Neobičan, čudan, zapravo ironičan protok vremena. Upravo onih dana travnja 2023. godine, kad je Let 3 krenuo u međunarodnu prezentaciju svoje eurosongovske misije, Berislav Kiko Dumenčić otputio se, teško bolestan, iz prihvatilišta za beskućnike Ruža sv. Franje na Kozali, gdje živi već dulje vrijeme živ, prema obližnjem hospiciju. Iz kojeg se nitko nije vratio.

U godini u kojoj je Paraf već bio obilježio 45. obljetnicu svog prvog koncerta, održanog u siječnju 1978. u Circolu, Termiti su, čiji je Kiko bio bubnjar, to tek trebali učiniti. Oni su, naime, krenuli kasnije, u studenom 1978. godine, u danima kad je Kiko postao punoljetan. I dok je Let 3, kojeg se zahvaljujući Damiru Martinoviću uvijek doživljavalo svojevrsnim nasljednikom Termita, trebao na svoje najneobičnije putovanje, posebno stavimo li Eurosong u kontekst razmišljanja s kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad je na našim prostorima, nadasve u Rijeci, počinjala punk-revolucija, Kiko je, nedavno ga je kao jedan od rijetkih posjetio Goran Gus Nemarnik, također jedan od aktivnih sudionika Ri punka, odlazio na putovanje koje se kreće razdjelnicom dvaju svjetova.

Barem u domeni kako ih doživljava ova civilizacija.

Ključ koji pak otključava sva vrata, sve poveznice putovanja riječke novovalne scene duge 45 godina u svojim rukama drži – Goran Lisica Fox. On je taj koji je u velikoj mjeri sve i osmislio.

Baš onaj koji je uvijek znao kad je za što pravi trenutak. Dobro, Rijeka mu je bila suđena. U nju je stigao vođen roditeljskom rukom. Ali je zato, osjetivši da je Rijeka u desetak godina, od sredine sedamdesetih do sredine osamdesetih dala svoj maksimum, da je njezin vrhunac bio na samom početku osamdesetih, prije skoro četrdeset godina otišao put Ljubljane.

I svjetsku slavu stekao s – Laibachom. I tako uvijek, u skokovima. Svaki put prvi. U dolasku i odlasku. Producent, oblikovatelj i stvaratelj pojma Riječka scena, kojeg i dan-danas u predizbornim kampanjama veselo koriste političari raznih boja iako niti znaju što to znači, još manje kome se isticanjem tog pojma uopće obraćaju, Fox je zapravo najveći dio svog života proveo u Ljubljani.

Ležerno i intrigantno

OK, jasno je da je Let 3 otišao na Doru kako bi se dobro zabavio, malo joj se i narugao, ali bilo je jednako tako jasno da može pobijediti i postati službeni predstavnik Hrvatske na Eurosongu. Nije li to ipak pomalo opasna situacija?

– Ima nešto zdravstvenog hazarda u tome, cirkus to iziskuje, a u Letu 3 nisu baš mladići. Za umjetničku putanju benda opasnosti nema, pjesma je Let 3 u punom sjaju, nije nikakvo podilaženje, images su također baš letovski, možemo reći i na kvadrat, komunikacijski je zanimljiva priča. Sve skupa je dovoljno ležerno, ali i intrigantno, ima i poruku, recimo tome bonus koji izlazi iz eurosongovskih gabarita. Jedini su izvođač za kojega bih rekao da je dobacio neovisno o plasmanu.

S obzirom na to da ste uvijek bili onaj koji je zajedno s kreativnom osovinom Leta 3 osmišljavao njihove iskorake i karijerne zaokrete, koliko ste upravo vi participirali u ovoj Eurosong- priči? Dallasu, njegovim izvođačima Eurosong, naime, nije ni najmanje nepoznata okolina – Severina, Danijela, eto i Let 3?

– Osobno nisam bio osobito involviran kod prijašnjih eurosongovskih izleta koji su imali veze s Dallasom. Kod Leta sam, naravno, dio ekipe, uz “Mama ŠČ” otkad je puzala, pa preko prvih koračića do sadašnjega šprinta. Ali ekipa je brojna, poklopila se kreativnost i energija puno ljudi, a Mrle turira k´o Volvo-Penta od 300 “konja”.

Let 3 kreativnom izvedbenom na kraju krajeva i iskustvenom snagom sigurno nadjačava sve što se na Eurosongu može pojaviti. Stoga, sasvim je realna mogućnost da oni pobjede u Liverpoolu i da titulu donesu Rijeci, kojoj će ona sasvim sigurno biti oduzeta u korist Zagreba. Kako to spriječiti?

– U dogovorima smo s pripadnicima specijalnih postrojbi Ujedinjenog Kraljevstva, Seals, pa ako se dogodi pobjeda, nitko je neće otuđiti Rijeci. U pričuvi imamo i halubajske zvončare.

Mlađi glazbenici

Nije li moguća pobjeda Leta 3 na Eurosongu zapravo jedna od rijetkih ekstenzija nesretnog EPK procesa što je s ceste izletio odmah, čim je naišao na prvi oštriji zavoj. Može li naprosto engleski izlet Leta 3, s mnogo milijunskom publikom, privući Rijeci onu toliko željnu pažnju Europe kao gradu kulture i rocka. Što, istini za volju, u nekim značajnijim relacijama već godinama nije, ali bi to silno željela biti. Koliko bi finale Eurosonga u Rijeci zapravo bilo – EPK. Na kraju krajeva nije li to možda i bio jedan od motiva odlaska Leta 3 na Doru?

– Mada se nekome možda čini da je kod Leta 3 sve nekako monolitno i iznad života, radi se o živom organizmu koji ima i vrlo realistične motive.

U ovom slučaju glavni motiv Leta 3 za Doru i Eurosong jest napraviti nešto dobro i zanimljivo te od sebe izvući sve što se može u zadanoj formi i situaciji za koju si se odlučio slobodnom voljom. Uz to, vole zaplesati, pa i razdivljati se, a – kao što su posebno naglasili – nije im stran ni heteroseksualni odnos. Ako sve to pomogne Rijeci da još više bude ono što bi željela biti, utoliko bolje, oba su pala.

Kad institucije i politika, prije skoro pola stoljeća, o tome nisu ni najmanje razmišljale niti su to htjele, Rijeka je izgradila fantastičnu kulturnu priču, i ne samo na planu glazbe. Sjajna je bila i likovna scena, glumačka, dizajnerska… Vi i Parafi s dvadeset i kojom, Termiti tek punoljetni, niz ekipe još i mlađe. Čak i kad danas uvrstimo My Buddy Moose ili Jonathan, kao nastavljače scene, riječ je o najmanje dvostruko starijim glazbenicima od onih koji su stvorili Ri početak. Kako to objašnjavate?

– Na to utječe puno različitih silnica, od demografskih do mijena u percepciji popularne glazbe. Ni globalno se ne događa neki veliki rez u popularnoj kulturi koji bi posljedično u prvi plan gurnuo posve mlade ljude, kao što se dogodilo »onda«, ali to samo po sebi nije ni negativna ni pozitivna okolnost, radije bih rekao da je neutralna.

S glazbom se u svakom trenutku svakoga dana bavi najveći broj ljudi od postanka svijeta i nesumnjivo i u Rijeci ima mlađih dobrih glazbenika. S druge strane, u vremenima koja nisu prevratnička, logično je da su poznatiji, pa i priznatiji oni iskusniji, kako stolari, urari, liječnici i profesori tako i glazbenici.

Fox ranih osamdesetih u Rijeci

Mišo pa Mrle

Da, istina, u Rijeci danas živi svega osam posto stanovnika mlađih od 18 godina. Tinejdžera je svega koja tisuća. Teško da tako mali broj ljudi može stvoriti veliku scenu. Kad je počinjao punk, samo su dvije škole na Turniću imale tisuću učenika i “izbacile” niz ljudi koje i danas ističemo kao iznimno važne u počecima scene. Možda je onda i logično da je najsnažniji, najvitalniji svakako i najpoznatiji riječki roker čovjek koji će u studenom obilježiti 45 godina karijere. Mišo pa Mrle.

– Pa i u svijetu su najpoznatiji rokeri bliže Manolićevoj dobi nego cvijetu mladosti. U tom smislu se popularna glazba transformirala, postala je sličnija ostalim oblicima umjetničkoga izražavanja, gdje je posve normalno da filmove režira netko od 75 godina, a glavni glumac je De Niro, da velike art projekte radi primjerice Marina Abramović, koja je baka.

Osobno ne vidim problem u tome da popularnu glazba, i rock razumijemo kao oblik izražavanja koji nema samo jednu formu, koji ne pripada samo jednoj dobnoj skupini, i koji, također, istovremeno rađa oblike s kojima se razvija i razgrađuje desetke različitih kanona a ne samo jedna estetsku ili socijalna ili poslovna matrica.

Ima mjesta i za mlade i stare, i glazbeno obrazovane i one koji su samouki, i poznavatelje novih tehnologija i one koji su jako nadareni, i koji pjevaju, plešu, šire eros ili kakvu zarazu, i one koji puše lulu.

Kakvo je stanje u Ljubljani? Nekako nam se godinama čini da su značajno ispred nas. Dio ljudi, vrlo kreativnih, koji su u Rijeku doselili privučeni pričom o EPK perspektivama, sad su u Ljubljani. Tu im nije bilo mjesta, u glavnom gradu Slovenije rade važne poslove.

– Ljubljana je glavni grad jedne države, Rijeka nije. Pa ma kako mala ta država bila, u glavnom gradu su sve glavne kulturne institucije, sve glavne medijske kuće, Ljubljana ima i puno više stanovnika, pa je logično da ima više mjesta za nekoga tko bi u Ljubljanu došao iz Rijeke nego obratno.

Bio on listonoša ili obućar, a posebno ako se bavi nekim oblikom kulture. Zato baš i nema smisla uspoređivati Rijeku i Ljubljanu. Inače, ne mislim da bi ljudi trebali živjeti samo od odbljesaka sunca na morskim valovima, ali i Riječane zapadaju mnogi detalji koje čine život kvalitetnim, nije dobro samo gledati kako je kod susjeda. Već sam prije puno desetljeća pisao da bi tadašnja država bila Eldorado kada bi sve njezine sastavnice bile na nivou popularne glazbe koju je tada proizvodila. Koliko god je scena u Rijeci manje živahna, mislim da bi se slična mogla kazati danas, uspoređujemo li glazbeni prinos širega gradskoga područja i recimo promet, industriju, ukupnu ekonomiju na istom prostoru.

Goran Lisica uoči koncerta grupe Laibach 1988.

Rijeka i Ljubljana

Zbog čega ne dolazi do snažnijeg povezivanja Ljubljane i Rijeke? Na svim pozicijama. Dugo vremena u Mestnoj občini Ljubljana važnu funkciju obavljao je Dario Sereval iz Borghesije, u Rijeci Ivan Šarar iz Leta 3?

– Ne znam kako surađuju New York i Boston ili Toronto, ili Berlin i Amsterdam i slični gradovi, postoje li neki standardi za takve suradnje. Sasvim sigurno ne postoje obaveze, stvari se događaju ili ne događaju. Mislim da je prožimanje Rijeke i Ljubljane dosta izraženo, možda ne toliko u zajedničkim projektima, ali svakako u miješanju ljudskih resursa u Ljubljani djeluje puno Riječana, i dobro se snalaze. Kada govorimo o popularnoj glazbi, ona se ionako sama širi ako je dobro napravljena i ako joj je namjera doći do šire populacije. Dekreti i sporazumi tu malo pomažu.

Ili da ne budemo, kao većina vremešnih ljudi, zarobljenicima prošlih vremena u kojima je “scena bila puno bolja”, da možda ipak pustimo sadašnjost i budućnost onima koji imaju dvadesetak godina. Što god slušali i kako god Rijeka danas zvučala?

– Budućnost, naravno, pripada onima koji su živi. Ali živi bez problema mogu slušati i Goldberg varijacije od Bacha iako je umro prije 270 godina, a od njegovih kostiju, jetre i štitnjače od tada je izraslo 100 hektara listopadne šume.