Olga Vidović uspješna je i dobrohotna doktorica koja se povratkom u rodno mjesto suočava sa sjenama svojih prošlosti. Najkraći je to opis glavne uloge koju u telenoveli „Sjene prošlosti“, koja se emitira na RTL-u, tumači glumica Marina Fernandez. 

U intervjuu s Marinom Fernandez razgovaramo o brojnim pojedinostima nove serije, njezinim iskustvima života u Portugalu i drugim zanimljivostima njezine profesije.

Marina, serija „Sjene prošlosti“ već se nekoliko tjedana prikazuje u programu RTL-a. Kako vam se sviđaju radnja i izgled serije te jeste li zadovoljni obavljenim poslom?

Svaki odjel i svaki sektor pridonosi tome da se napravi jedan odličan proizvod, što se u ovom slučaju i dogodilo. Kad sam vidjela prvu epizodu bila sam iznenađena jer je ovo, u usporedbi sa svim što je do sada napravljeno, jedan iskorak. Iskorak u načinu snimanja, u fotografiji, u svjetlu, u svim tim elementima. Jako sam zadovoljna s finalnim rezultatom. A što se tiče mojeg dijela, ja sam svoj najveći kritičar pa uvijek mislim da ima prostora za poboljšanje bez obzira bez obzira koliko je nešto dobro napravljeno, ali to smatram nečim pozitivnim i uvijek težim biti sve bolja.

U seriji igrate liječnicu Olgu Vidović. U izjavi za RTL Direkt kazali ste da je Olga kolerik otvorenog srca. Je li Olga najveći pozitivac u seriji? Opada li njezina pozitiva kako serija ide dalje i kako se radnja zapliće?

Rekla bih za nju da je definitivno najveći pozitivac u seriji jer ona jedina ima tu usađenu moralnu vertikalu iz koje kontinuirano djeluje, iako se ponekad tako ne čini. U njenom slučaju, zbog trauma i situacije u koju su je doveli u najosjetljivijem, tinejdžerskom periodu ona je na sebi iskusila nepravdu, izdaju i sve one osjećaje koje čovjek tijekom života nažalost otkrije.

Mislim da je zapravo željela konfrontirati se s tim osobama koje su ju toliko obilježile. Nadala se da će im biti žao, da će je prigrliti, da će naići na nekakvo razumijevanje i na nekakvu toplinu. Međutim, kad je shvatila da se ništa od toga ne događa i da se ljudi ne mijenjaju to je dovelo do nekih postupaka koje ne treba pravdati, ali ona nije osoba koja želi napraviti nešto zlo. Ona zapravo želi ljude možda zastrašiti i „dovesti pameti“. 

Bi li Marina i Olga bile prijateljice i družile se u slobodno vrijeme?

Volim osobe koje su koje su jakog i čvrstog karaktera i dosljedne sebi i svojim stavovima, a Olga je jedan od takvih likova. Kad se sve zbroji i oduzme, ona je zapravo pozitivac. Ona je vjeran prijatelj i netko na kog se može računati tako da bi sigurno bilo zanimljivo upoznati nekog takvog. Mislim da bi se družile.

Najveći broj scena dijelite s Jelenom Perčin, Dajanom Čuljak i Anom Maras Harmander. Je li vaš kvartet u privatnosti puno blaži negoli u seriji (smijeh)? Kakva je atmosfera na setu i s drugim kolegama?

Prije svega želim reći da cijela glumačka postava ove serije zbilja radi fantastičan posao. Moje kolegice su super i općenito svi na setu daju svoj maksimum kako bi to sve na kraju dovelo do proizvoda na koji smo svi ponosni.

Od najmanjih glumaca koji su predivni, preko onih srednjih pred kojima su obećavajuće karijere do onih starijih glumaca koji pridonose svojim dugogodišnjim iskustvom. Atmosfera je entuzijastična, zaigrana, ugodna i stvarno je gušt snimati. Čak i u šest ujutro kad se ide na set je gušt, tako da bih rekla da bolje od toga ne može.

„Sjene prošlosti“ domaća je inačica turske serije „Osveta u štiklama.“ Jeste li gledali tu seriju ili makar pogledali koju epizodu kada ste pristali biti dio hrvatske serije?

Kada mi je predstavljen projekt bila sam iznenađena, zaintrigirana i uzbuđena te su mi odmah počele dolaziti ideje kako bih ja to mogla napraviti. Znam da postoji turska inačica, ali ja sam odlučila ipak ne pogledati ništa, kako si ne bi stvarala neku sliku u podsvijesti i da ne bi podsvjesno preuzela neke karakteristike svog lika od druge glumice. Meni je svaki projekt najbitnije odraditi po scenariju tako da sama mogu stvoriti svoju ideju lika koji tumačim jer je tada to najispravnije i najrealističnije.

Važan dio života, što privatnog, što poslovnog, proveli ste u Portugalu. Kako vam je bilo raditi u Portugalu? Kakva je njihova scena; o kojim temama najviše progovaraju u svojim filmovima i serijama?

U Portugal sam otišla jako mlada i zapravo mogla bih reći da je Portugal moja druga zemlja majka. U Portugalu sam bila dočekana i primljena od strane Portugalaca kao da sam njihova i vjerujem da je to jedna olakotna okolnost za sve što je uslijedilo i za to da sam se ja razvila u Marinu koju danas poštujem i koju volim. Stekla sam iskustva koja su me obogatila, a tamo sam ispekla i svoj zanat jer su se moji prvi profesionalni doticaji s glumom dogodili u Portugalu.

Radila sam na različitim mjestima i u različitim branšama, od ureda do veterinarske stanice, radila sam kao konobarica i kao pjevačica, a sve je to dovelo do toga da se konačno zaposlim u kazalištu. 

Prva serija u kojoj sam imala prilike glumiti je tinejdžerska serija ‘Jagode sa šećerom’ koja se bavila svim aktualnim pitanjima tinejdžera – vršnjačko nasilje, loše ocjene i slično. Dosta je poučno djelovala na društvo i bila je jako dobro napisana, a izrodila je i par naraštaja odličnih glumaca.

Inače Portugalci ne vole pritisak, ne vole žurbu, nisu nonšalantni, naprave sve i na vrijeme, ali su nekako organizirani u tome. Bave se aktualnim pitanjima, ali ne izbjegavaju i neke romantične komedije i slične teme u udarnim terminima, koje opuštaju gledatelje i osvježe im dan.

Marina, fala português? Govorite li portugalski i kako vam se sviđa taj jezik? Što vam je najljepše s čime ste se susreli u portugalskoj kulturi, mjestima, načinu života?

Sim, falo português e falo muito bem, e foi assim que consegui iniciar a minha carreira como atriz em Portugal devido ao meu bom conhecimento da língua portuguesa! Zanimljivo, u tako kratkom roku sam tako dobro savladala portugalski da su čak i neki Portugalci mislili da sam Portugalka. Obožavam mekoću i melodiju tog jezika, a  zaljubljena sam i u njihov muzički izričaj i glazbu.

Portugalci jako drže do obitelji. Inzistiraju na obiteljskim nedjeljnim ručkovima, da se svi okupe i tu se jača i ističe povezanost obitelji. Ručak je ritual i ono čemu se u ovom dobu divim – ljudi sjede za stolom i druže se i izmjenjuju ideje pa čak se i posvađaju, ali sve to kako bi se još više povezali, nema mobitela, popije se čašica vina, razgovara se i to me baš oduševilo. Vina, mentalitet, hrana, opušten način razmišljanja, povezanost s obitelji i način na koji su mene primili i prigrlili to me fasciniralo tada i fascinira me dan danas.

Oduševljena sam i njihovom gastronomijom, koja se razvila na način da se sve namirnice maksimalno iskorištavaju i ostatak jučerašnjeg ručka uklopit će se u današnji recept, a imaju i 1001 način pripreme bakalara, što mi je kao ljubiteljici ribe isto fantastično.

Nosite prezime Fernandez koje je vrlo svjetsko i postoji velik broj sportaša, pjevača i ostalih s tim prezimenom. Je li vama za oko upao koji znameniti prezimenjak?

Sukladno svojoj profesiji istaknula bih američkog glumca Shiloha Fernandeza kojeg sam zapazila u filmovima.

Tko vam je u karijeri dao najbolji savjet i kako je on glasio?

Najbolji savjet u karijeri i savjet za život bih zasigurno rekla da mi je dala moja mama koja je jako mudra i snažna žena, koju duboko poštujem i divim joj se i koju jako volim. Njen savjet je je bio da ne uzimam k srcu niti kad me previše hvale niti kad me kritiziraju i da je moja intuicija najbolji orijentir i za karijeru i kroz život. Uvijek se trudim biti dosljedna sebi jer kad čovjek polazi od iskrenog mjesta onda je najpozitivniji i može dati najbolje od sebe.

Što ste kroz svoju glumačku karijeru naučili o ljudima, sebi i svijetu oko sebe?

Da je svijet najveća i najbolja učionica za jednog glumca. Volim analizirati i proučavati ljude i stvarno sam upoznala puno različitih ljudi. Nevjerojatno je koliko ima različitih karaktera i osobina, a ono što sam primijetila da nam je svima bitno je to da budemo voljeni i prihvaćeni. 

Koja su vam omiljena TV lica nevezano kojom se televizijskom formom bave i zašto? Koje je TV lice djelovalo na vas, bilo to mentorski ili možda kao vaš uzor?

Prepoznajem i volim talentirane ljude, obožavam kad netko svojim umjetničkim izražajem pridonosi bogatstvu kulture. Volim umjetnost u svakom obliku i mislim da umjetnici su prijeko potrebni, kreativnost je uvijek pozitivna i sve više se oslanjamo i na glazbu i na film da se bolje osjećamo i uljepšamo si svijet u kojem živimo.

A ono što zbilja izaziva divljenje u meni jesu ljudi koji su spremni na nesebičan čin pomaganja drugom, ljudi koji se nesebično daju i pomažu i ljudi koji to naprave u tišini jer onda to jedino ima smisla – napraviti nešto za nekoga bez ikakvih očekivanja, bez traženja pohvale. Živimo u svijetu u kojem empatije ima sve manje, kojem su dobra djela prijeko potrebna, gdje smo u opasnosti od otuđivanja jedni od drugih i smatram da nam je potrebno sve više takvih ljudi a oni uglavnom operiraju u tajnosti.

Na pamet mi pada primjerice George Michael koji je pomagao ljudima bez da od toga radi neke grandiozne geste pa je tako pomogao ženi koju je u kafiću čuo da se prijateljici jada zbog zdravstvenih troškova. Jednostavno joj je napisao ček i ostavio ga bez neke fame i buke. A tu je i Robin Williams, koji je uveseljavao generacije i kojem se također divim zbog njegove empatije.

I za kraj, kad ne proizvodite televizijski program, uz koje se TV sadržaje (serije, emisije, filmovi…) opuštate u slobodno vrijeme? Koji se naslovi često nađu u vašem slobodnom vremenu

U ono malo slobodnog vremena koje imam ne fokusiram se baš na televiziju, ali rado gledam komedije i posebno bih istaknula one u kojima glumi Melissa McCarthy. Ona je genijalna, tako je duhovita na neki starinski način i samom svojom pojavom i fizičkom komedijom izaziva smijeh, a ako uspijem naravno pogledam i nešto s Robinom Williamsom, to se ne propušta!