Bio je u svoj onoj žestini punka s početka osamdesetih godina prošlog stoljeća poput razigranog dječaka. I dok je najveći dio scene vodio rat s domaćim establišmentom, Idejni nemiri vidjeli su mnogo dalje, sve do današnjih dana. Do vremena kad je nuklearna opasnost iz Bombi i bombona tada nekako svima pomalo utopistički daleka, postala brutalnom svakodnevicom.

Da, je istina je. Napustio nas je u prvoj nedjelji ljeta Igor Willheim. Bolovao je dugo i teško, jako teško.

Odlazak se stoga može doživjeti i kao oslobođenje od ovozemaljskim patnji, ali opet, Igor, tako uronjen u glazbu, tako raspjevan pa i razigran, tako neizostavni dio riječke glazbene scene pa da ode, tako, tako rano…

Zadužili su Idejni nemiri scenu s nekoliko bezvremenskih pjesama, osim hita koji je pokorio čitavu tadašnju jugoslavensku pozornicu, tu su i “Ja sam narkoman” kao i “Mala mala”, tako da su se našli na najznačajnijoj gazbenoj kompilaciji hrvatskih osamdesetih: Rijeka-Paris-Texas.

Bili su i ponajvažnijim protagonistima kompilacije Zvuk za zrak kad je riječka mladost energičnim prosvjedima ustala protiv domaćeg i globalnog ekološkog kaosa, pa tako i protiv bakarske Koksare, kao što su se našli i na još jednoj vrlo zanimljivoj kompilaciji, staroj 15 godina, Riječki novi val.

Ali ako je novi val utihnuo, Igor nije glazbeno stao, ili kao mnogi iz generacije – ostao u osamdesetima.

Ne, nastavio je priču, u velikoj mjeri i s jednim novim pokretom, onim koji je obilježio devedesete – Ča valom. Uvijek s glazbom i za glazbu.

Na kraju, u ovom najnovijem dobu, Igor je bio, definirajmo to tako, kreativni direktor benda Sarah and the Romans koji u country stilu, na engleskom jeziku, postiže zapažene uspjehe u Europi i SAD.

Puno prerano. Posebno ako se unatoč starenju ne izgubi ona tako potrebna dječačka radost. Tako potrebna svima nama, posebno Rijeci koja, na žalost, sa svakim odlaskom pripadnika generacije koje su stvarali njezin zvuk osamdesetih nepovratno gubi i dio sebe same.

Iskrena sućut. Rodbini, prijateljima, ljudima koji su uz Igora bdjeli do zadnjeg dana.

Pustimo pjesmu. Bombe i bomboni, uživajmo u kreativnim nemirima osamdesetih. To je zadnje što mu u ovoj dimenziji možemo pružiti.