnija na ova gostovanja. Lakše mi je govoriti pred kamerom nego pred dvoranom punom studenata, ali snašla sam se. Bilo je zanimljivo, zabavno i opušteno. Leonarda i ja smo im govorile o svojim novinarskim počecima, borbi s predrasudama, dinamici posla, željama, izazovima, o tome kako je biti novinarka u muškoj redakciji. Imala sam osjećaj da smo s Danijelom i studentima mogle razgovarati još satima. Sjećam se da su i meni tijekom studentskih dana puno značila gostovanja novinara, snimatelja i urednika. Uvijek čuješ nešto zanimljivo, nešto što te može potaknuti i ohrabriti i zato uvijek rado prihvatim takve pozive.

Ne možemo se ne osvrnuti na prošloljetne pariške Olimpijske igre koje ste pratili. Mnogo puta naveli ste da su vam Igre neostvareni san. Sada kada se on ostvario, kako opisujete svoje dane u Parizu, koji je pritom bio uspješan za mnoge naše sportaše?

Uf, tih 20 dana bilo je apsolutno nestvarno. Godinama sam razmišljala i maštala o Olimpijskim igrama, zamišljala sam taj osjećaj, taj posao, taj teren, taj spektakl. I bilo je bolje od svega što sam zamislila. Gledati naše olimpijce kako se natječu, bore i daju sve od sebe, kako osvajaju sedam medalja – bilo je neprocjenjivo. Tenis na terenima Roland Garrosa, atletika na Stade de Franceu. Barbarino zlato, Donnino srebro, polufinale pa finale vaterpolske reprezentacije. Od otvaranja Igara pa do onog zadnjeg dana, nisam osjećala nikakav umor. Snimatelj Andrej Polak i ja jurili smo po cijelom Parizu, lovili taksije, trčali s opremom u rukama, prebacivali se s jednog kraja grada na drugi, s natjecanja na natjecanje. Ne znam ni sama koliko smo sati materijala snimili i koliko smo javljanja uživo odradili, ali sretna sam i zahvalna što sam mogla doživjeti neke zaista posebne trenutke s tim nevjerojatnim sportašicama i sportašima. Najveći san je ostvaren, ali već pomalo gledam prema Los Angelesu 2028. Jednom kad doživiš Olimpijske igre, želiš još.

Govoreći o tome, što ćete najviše pamtiti iz sportke 2024. godine? Olimpijske igre bile su na europskom tlu, Europsko nogometno prvenstvo donijelo je mnoga uzbuđenja, domaće nogometno prvenstvo izjednačeno je na polusezoni, a tu su i ostala sportska natjecanja; prevrtljiva sezona Formule 1, tenisku sezonu obilježili su Alcaraz i Sinner…

Svaka čast svima na svemu što su ostvarili u ovoj 2024. godini, ali ja ću zauvijek pamtiti Olimpijske igre u Parizu i one trenutke u kojima sam se naježila i sa suzama u očima postajala svjesna da sam zaista ondje. Ondje gdje se pišu najljepše sportske priče, gdje se pomiču granice, ondje gdje su ljudi koji su ogromna inspiracija, ondje gdje je cijeli svijet.

Kojeg biste poznatog/slavnog sportaša voljeli ugostiti u intervjuu i što biste ga pitali?

Jednom prilikom poželjela sam intervju s američkom atletičarkom Allyson Felix kojoj se godinama divim. Samo dva mjeseca kasnije stigla je u Zagreb na Hanžekovićev memorijal i ispunila mi želju. Sad moram paziti koga ću sljedećeg prizvati. Pa evo, voljela bih napraviti jedan veliki intervju sa Zlatanom Ibrahimovićem. Zašto? Jer je to Zlatan. Pročitala sam njegove knjige, nevjerojatna mi je njegova životna priča, upornost, hrabrost, tvrdoglavost i posvećenost nogometu i ostvarenju vlastitih ciljeva.

Vaš suprug Ivan Forjan sportski je novinar Nove TV. Koliko se često susrećete po terenima?

Zapravo, ne prečesto. Ali zna nas posao odvesti na istu utakmicu, na istu konferenciju za medije, pred istog sugovornika. On radi svoj posao, ja svoj, ne doživljavamo se kao konkurencija. Velika smo podrška jedno drugome. On se veseli kad ja dobro odradim prvenstvo ili emisiju, ja mu pohvalim dobar prilog ili javljanje uživo. Bez brige, bude tu i kritika.

Ines, koliko često posjećujete Kvarner i brata Brunu, riječkog lijevog beka?

Moram priznati da sam u posljednje dvije godine često na Kvarneru. Otkako je Bruno potpisao za Rijeku jako sam dobro upoznala grad. Dolazimo na druženja, na utakmice na Rujevici ili samo na kavu uz more u Opatiji. Gdje god i kad god igra, njegovi smo najveći navijači. Povezani smo i zaista s njim proživljavamo sve uspjehe, ozljede, dobre i loše dane. On je veliki radnik, profesionalac i u potpunosti je posvećen nogometu. Usto, jako je pažljiv brat na kojeg uvijek mogu računati. Prošle sezone proglašen je najboljim lijevim bekom SuperSport HNL-a i jako sam ponosna na sve što je pokazao u dresu Rijeke.

Što ste kroz svoju karijeru naučili o televiziji, sebi i ljudima?

U radu na televiziji najvažniji je – tim. RTL ima sjajnu ekipu urednika, novinara, voditelja, snimatelja, montažera, grafičara i svih ostalih profesionalaca. Ljudi su ti koji ovu televiziju čine posebnom i zbog kojih sve ovo što radimo funkcionira. Gledatelji su ti zbog kojih sve što radimo ima smisla. Naučila sam raditi u timu, davati svoj maksimum, ali i osloniti se na druge. Svi moraju odraditi svoj dio zadatka da bi prilog, javljanje uživo ili emisija izašli u eter. Naučila sam da su sekunde jako bitne, da je improvizacija ponekad najvažnija vještina, a priprema – pola odrađenog posla. Nije uvijek sve lako i ne ide sve uvijek po planu. Bude tu i puno stresa. Potrebno je puno međusobnog razumijevanja, uvažavanja, povjerenja i strpljenja. Ovdje sam počela svoju novinarsku karijeru i naučila sve što znam, prošla sam svaki korak u proizvodnji televizijskih minuta. Od pisanja prve vijesti pa do prvog ulaska u studio. Kad sam prvi put zakoračila na RTL imala sam 19 godina. Bila sam studentica. Ovdje sam odrasla i kao novinarka i kao voditeljica i kao osoba.

I za kraj, budući da je ovo intervju za naš televizijski prilog, uz koja se TV lica i TV sadržaj opuštate u slobodno vrijeme?

Naravno, gledam RTL! Uvijek rado pratim naše projekte. Ove jeseni pratila sam Superstar, a često večer završim uz Mojmiru i RTL Direkt, koji su ujedno prvi susjedi sportske redakcije. Na našoj platformi Voyo pogledam propušteno iz RTL-a Danas. Uz sve moguće prijenose sportskih događaja, najviše ipak gledam HNL i Premier ligu. Obožavam i sportske dokumentarce i serije jer su najbolja moguća inspiracija.