Kada nekome spomenete Gucci, prva će mu asocijacija vjerojatno biti dizajner Tom Ford i njegove skandalozne siluete i šokantne reklamne kampanje. Ili možda njihova ovogodišnja revija koju su napravili s Balenciagom priuštivši “reviju veću od života” te kratki film Florie Sigismondi. Doduše, možda će se sjetiti i nevjerojatnih crop topova s dodatkom umjetnog krzna koje su na reviji nosili muškarci jer bio je to svakako jedan od trenutaka koji će se upisati u modnu povijest. Ili revije tijekom Milanskog tjedna mode 2016. godine kada je kreativni direktor Alessandro Michele pružio “najgučijevskiju” modnu reviju do tada, kako ju je opisala novinarka prestižnog modnog časopisa Elle, a kojoj su u oko upali ogromni šeširi inspirirani osamdesetima.

Prije nego li je brend postao sve to i puno više, bila je to jedna mala obiteljska trgovina u srcu pirotesknih krajolika Toskane.
U Firenci se 1881. rodio otac Guccija, Guccio Giovanbattista Giacinto Dario Maria Gucci koji je kao tinejdžer radio u londonskom hotelu Savoy. Podatci o njegovim ranijim danima te što ga je natjeralo da se odseli iz Italije u London nisu poznati, ali zna se da je bio inspiriran elegantnim gostima hotela te kompanijama koje su izrađivale luksuzne kovčege. Nakon svega što je vidio u visokom londonskom društvu, vratio se u Firencu te započeo s izradom putnih torbi i modnih dodataka.

Bambus torbica

Kada je osnovao “House of Gucci”, bila je to malena trgovina koja je prodavala sedla, kožne torbe i ostale dodatke potrebne konjanicima tijekom 1920-ih godina. Uz trgovinu je otvorio i radionicu kako bi proizvode izrađivali talijanski majstori. Materijali od kože pali su u drugi plan kada je Mussolini 1935. godine napao Etiopiju pa pritom “osigurao” Italiji trgovinski embargo.
U nedostatku kože, Gucci se okrenuo i drugim materijalima poput rafije, drveta, lana i jute, a situacija je dovela do prvog poznatog Guccijevog dizajna – malenih dijamanata tamno smeđe boje ušivenih u tamni materijal od konoplje. Njihova legendarna “bambus torba” stvorena je pod sličnim uvjetima kada su se njihovi radnici mučili s nabavkom materijala krajem Drugog svjetskog rata. U naletu inspiracije otkrili su da mogu izrađivati jedinstvene torbe koristeći japanski bambus, a materijal tretiran posebnim i patentiranim metodama, te ukrašen bambusovim ručkama, postao je sinonim za Gucci.

Ubrzo je proširio poslovanje otvorivši 1938. godine trgovinu u Rimu na uporno nagovaranje svoga sina Alda, a Gucci se uskoro pretvorio u obiteljski posao. Novo širenje se nakon Rima dogodilo 1951. godine, a za lokaciju je izabrana talijanska modna prijestolnica Milano. Za vrijeme njegova života poštivala se želja da posao ostane unutar obitelji i unutar talijanskih granica, ali samo dva tjedna prije nego li je preminuo, njegovi sinovi Aldo, Rodolfo i Vasco, otvorili su Guccijev butik u New Yorku.
Guccio Gucci je preminuo 1953. godine u Milanu, a posao su naslijedila petorica njegovih sinova pa se promjenom vodstva Gucci proširio izvan granica Italije te u svoje butike uveo i sasvim nove proizvode.

Zlatna era

Desetljeće nakon njegove smrti naziva se zlatnom Gucci erom zahvaljujući, kako to obično i biva, slavnim osobama koje su primijetile brend te ga proslavile na globalnoj razini. Jedne od prvih obožavateljica Guccija bile su Elizabeth Taylor i Jackie Kennedy koja je u javnosti viđena s “mlohavom” torbicom koja je dobila i novo ime – “The Jackie”.
Po prepoznatljivu “bambus torbu” u Guccijev je butik ušetala Grace Kelly, a kao znak zahvalnosti Rodolfo Gucci je zamolio talijanskog ilustratora Vitttoria Accornera da voljenoj princezi od Monaka dizajnira šal. Zahvalnost je rezultirala jedinstvenim Gucci printom poznatim pod nazivom “flora” koji sadrži motive od 43 cvijeta, biljki i insekata prikazanih kroz raskošnu paletu od 37 boja. U isto je vrijeme svijetlo dana ugledao i danas prepoznatljivi Guccijev logo, dva isprepletena slova “G” kao hommage njegovom osnivaču.

Sedamdesetih se godina zlatno doba brenda počelo gasiti unatoč širenju u Tokio i Hong Kong. Braća su se počela učestalo svađati čak i kada je brend lansirao prekretnicu, svoju prvu ready to wear kolekciju 1981. godine. U to je vrijeme Rodolfov sin Aritzio preuzeo glavno mjesto u kompaniji te izbacio svog ujaka Alda pa modnu kuću doveo na korak do bankrota.

Tomfordovsko spašavanje brenda na račun seksa

Pametni poslovni potezi koji je Gucci s ruba bankrota doveo do multimilijarderske kompanije, nanizali su se od zapošljavanja Dawn Mello na mjestu kreativne direktorice koja je sa sobom dovela Richarda Lamberstona (dizajn direktor), Neila Barretta (dizajnera muške linije) i Toma Forda (dizajnera ženske linije).

Iako Mello nije uspjela vratiti Gucci u modni život unatoč lansiranju originalnih cipela u duginim bojama pa se vratila natrag na svoje staro radno mjesto, do izražaja je zahvaljujući upravo njoj, došao Tom Ford. Kada je postao kreativni direktor promijenio je brend u potpunosti lansirajući kolekcije pretjerano izražene seksualnosti kakva u modnom svijetu do tada nije viđena.
Uske slip haljine i visoke štikle predstavljale su totalni kontrast minimalističkog trenda devedesetih što su kupci itekako prihvatili.
Ford je s novom generacijom velikih modnih umova, stilisticom Carine i fotografom Mariom Testinom, počeo šokirati skandaloznim i golišavim fotografijama. Prisjetimo se jednog od najslavnijih trenutaka, kada je gotovo pa gola Carmen Kass pokazala frizuru svoje intimne zone – veliko slovo G. Ford je dokazao dobru staru poduzetničku da se seks prodaje i pretvorio Gucci u modnog superstara teškog 10 milijardi dolara.

Dizajner se povukao nakon prepirki s Pinault Printemps Redoute koja je Gucci kupila 2004. godine, a kreativno vodstvo je preuzela Alessandra Facchinetti koja je nakon dvije neslavne sezone otišla i svoje mjesto prepustila Fridi Giannini. Odbacivši Fordovu fiksaciju na seksualnost, Frida se okrenula tradiciji pa ponovno lansirala poznati flora print te osvježila “bambus torbu”.
U njezino su vrijeme zabilježene i drame svojstvene za obitelj Gucci jer je 2011. godine otkrilo da je bila u tajnoj vezi s tadašnjim direktorom Guccija, Patriziom di Marcom. Par je dobio i kćerkicu, a dvije godine kasnije su se i vjenčali. Unatoč skandalu i nekoliko dobrih odluka Giannini se povukla, a pod svijetla reflektora je stigao Alessandro Michele koji je svojim vibrantim paletama, kristalima, lažnim glavama i beskrajnim referencama na pop kulturu Gucciju vratio superstar status kakav je imao za vrijeme Toma Forda.

Priča o ubojstvu, ludosti i glamuru

Osim nevjerojatnih dizajnerskih uspješnica, obitelj Gucci poznata je po brojnim skandalima. Najpoznatiji je svakako ubojstvo Maurizija Guccija koji je i rasprodao većinu Guccijevih dionica. Osamdesetih je godina živio u luksuznom njujorškom penthausu što mu ga je poklonio otac, a povratkom u Milano pokrenuo je sudski spor protiv svog ujaka Alda za kontrolom nad Guccijem.
Nekoliko godina kasnije pobjegao je u Švicarsku da izbjegne tužbu koju je pripremio Aldo vođen osvetom, kazavši da je krivotvorio potpis svoga oca zbog izbjegavanja plaćanja poreza na nasljedstvo. Isprva je proglašen krivim, ali kasnije je oslobođen optužbi pa je 1988. prodao 47.8 % Guccija fondu Investcorp. Do 1993. godine Gucci je umalo doveo do bankrota, a više je puta optužen za suludo trošenje novca u sjedištima kompanije u Milanu i Firenzi. Za 170 milijuna dolara iste je godine prodao ostatak dionica Guccija i time prekinuo obiteljske veze s kompanijom.

Maurizio je u dobi od 46 godina na stepenicama svoga ureda upucan od strane plaćenog ubojice kojeg je zaposlila njegova bivša supruga Patrizia Reggiani. Reggiani je zbog toga osuđena na 29 godina zatvora, a mediji koji su s veseljem danonoćno pratili suđenje dali su joj nadimak “crna udovica”.

Osim ovog skandala nad skandalima, Gucci se pronašao i usred onih kulturoloških kada su u kolekciji lansirali balaclava džemper crne boje s crvenim usnama po cijeni od 890 dolara. Za mnoge je džemper predstavljao blackface, a brendu su upućene brojke kritike. Za 800 dolara probavali su prodati i turban koji nalikuje religijskom dastaaru, a kriticizam se dodatno pojačao kada je na modnoj reviji turban prošetao bijelac. U oba su se slučaja ispričali.
Stvoren 1921., Gucci upravo ove godine slavi svoju stotu obljetnicu. Sreća je da je baš u ovoj godini svijetlo dana ugledala i ekranizacija bogate povijesti brenda i to ni manje ni više nego pod redateljskom palicom legendarnog Ridleyja Scotta. Kad kažemo “sreća”, doista to i mislimo jer mnogo se puta pokušao snimiti film o jednoj od najskandaloznijih luksuznih modnih kuća i mnogo puta je nešto krenulo po krivu.

Scott je prvi puta izašao s idejom režiranja “pada obitelji Gucci” još 2006. godine uz Andreu Berloff koja je trebala pisati scenarij. Iz glasnih se šuškanja tada moglo čuti da će glavne uloge u filmu imati Angelina Jolie i Leonardo DiCaprio no priče su ubrzo nestale s naslovnica. Šest godina kasnije u ulozi redateljice se odlučila okušati njegova kćerka, Jordan Scott, a za glavnu je ulogu pregovarala s Penelope Cruz.

No, i ovdje su se šuškanja ugasila. U ulozi redatelja poželio se vidjeti i Wong Kar-wai koji će surađivati sa scenaristom Charlesom Randolphom uz Berloff, a Patriziu Reggiani će utjeloviti Margot Robbie. Priča je ponovno stala sve dok Ridley Scott 2019. godine ponovno nije kazao: “Ja ću režirati film o obitelji Gucci!”, pa preuzeo stvar u svoje ruke i s Robertom Bentivegnom u ulozi scenarista, Lady Gagom i Adamom Driverom u glavnim ulogama, doista i snimio film.
Scottov film nosi naslov “House of Gucci” ili po prvim prijevodima, “Dinastija Gucci”, a temelji se na romanu Sare Gay Forden “The House of Gucci: A Sensational Story of Murder, Madness, Glamour”.

Prema prvim najavama i reakcijama s londonske premijere održane 9. studenog ove godine, doista nas i čeka senzacionalna priča o ubojstvu, ludosti i glamuru što je i prilično dobar opis samog brenda.
Obitelj Gucci baš i nije oduševljena filmom o čemu je progovorila Patrizia Gucci, daljnja Maurizijeva rođakinja. Za The Associated Press je kazala da govori “u ime obitelji kada kaže da produkcija filma krade obiteljski identitet zbog zarade”.
Malo je reći i da se šokirala prvim fotografijama s filmskoga seta te da nije oduševljena odabirom glumaca, prvenstveno Al Pacina u ulozi Alda Guccija te Jareda Leta u ulozi Paola Guccija.
“Moj djed je bio izrazito zgodan muškarac, poput svih Gucci muškaraca. Bio je visok, plavih očiju i vrlo elegantan. Utjelovljuje ga Al Pacino koji baš i nije visok, a fotografije ga prikazuju debelim, niskim i ružnim. To je sramotno jer uopće ne nalikuje mom djedu”, kazala je Patrizia pa o Jaredu Letu dodala da izgleda “užasno” te da se zbog njegovog odabira kao glumca “osjeća uvrijeđenom”.

Scott je surađivao s kućom Gucci tijekom snimanja pa je ekipa filma imala pristup arhivama i bogatim modnim kolekcijama koje su se nanizale tijekom stogodišnjice njihova postojanja, a obzirom na to da je sama obitelj prodala vlastitu firmu, nisu se imali kako uključiti u produkciju jer nažalost, od sna kojeg je Guccio Gucci sanjao vraćajući se iz Londona u rodnu Firenzu, ostalo je modno nasljeđe koje možda i je zaradilo na milijarde dolara, ali je pritom izgubilo svaku vezu s onim malom obiteljskom trgovinom koju je on stvorio.