Glumac varaždinskog HNK-a Marko Cindrić prošlog je vikenda sjajno utjelovio ulogu negativca Trojnara, korumpiranog policajca u predstavi »Slučaj vlastite pogibelji« u režiji Ivana Plazibata, a prema najnovijem romanu Kristijana Novaka.

Glumac koji je širem gledateljstvu poznat i po brojnim ulogama u filmovima i serijama kao što su »Larin izbor«, »Vatre Ivanjske«, »Nestali«, »Broj 55«, glumu je studirao u The Oxford School of Drama u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Za Oxfordsku školu Marko se odlučio nakon nekoliko domaćih odbijenica na Akademiji te iz prvog pokušaja ušao u ovaj odabrani krug ljudi i mjesto gdje su svoj glumački zanat kovali i mnogi nagrađivani glumci među kojima i glumica Claire Foy, dobitnica Zlatnog globusa i Emmyja, a s kojom je Marko studirao.

Osim glume u ovoj prestižnoj britanskoj školi, Marko je počeo pisati i poeziju. Prije nekoliko godina, za vrijeme karantene i COVID-19, takoreći iz bolesničke postelje osjetio je posebni poticaj i pokrenuo je svoj blog i podcast gdje ugošćuje zanimljive sugovornike. Privatni život zaokružio je dugogodišnjom vezom s ekonomisticom Reom Brčić s kojom ima četverogodišnjeg sina Pina.

Na stranicama bloga, ali društvenih mreža, Marko često objavljuje životna iskustva iz svakodnevice i potpisuje ih s anagramom Mosa Bavlju.

Foto: LUKA DUBROJA

Ostvarenje želje

Riječka vas je publika imala prilike gledati u predstavi »Slučaj vlastite pogibelji« prema djelu Kristijana Novaka, bili ste vrlo uvjerljivi korumpirani policajac, svidjela vam se uloga?

– Na prvu nisam znao što bih s Trojnarom, i smetalo me zlo koje predstavlja, korumpirani sustav u kojem živimo. Kristijan Novak je nevjerojatan pisac koji točno zna kako zvuče i što žele njegovi likovi, pa sam se držao njegovih rečenica kao okvira u koje sam dodavao razine. Naravno, u komunikaciji s redateljem Plazibatom slagali smo putanju kako bi Trojnarova putanja bila skrivena do samog kraja. Trojnar je fenomenalno napisan i jako je zahvalna uloga.

Sam njegov kraj je sočan i izazovan svaki put kada ga izvodim, a to publika prepoznaje kao nešto uzbudljivo. Negativac kakve želimo gledati u pričama. On je meni kao Gary Oldman u »Leonu« ili Dennis Hopper u »Blue Velvetu«. Kada predstava krene, ne izlazim iz uloge dok priča ne završi. Uživam u soundtracku koji sam si za njega složio.

U Varaždinski ansambl stigli ste prije dvije godine, do tada ste odigrali i brojne televizijske i filmske uloge, jeste li sad sa stalnim kazališnim angažmanom zaokružili sve svoje glumačke potrebe?

– Niti blizu, tek sam krenuo! (smijeh) Ali, da ulazak u repertoarno kazalište, u koje sam ušao zahvaljujući Senki Bulić, ostvarenje je moje glumačke želje u smislu glumačke putanje, odnosno mojeg uvjerenja da bez ovog iskustva nikad ne bih došao do razine zanata glumaca koje cijenim.

Glumili ste u vrlo šarolikim ulogama, ima li nešto što biste izdvojili, nešto što smatrate da vam posebno odgovara?

– Trojnar i Vratilo koje trenutno igram na repertoaru HNK-a Varaždin su uloge kojima se veselim i kakve priželjkujem. Smatram se fizičkim i karakternim glumcem sposobnim zaroniti u dubinu svojeg i univerzalnog iskustva življenja i tamo tražiti istinu, i onda je na svoj način komunicirati s publikom.

Foto: LUKA DUBROJA

Život zna što radi

Glumu ste studirali u Velikoj Britaniji, u Oxford School of Drama, zašto ste otišli baš u tu školu?

– Kada sam pročitao prospekt škole, nešto u meni je znalo da tamo moram ići.

Što Oxfordska škola glume zastupa u svom učenju, na što stavlja akcent?

– Sve čime barataju najbolji britanski glumci. Razne tehnike transformacije i ljudske istine. Temelj leži na velikim glumačkim tehnikama Ute Hagen i Lee Strasberga. Ozbiljnost pristupa radu i želji ka kreaciji kada nema vanjskih poziva, angažmana. Lucidnosti i transcendenciji.

Jeste li poželjeli i ostati u Britaniji?

– Jesam, ali život zna što radi.

Istu su školu završili i neki poznati i nagrađivani glumci i glumice, jeste li upoznali neke od njih?

– Claire Foy, dobitnica Zlatnih globusa, Emmyja i raznih nagrada je bila na školi kada sam i ja bio tamo. Brojni glumci i glumice s OSD pune ekrane i kazališta diljem svijeta. Ljudi iz industrije prepoznaju naš pristup radu. Velika je konkurencija ući u taj sustav školovanja. Tamo traže ljude koji žele zrcaliti svoje duše i svoja iskustva na van. Neustrašive umjetnike i radnike.

Osim u glumu, Oxford vas je odveo i u poeziju, tamo ste napisali svoju prvu pjesmu, sjećate li se tog procesa?

– Radilo se o predmetu Self Poetry pod vodstvom profesora Georga Pecka, utemeljitelja i osnivača škole. Morali smo pisati o svojim emocijama i sjećam se da mi je to bilo oslobađajuće i novo iskustvo. Hrabro iskustvo.

Od tada redoviti ste u pisanju poezije, prije tri godine izdali ste i audiovizualnu zbirku poezije, ali imate i svoj blog gdje ispisujete prozu te vodite podcast gdje imate vrlo zanimljive goste, otkud sve to?

– U vremenu korone otvorio mi se mentalni i duševni prostor za pisanjem i život me pozvao da dokumentiram drugo stanje svoje supruge Ree i sebe u tim mjesecima kroz poeziju. Dio tih pjesama, njih 28 iskoristio sam za projekt »28 dana drugog stanja« u koji sam na suradnju pozvao 14 direktora fotografije s kojima sam prije surađivao na televiziji i filmu. Projekt je odobrilo Ministarstvo kulture i baš je bio fantastičan.

Može ga se naći na mojoj web-stranici www.markocindric.com. Nakon toga napisao sam još jednu zbirku naziva »Nova jutra« kroz koju sam bilježio dolazak sina Pina među nas. Nisam je još objavio, osim fragmentalno na društvenim mrežama. Kad god osjetim prostor za pisanje – pišem.

Kada imam nešto za reći, transcendentirati i zrcaliti sitne mehanizme života, to radim kroz digitalne platforme ili samo za sebe. Isto tako je nastao i podcast. U trenutku tišine i otvorenosti spustio se iz etera u materijalno. Kada osjećam da nešto moram kreativno pokrenuti i napraviti, onda to i napravim.

Podcast »Ja jesam« je prostor kroz koji želim pomoći ljudima da se ulove u koštac sa sobom konkretnim savjetima i protokolima iskusnih sugovornika. Imam i desetke drugih ideja koje čekaju svoj trenutak.

Marko Cindrić u »Slučaju vlastite pogibelji«, Foto: HNK VARAŽDIN

Susret s divljim

Spomenuli ste kako je život u jednom trenutku za vas počeo poprimati drugu perspektivu, kako se to odrazilo na svijet, ljude oko vas?

– Imao sam uvid u postojanje s one strane vrata percepcije kada sam vidio da je u središtu svega ljubav i da se sve događa iz ljubavi koliko god to bilo neshvatljivo na prvu. Od tada težim toj istini, svjetlosti kojoj svi pripadamo i koja jesmo. Život je puno više od novog mobitela i kredita za stan. Vjerujem u supostojanje svih i svega, vidljivog i nevidljivog.

Osim što glumite i pišete, vrlo ste tjelesno aktivni, a sudjelujete i na maratonima. Što vas posebno fascinira kod tjelesnih napora, možete li nam pojasniti vašu misao: »Pobijedio sam tijelo. Spojio sam um i tijelo. Okinuo sam prekidač koji sam našao u mraku i otkrio nevjerojatnu snagu kojoj svi pripadamo«?

– Kad čovjek ima uvjerenja, istine u koje vjeruje, to ne moraju nužno biti njegove istine i njegove granice. Nasljeđujemo puno toga, obrasce kojih se držimo kao da ništa drugo ne postoji. Kad sam prvi put istrčao distancu od 21 kilometar u svojoj pripremi za humanitarni ultramaraton Mosa Bavlju 64000 prvi put sam se susreo s fizičkim zidom.

Susreo sam se fizički s pojmom konkretno, s izborom: da ili ne. Na jednom usponu iz Mošćeničke Drage tijelo mi je samo htjelo stati, to je bilo na nekih 16 kilometara, a do tada sam se osjećao fenomenalno.

Vrištalo je da stanem kao sustav koji će eksplodirati pod naporom. Noge nisu više htjele ići i kada sam stao i počeo samo hodati nekih desetak koraka, rekao sam sebi: nisi odlučio trčati za djecu i siromašne da bi hodao, trči ili odustani. Prelomio sam i rekao tijelu idemo do kraja. Drugo me ne zanima. Um je utihnuo, a tijelo je našlo snagu.

Od tog trenutka nešto je u meni drugačije. Upoznao sam dio sebe za koji nisam znao da postoji. Svi ga imamo, samo smo robovi komfora i lagodnosti. Ovo je bio prvi pravi fizički susret s originalnim čovjekom. Susret s divljim.

Smatrate da putem tjelesnih senzacija podsvjesno dobivamo poticaje i putokaze koje bismo trebali posvjestiti i slijediti?

– Mislim da nas tjelesno uči biti konkretnijim ljudima. Ljudima svjesnih izbora koji nam se nude i vlastitih limita, ograda koje, su nam ili smo si, sami postavili. Kad čovjek svaki dan izlazi iz zone komfora, u mom slučaju trči i trenira i po temperaturi ispod nule, kiši, vjetru, svaki dan se suočava s navikama komformizma nešto se mijenja. Rađa se disciplina, a iz discipline se rađa sloboda i snaga.

Kao Miškralj u »Orašaru«, Foto: HNK Varaždin

Nema prečice

Zaista mislite da »naš um može kreirati iluzije, može kreirati i stvarnost« kako tvrdi Denis Delogu?

– Uistinu vjerujem da ako zamislimo kako možemo pomaknuti to brdo, da ćemo ga i pomaknuti, ali moramo na tome, što god to bilo za nas, raditi svaki dan.

To nam mora postati opsesija. Svaki dan bez pauze moramo stvarati, raditi, gurati vlastite granice, i onda malo po malo naša stvarnost će se početi materijalizirati ono nešto što je do jučer bilo nezamislivo, nešto što nam je do jučer bila samo misao, iluzija. Konkretno do prije godinu dana nisam trčao više od 4 kilometra, do sada sam istrčao dva puta 42 kilometara. Kako? Vjerom u sebe, u vidljivo i nevidljivo i svakodnevnim radom. Nema prečice.

Često spominjete i sinkronicitet, imate li neki konkretan doživljaj, iskustvo kojim biste to potkrijepili i podijelili s našim čitateljima?

– Već neko vrijeme vidim sinkronicitete oko sebe kroz brojeve kroz razne situacije i sitne detalje oko sebe. Vjerujem da je sve posloženo točno onako kako treba biti. Ne pada mi na pamet sad konkretna situacija, ali ne znam kako bih vam to opisao osim da i kad mi se događa i ono što mi imenujemo negativnim, nešto više od mene mi govori da sam i tad siguran i da je i to iskustvo za moje dobro.

Kako to uviđate, kako doživljavate vezu tijela i uma, što vas odvodi u balans?

– Fizički napor, svakodnevni fizički napor i fokus na sad. Disanje, boravak u miru, u slušanju iscjeljujućih frekvencija s vremena na vrijeme. Glasno izgovorena zahvalnost na svemu što mi se događa, zahvalnost na ljubavi koju živim i koju imam kroz obitelj, kroz posao, kroz život koji mi je dan. Um i tijelo su povezana cjelina. Higijena jednog i drugog su nužna kao umivanje.

U filmu »Nestali«

Oldman kao uzor

Glumački vas dopadnu različite uloge, imate li u nekima i benefita u smislu osobnog razvoja?

– Sigurno da su razne uloge imale na mene razne utjecaje, neke dobre neke loše. Oduvijek tvrdim da je glumac transformer. Ako je rad na ulozi konkretan i željan istraživanja, glumac mijenja svoju stvarnost i daje si dar življenja na neki nov način. Pokušavam svoju istinu držati podalje ljudi koje igram. Kada stvaram svjetove pokušavam ih držati dalje od sebe, ali teško je to jer se pretapaju i moje stanice zrcale nešto novo, uvijek neku novu frekvenciju.

Spomenuli ste Gary Oldmana kojeg i često spominjete kao svojevrsni uzor, on se primjerice proslavio s ulogama negativaca. Što vam se sviđa kod njega?

– Konkretan fizički pomak. Njegova mašta i igra, koju tako dobro transcendentira publici. Svaki put tako zanatski predivno i uzbudljivo.

Imate li još neku mladalačku želju koju do sada niste stigli ostvariti?

– Želim biti glavni negativac u »James Bondu«. Želim na glas izgovoriti rečenicu: »Hello Mr. Bond.«

Prije četiri godine postali ste i otac, što vam je novog, u dućanu života ponudilo roditeljstvo?

– Zagrljaj sreće i ljubavi kakvu nisam mogao ni zamisliti, odgovornost u kojoj nema mjesta egu i sebičnosti. Novi način življenja. Veličanstven krug promatranja života i svakodnevnog učenja.

U »Adio kauboju«

U »Snu ivanjske noći«, Foto: HNK Varaždin