Daliborovo granje, grupu koja se može pohvaliti jednim od najoriginalnijih i najčudnijih naziva na ovim prostorima, čine gitaristi Alan Horvat i Filip Toplek, bas gitarist David Lesjak te bubnjar Andrija Munđar. Četvorka je to iz Međimurja, Čakovec, koja je pažljivijim pratiteljima domaćih rock zbivanja znana još od 2015. godine i debi albuma »Daliborovo granje«, a od prošle godine zanimanje za njih raste djelomično i stoga što je njihov drugi studijski album nazvan »Hainin« izuzetno dobro prošao u Švedskoj gdje je na YouTube kanalu »Underrated Albums« u kratkom roku s četvrt milijuna pregleda postao drugi najslušaniji album u posljednjih deset godina otkako kanal promovira skrivene EP i LP dragulje svjetske glazbene scene! Naravno, uspjeh je rezultat činjenice da ta švedska mrežna stranica afirmira, između ostalog, i svjetsku glazbenu scenu, ali i stoga što se Daliborovo granje na ovom albumu opredijelilo za isključivo instrumetalni pristup glazbi. To pak i te kako pomaže u prodoru na strana tržišta, posebno ako je to što se nudi odsvirano znalački i s umijećem, a u ovom slučaju zaista jest tako.

Kreće »nova stvar«

Naime, 48 minuta glazbe predstavljene kroz devet instrumentala zadovoljit će sve koji vole čvršći psihodelični pristup rock glazbi oplemenjen dodirima orijentalnog te, možda i premalo, međimurskog glazbenog folk nasljeđa. Od prve do posljednje minute spomenuta četvorka dokazuje ne samo sviračku kompetentnost već i glazbenu uigranost i nadahnuće pa će svi koji vole taj u osnovi ipak kompleksniji pristup glazbi doći na svoje. Tako već od uvodne teme »Mehana«, od samog naslova koji je turcizam za krčmu pa do uvodnih taktova, svjedočimo utjecaju Orijenta istaknutog ponajprije korištenjem žičanih instrumenata da bi kasnije glazba uvirući i izvirući iz različitih smjerova plovila ka, između ostalog, hard rock i blues rock solažama i rifovima te uočljivom psihodeličnom pristupu rock svirci vidljivom i kroz podjelu na bitno različite dijelove kompozicije međusobno odijeljene kraćim stankama nakon kojih kreće »nova stvar«.

Ono što se osjeti u toj početnoj više od sedam minuta dugoj skladbi, ponavlja se i u ostalima na različite načine pa je tako »Ak-maknadi« još izraženije okrenuta utjecaju orijentalnog zvuka, ali i progresivnog čvrstog rocka, a naslovna »Hainin« (izdajica, odmetnik, razbojnik) u kojoj dominiraju bubnjevi i ritam još više zadire u sfere žestokog rocka da bi se potom kroz skladbu »Izgubljena« opet sve vratilo na obale Orijenta ili pak bliže nama, bosanskog i makedenskog melosa, a slično je i u temi »Sjenka u Mehani«, koja je ipak nešto mirnija od ostalih mahom pravih psihodeličnih žestica.

Dojam cjeline

Dobrodošao otklon od utjecaja istočnjačke glazbe nudi nekoliko pjesama od koji je pažnje vrijedna »Žal« s uspješnim razigranim psihodeličnim ozračjem Mediterana, mora i sunca, »Kača« (zmija) najrokerskiji je trenutak albuma, pjesma u kojoj je očita prevlast blues rocka i gitarističkih solaža koje su praćene moćnim hard rock udarima, a klasičnu rock psihodeliju, već i svojim naslovima, nude »Na putu za Stakleni Grad« te završna osmominutna »Haloperidol« (sredstvo za smirivanje ljudi koji su agresivni ili uznemireni zbog psihoze) koja, kao i uvodna »Mehana« opet nudi različite glazbene izvore (surf rock, hard rock, post psihodelija, blues rock…) uronjene u zvuk Orijenta potvrđujući još jednom sviračko umijeće Daliborova granja.

Nedvojbeno je da »Hainin« ostvaruje dojam cjeline, ujednačenosti i stilske dotjeranosti što je vjerojatno i posljedica činjenice da su pjesme nastajale dugo: »Kao fanovi dobra vina, pustili smo da nam pjesme na neki način dozrijevaju, kao vino, nekoliko godina prije nego ih izbacimo i to se očito isplatilo«, konstatiraju članovi grupe u pratećem materijalu iz kojeg saznajemo i to da su pjesme nastajale punih triju godina te da je album sniman u Barakama Čakovec, pod producentskom palicom Leonarda Klaića.