Treći Femme nouvelle festival čija je zadaća glazbenoj kritici, a možda i važnije, publici približiti kvalitetne kantautorice te ih međusobno stimulirati na suradnju, sutra će okončati u zagrebačkom vrtu Vintage Industrial Bara.

Tim će povodom brojnim prestižnim nagradama ovjenčana akademska glumica te posljednjih pet godina cijenjena samostalna kantautorica Maja Posavec okupljenoj publici predstaviti vinilno izadanje svojeg drugog albuma »Bye, bye Saturn«.

U razgovoru za naš list, svestrana Maja se osvrnula na prve scenske korake s folklorom, glumačke početke s Akademije, desetljeće glazbene suradnje s Detourom, ali i proces stvaranja te konačne rezultate svemirske pustolovine do Saturna i natrag.

Drugog dana Festivala Femme Nouvelle održavate promociju vinil izdanja novog albuma »Bye, bye Saturn«. Zašto ste se odlučili upravo na ovaj Festival?

– Projektu Femme Nouvelle sam se pridružila 2018. godine kada je moja pjesma »Trnoružica« bila singl s prvog albuma kompilacije ženskih autorica. Idejna začetnica projekta Lana Čulig i ja smo držale zgodnim da upravo na ovom Festivalu održim promociju drugog albuma, nakon što sam je jesenas dva puta bila primorana odgoditi.

Autorstvo je iznimno važno te smatram da ga treba i poticati i podržavati. Tijekom povijesti su se ženske autorice uvijek morale malo više dokazivati od svojih muških kolega. Danas se to na sreću mijenja! Možda uskoro slušamo i album »Muškarci uzvraćaju baladama« ili nešto tomu slično.

Prvi je uvijek -prvi

Koje su iz autorske perspektive osnovne razlike između prvog »Kada ne bih imala strah« i drugog, novog albuma? Hoće li festivalska publika čuti i neke starije pjesme ili dijelove popularnog koncertnog programa »Večer s Cohenom«? Je li se i u vašem slučaju pokazalo da je drugi album puno teže napraviti od prvog?

– Prvi je uvijek prvi pa za mene emotivno ima drugačije značenje. Iako sam radeći drugi album ispočetka bila opuštenija, pred kraj se razvio pritisak oko toga hoću li stići, kakav je sam album te se nagomilalo odluka koje sam morala donijeti pred sam kraj procesa. Na oba albuma sam pokušala iskreno donijeti pjesme za koje sam smatrala da su dobre. Jednako tako, na oba albuma sam bila i nesigurna. Možda sam se, ipak, na drugom malo više igrala s različitim konceptima za koje na prvom nije bilo mjesta.

Svakako, na koncertu pjevam i neke pjesme s prvog albuma, a izvanredno ćemo na ovom koncertu izvesti i par pjesama Leonarda Cohena jer želim objediniti sve što sam do sada radila, a moći će se čuti i dio pjesama iz projekta Poma.

Od struke jednoglasno hvaljen »Bye, bye Saturn« objavljen je još prošle godine, a pripadajuća promocija se održala online. Kako ste došli na tu odluku? Možete li zamisliti da svaki idući album online predstavljate?

– Čini mi se da je online promocije uvijek onaj izbor koji proizlazi iz nemogućnosti da se nešto održi uživo. Eto, tako smo i mi napravili tu promociju. Nadam se živim svirkama kao i drugim događanjima, susretima i komuniciranjima uživo. Ionako smo prečesto za ekranima…

Mnoge pjesme s oba albuma su kako tekstom, tako i zvucima, obogaćene asocijacijama na prirodu. Volite li provoditi vrijeme u prirodi i kako? Pronalazite li tamo motive i s kojih se još vrela napajate za kantautorstvo?

– To je lijepo za čuti. Volim prirodu, kao što volim i mir koji donosi. Jednako vrijedi i za zvukove koje priroda proizvodi. Najčešće se jednostavno šetam šumom, a ljeti volim plivati u moru. Inspiriraju me bajke, mitovi, snovi, ljudi i njihove priče.

Neobičan put

Kako sad gledate na desetljeće glazbene suradnje s grupom Detour? Pratite li još njihov rad te kako ocjenjujete putanju kojom je bend nastavio? Budući da samostalan rad iziskuje puno više posla, promišljate li kad o povratku na grupno stvaralaštvo?

– Sve više volim stare albume Detoura, a prema kojima sam bila kritična dok smo ih stvarali. Sada više poštujem trud i rad koji smo ulagali u njih. S vremenskim odmakom mogu biti malo realnija prema konačnom rezultatu. Pratim Detour i danas, volim Nenadov stil pisanja kao i glazbu koju rade. Međutim, volim i svoju samostalnost. Ako se priključim nekoj grupi u budućnosti, bit će to i za mene veliko iznenađenje.

Pored brojnih glazbenih, vlasnica ste još više prestižnih glumačkih nagrada. Vaš uspjeh na daskama što život znače tim je veći što se zna da ste čak pet puta nepokolebljivo ustrajali na upisivanju Akademije. Jeste li imali podršku okoline do ostvarenja snova?

– Neobičan je bio taj moj put do glume, ali mi je danas drago da sam bila ustrajna. Većina ljudi mi je tada savjetovala da se ne mučim više i da se posvetim pjevanju, ali je meni bilo jasno da će glazba uvijek biti tu. I ne, nisam nepokolebljiva, to je bio sam taj jedan put da sam se držala svoga.

Dok ste vi akademska glumica, sestra Zrinka je akademska pjevačica. Kakav je bio roditeljski utjecaj prilikom navedenih profesionalnih realizacija? Od malih ste nogu pjevali i plesali u folkloru. Mislite li da je to bilo ključno za vas?

– Naši roditelji su nas jednostavno pustili, nisu stajali na putu prema našim idejama i ambicijama. Plesanje u folkloru je za mene prije svega bilo usvajanje i učenje discipline, rada i reda, a što mogu zahvaliti voditelju Enrihu Merdiću. Možda tek danas shvaćam neke njegove upute za bivanje na sceni. Primjerice, već tada sam naučila što znači brinuti se za svoj kostim ili nošnju te što znači dobra priprema koncerta.

Foto: VESNA ZEDNIK

Magazinov hit

Na novom albumu u sasvim osvježavajućem ruhu donosite stari Magazinov hit »Piši mi«. Je li točna pretpostavka da je to dio glazbenog repertoara na kojem ste odrastali? Tko su danas vaši glazbeni uzori?

– Pa Magazin jest dio mog djetinjstva, kao i većini moje generacija. Zanimljiva mi je činjenica da neki moji mlađi prijatelji nisu uopće prepoznali pjesmu »Piši mi«. Danas slušam razne izvođače, ponekad se dogodi da se zaljubim, kao u bend Hurray for the Riff Raff. Jedna od najdražih, ma vjerojatno i najdraža je Joan as Policewoman. Pratim je već dugo. Impresivna je njena izvedba i uživo s bendom, baš kao i njezini tekstovi.

Za debitantsku ulogu u »Baladama Petrice Kerempuha«, odmah ste bili nagrađeni Zlatnim smijehom na Danima satire. Kako ste doživjeli tako veliku nagradu na samom početku glumačke karijere? Je li vam to ujedno i najdraža nagrada?

– »Balade Petrice Kerempuha« je bila moja prva predstava koju sam radila dok sam još bila na Akademiji. Prva i vjerojatno još uvijek najdraža! Riječ je o nevjerojatnom iskustvu, velikom prijateljstvu i čarobnoj predstavi koja je nažalost prerano skinuta s repertoara. To jest tužna sudbina brojnih malih predstava kod nas u Hrvatskoj.

S Radom Šerbedžijom ste snimili duet »Odlaziš, odlazim«. Koliko je bila izazovna glazbena suradnja dvoje profesionalnih glumaca? Prepoznajete li neke razlike stvaralačkog procesa u odnosu na suradnju s Nenom Belanom na duetu »Tvoj glas«?

– Imala sam prilike raditi s Radom i na sceni i u pjesmi te je jednako uzbudljivo i izazovno. Rade me uvijek gurne dva koraka ispred u odnosu na ono što sam pripremila ili očekivala. Slična stvar se dogodila u studiju s Nenom Belanom kada sam bila uvjerena da neke dionice ne mogu otpjevati zbog visina, a na kraju je ispalo suprotno. Ponekada se dogodi da ne pozajem svoje potencijale, da mi treba ukazati na njih. Rade i Neno su tu bili odlični učitelji.

Projekti za djecu

Svestranost vas je odvela i na višestruke izlete u sinkronizaciju. Osjećate li veću odgovornost pri svijesti da kreirate sadržaje za djecu? Svojedobno je medijski prostor pronašla inicijativa koja se protivila ‘nasilnoj kajkavizaciji stranih crtića za djecu’ prilikom sinkronizacije. Mislite li da bi sinkronizacija crtića na standardu utjecala na kvalitetu isporučenog sadržaja?

– Radim dosta projekata koji su programski za djecu. Baš smo nedavno završili snimanje prve sezone igrane serije ‘Majstori« Sare Hribar. Sinkronizacija se većinom i odnosi na strane filmove u kojima se također često koriste upravo dijalekti kako bi dali na koloritu. Mi kao jedan mali narod pokušavamo očuvati jezik u vidu standarda što je ispravno, no zašto ne kajkavski?! Ionako nam se jezik pomalo gasi sa sve više sadržaja na engleskom. Ja jesam za dijalekte, pogotovo u dramskom, dječjem, zabavnom programu. Jezik nije samo onaj standardni, onaj koji je dogovoren. Živi jezik živi upravo u dijalektima. S druge strane, s veseljem čekam hrvatske animirane filmove u kojima bi glumci mogli otpočetka graditi i stvarati karaktere.

Jučer se u Zagrebu održao 21. Gay pride. Jeste li svojim dolaskom uveličali Povorku ponosa? Kako gledate na nedavnu presudu kojom su u Republici Hrvatskoj prilikom posvajanja životni partneri izjednačeni s bračnima?

– Kad sam u mogućnosti, odem na Pride. Voljela bih živjeti u društvu koje voli različitosti među nama i koje ih se ne boji, već suprotno – koje ih slavi. Presuda je odlična, no nadam se da će se jednako odlično provoditi i u praksi.

Prateći vašu karijeru, čini se kako hobije uspješno pretvarate u posao. Postoji li nešto u vašem životu što je još uvijek, ipak, samo hobi?

– Da, postoji. Recimo, moj omiljeni hobi je astrologija, ali ne znam hoće li to ikad prerasti u nešto više od toga.

Je li točno kako je najveći privilegij raditi ono što uistinu voliš? Kakvi su vam daljnji planovi na pjevačkom, a kakvi na glumačkom polju?

– Točno je kako je privilegij raditi ono što voliš i biti plaćen za to. Nažalost, ne dobijemo svi jednake šanse za takav život. I dalje me privlači kazalište, film, glazba, pjevanje. Vjerujem da će to biti moje okupacije i u budućnosti. Osim spomenutog Zagreba, ovaj program sviramo i u četvrtak u Čakovcu pa točno mjesec dana kasnije i u Sisku. Što se tiče glume, ovo ljeto igram dvije predstave na Brijunima s kazalištem Ulysses.