Ilija Radić je dobro znano lice publici RTL-a kojem se pridružio prije više godina kad je, vođen ambicijom, odlučio rodni Split zamijeniti Zagrebom. Novinarsku je karijeru započeo još u ranoj mladosti, a s današnjim vremenskim odmakom kazuje kako je novinarstvo izabralo njega, čak i u trenucima kad mu se otimao.

Iako svoj profesionalni put nije uvijek zamišljao usidrenim u politici, vremenom je shvatio kako je političko novinarstvo puno dramatičnije od sportskog, i to zahvaljujući nebrojenim intrigama, nadmudrivanjima, podvaljivanjima i dramama. O akterima koje profesionalno prati, ali i cjelokupnom stavu našeg društva o novinarstvu odrješito kaže: “Ako će netko tko je pokrao milijune nas zvati lešinarima, dok mi izvještavamo o njemu – onda ću taj bedž nositi s ponosom.”

Foto: Davor Kovačević

Brzo i vjerodostojno

U razgovoru za naš list, Ilija se prisjeća svojih novinarskih, ali iznad svega i građanskih poduhvata tijekom potresa koji su ga zatekli prvo u Zagrebu pa onda i Baniji. Pored ovako uzbudljivog radnog tempa Ilija teško planira malo slobodnog vremena koje ima na raspolaganju, ali za jedno uvijek pronađe vremena – jiu jitsu. Riječ je o sportu koji ga, zahvaljujući mnogim iznimno ugodnim dugoročnim posljedicama, beskrajno veseli pa ga uspoređuje sa šahom govoreći da jedina razlika u tome što šah ne boli.

Što doživljavate najizazovnijim segmentom vašeg svakodnevnog profesionalnog života?

– U svijetu novinarstva u kojem danas vladaju brzina objave informacije i fake news (lažne vijesti), najizazovnije je biti u isto vrijeme brz i vjerodostojan. U lovu na najbržu objavu, novinari često zaborave onaj glavni postulat novinarstva, a to je – točna i provjerena informacija. Ipak, uz sve poslovne izazove u zanimanju koje nema radno vrijeme, a vijesti se pojavljuju iznenada, najteže je planirati ovo malo privatnog života što preostaje između smjena, pogotovo kad ne znate kamo će vas dan odvesti i koliko će to trajati.

Što vam je prije nekoliko godina bio ključan motiv za napuštanje sunčanog juga Lijepe Naše i pridruživanje RTL-ovom kolektivu u Zagrebu?

– Kratko i jasno: poslovni izazov i želja za dokazivanjem. RTL mi je pružio priliku, uredništvo je vjerovalo u mene i nadam se da sam povjerenje vratio i njima i gledateljima. Ostaviti za sobom život koji sam 32 godine živio, obitelj, prijatelje, nije bilo lako, ali znao sam s kojim ciljem idem i, evo, do danas nisam požalio. Ali uvijek je lijepo vratiti se doma, pa makar na nekoliko dana.

Dva potresa

Vrlo brzo nakon što je 2020. Zagreb probudio potres, vi ste izvještavali iz samog centra grada. Kako ste se uspjeli tako brzo organizirati za izravna uključenja u program i, možda još važnije, kako ste psihički pronašli mir u tako nevjerojatno kaotično nedjeljno jutro?

– Zatreslo je u 6.23, točno dvije minute prije moje budilice. Kad sam shvatio što se događa, već za nekoliko minuta bio sam u kontaktu s urednikom Bornom Keserovićem i snimateljem Sinišom Pašićem. Dolazak u centar Zagreba tog jutra nikoga ne bi ostavio ravnodušnim. Srušene zgrade, smrskani automobili, ljudi u strahu…

No, naš posao je izvještavati i u tom trenutku novinari su prva informacija koju ljudi imaju o onom što se dogodilo, mi smo oči i uši onima kojima informacije o tome trebaju. To znači samo da šok viđenim moramo apsorbirati malo brže od ostalih, prikupiti informacije, dobro ih provjeriti i objaviti. A kasnije, kad program završi, onda tek razmišljaš o tome da su komadi fasade padali oko tebe.

Zajedno s kolegom snimateljem, Sinišom Pašićem, bili ste svjedokom i razornog potresa na Baniji. Možete li se prisjetiti kakve su vas misli tada obuzimale i kako ste u toliko dramatičnoj situaciji reagirali?

– Kad misliš da je stres zagrebačkog potresa velik jer si na lokaciji pola sata nakon potresa, onda vidiš da može i gore od toga. Siniša i ja smo u Petrinju išli napraviti priču o posljedicama slabijeg potresa koji se dogodio dan ranije i u trenutku snimanja zatresao je onaj najjači. U tom trenutku nismo baš previše mislili.

Šok mi je bio što je taj potres trajao toliko dugo, 23 sekunde u kojima se cesta pomicala u valovima. Nakon što smo shvatili da smo dobro jer, srećom, snimali smo daleko od zgrada i zidova, prvo što sam pojmio je ogroman oblak prašine i vapaji za pomoć.

I Siniša i ja smo u tom trenutku zaboravili svoj profesionalni zadatak, nismo znali ni gdje je mikrofon, ni gdje je kamera. Pokušali smo pomoći ljudima koliko smo mogli, izvlačili smo ljude iz smrskanih automobila, pokušavali pomoći onima koji su bili u stanju šoka, napraviti bilo što dok ne dođu hitne službe. I danas, gotovo dvije godine poslije, svaki detalj te situacije mi je urezan u pamćenje. I bit će još dugo.

Sa snimateljem Sinišom Pašićem, Foto: Davor Kovačević

Strast prema terenu

Je li točno da ste nekad davno sanjarili postati sportski novinar? Bude li vam danas ponekad žao što vam je životna lutrija, ipak, namijenila drukčiji put?

– Sport je bio uvijek dio mog života pa me tako u mlađoj dobi privlačilo sportsko izvještavanje. No, kako sam tražio svoj put u svijetu medija, shvatio sam da je političko novinarstvo puno dramatičnije, s puno više intriga, nadmudrivanja, podvaljivanja, samim time mi je politika postala zanimljivija za izvještavanje. Sport je i dalje velik dio mog života, ali sada u njemu sudjelujem kao rekreativac i navijač.

Kako su izgledali vaši novinarski počeci? Jeste li već tada osjećali da je to pravi odabir za vas?

– Sjećam se da je moj prvi novinarski “zadatak” bio izvještavanje sa smotre Lidrano u osnovnoj školi kada smo se prijatelj i ja malo zaigrali kamerom i mikrofonom koje smo pronašli kod njega doma. On je preuzeo ulogu snimatelja, a ja, naravno, reportera. Ta snimka se negdje zagubila, ali sigurno bi je bilo jako zanimljivo danas pogledati (smijeh).

Onda sam u jednoj fazi napravio mali odmak od svega toga u neke druge sfere, ali izgleda da je ovaj poziv nešto što je “izabralo” mene pa sam se vratio. Svaki početak je težak i nije se lako osloboditi onog osjećaja “ja ništa ne znam, ovo je grozno” dok učiš, ali novinarstvo me toliko fasciniralo da mi je učenje i napredovanje uvijek predstavljalo vrlo zabavan izazov.

Jedno razdoblje profesionalnog života proveli ste na mjestu urednika Informativog programa na Televiziji Jadran. Kako ste se nosili s odgovornošću koju zahtijeva takva pozicija? Priželjkujete li nekad u budućnosti ekvivalentnu poziciju, možda na nekom drugom mediju?

– Biti urednik na lokalnoj televiziji znači proći gotovo svaki oblik stresa koji u novinarstvu postoji. Sve što može poći po zlu u nekom trenutku, i hoće. Ali baš zato je sjajan poligon za učenje, usavršavanje i prve korake koji nekad i nisu najbolji. Dok reporter ima svoj zadatak, priču koju mora obraditi, posao urednika je znatno drugačiji od novinarskog.

Uključuje puno posla iza kamera, organizacije i planiranja, ali najveća je razlika upravo odgovornost koju nosi funkcija. Nitko ne zna što donosi budućnost, možda se jednom opet nađem u uredničkoj funkciji, ali mislim da još nisam spreman za to. Još imam strast prema terenu, uživam u tome, pa mi se ni ne žuri.

Zaljubljen u jiu jitsu

Nije rijedak slučaj da se novinare u Hrvatskoj proziva “lešinarima”. Na jednako nedavno dobacivanje u jeku aktualne domaće pljačke stoljeća, i sami ste se putem društvenih mreža jezgrovito osvrnuli na spomenutu situaciju. Što to po vama govori o našem društvu? Kako je uopće moguće da si neki dozvoljavaju radnike za javno dobro prozivati lešinarima?

– U državi u kojoj je gotovo nacionalni sport prevariti, smuljati, zamračiti, često se zaboravi ona izreka “nemoj ubiti glasnika”. Još veći problem je što su u Hrvatskoj novinari efikasniji istražitelji od svih drugih institucija kojima je primarni posao otkrivanje kriminalaca.

U današnjem društvu mi smo i “lešinari i dnovinari”, ali kolege koji istražuju kriminal su bolji korektiv društva od mnogih drugih aktera. No, mi smo ti koji jednima dovode USKOK pred vrata, dok drugima, kao u vremenu COVID-krize, prenosimo stvari koje ne žele čuti pa smo zato prvi koje se nabija na kolac.

No, nema veze, i to je jedan od izazova posla. Uvijek je na kraju bitno tko govori, tek onda što govori. Ako će netko tko je pokrao milijune nas zvati lešinarima dok mi izvještavamo o njemu, onda ću taj bedž nositi s ponosom.

Ne skrivate veliku ljubav koju gajite prema Hajduku. Koliko su iz vašeg iskustva mladići u formativnim godinama obilježeni privrženošću određenom nogometnom klubu?

– Navijačka supkultura je značajan dio našeg društva. Iako nikada nisam bio dio navijačke skupine, razumijem kako takve organizacije djeluju na svoje članove. Osjećaj pripadnosti, zajedničkih vrijednosti, načela, može biti jak alat za formiranje osobe, ali, nažalost, ima i ona crna, tamna strana.

No, kad si Dalmatinac, onda ne moraš biti član Torcide da bi ti Hajduk bio bitan faktor u životu. To je dio našeg DNA, s Hajdukom se rađamo, odrastamo, živimo i umiremo. Jer samo Hajduk živi vječno.

Iako, kako pjesma kaže, od Hajduka nima draže, vi ste svoj sportski duh izgradili trenirajući jiu jitsu. Kako je došlo do toga?

– Baš preko novinarstva. Otkrio sam da u Splitu postoji klub nekog brazilskog borilačkog sporta u kojem ima više akademskih diploma nego članova. Fasciniralo me to naizgled nespojivo – fizička borba koja privlači doktore, menadžere, IT-jevce.

Poželio sam napraviti prilog o njima, ali me čovjek s kojim sam stupio u kontakt pozvao da se okušam. I otkad sam prvi put navukao kimono, još uvijek ga odijevam bar tri do šest puta tjedno. Ali onaj prilog, nikada nisam završio (smijeh).

Foto: Davor Kovačević

Nedostaje mi Dalmacija

Svojedobno ste izjavili da je jiu jitsu poput šaha, samo što boli. Što vas je navelo na ovu zanimljivu usporedbu? Igrate li i šah?

– Ta usporedba nije moja, ona je poznata u jiu jitsu svijetu. Bol je najveća konstanta i jedino što se može garantirati osobi koja se počinje baviti ovim sportom, ali kompleksnost tehnika, nadmudrivanje s protivnikom, taktika, analitika taj sport bez dileme svrstava u intelektualno zahtjevne sportove. A šah sam čak i trenirao u osnovnoj školi. Danas igram iz razonode…

Većina sugovornika iz svijeta novinarstva ističe kako je posao toliko iscrpljujuć, da je riječ o pozivu. Slažete li se s mišlju kako je novinarstvo, na određeni način, zapravo izabralo vas?

– Novinarstvom se ne bavi ili se bar dugo ne zadržava u novinarstvu nitko kome to nije ljubav i strast. Novinarstvo je definitivno izabralo mene, a čak i u trenucima kad sam mu se jako otimao, nije me pustilo.

Nedostaju li vam rodna Dalmacija i splitsko stanje uma? Kako provodite svoje slobodno vrijeme u metropoli?

– Svaki Dalmatinac na kontinentu koji kaže da mu ne nedostaje Dalmacija, ne govori istinu. Kad odrasteš u takvom okruženju, ono te izgradi i ugradi se u tebe pa uvijek osjećaš zov mora.

No, znam koji su me ciljevi doveli u Zagreb, a još nisam ni blizu dosezanja istih. Zagreb je zaista lijep grad koji pruža hrpu mogućnosti, kako profesionalno, tako i privatno. Kad ne radim, onda sam uglavnom na treningu ili u nekim kućnim druženjima s prijateljima, a Zagreb mi je sigurno ljepši zbog činjenice što u njemu živi i moja sestra te mojih dvoje prekrasnih nećaka koje obožavam.