Puno se pjevača može pohvaliti da je svojom pjesmom blagoslovilo prvi ples mladenaca, ali se i malo koji može pohvaliti da je, osim toga, sudjelovao i kao pravnik na brakorazvodnoj parnici tog istog para kojemu je pjevao pjesmu za prvi ples na vjenčanju.

Takva jedinstvena osoba je Darko Domijan, jedna od najvećih domaćih glazbenih zvijezda iz perioda sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća. Njegov poetski izričaj i možda najspecifičnija boja glasa koja se u nas pojavila, plijenili su pažnju i publike i kritike.

Nakon glazbe, Domijan se okrenuo pravničkoj karijeri, a danas je u mirovini, ali ne miruje ni po pitanju prava, ni po pitanju glazbe. Nedavno je potpisao ekskluzivni ugovor s Croatiom Records, što je sjajna prigoda za razgovor za naš list u kojem nam je otkrio mnoge potankosti koje život znače.

Kako tako dobro izgledate i kako održavate formu, pitanja su koja se obično postavljaju ženama, ali ovom prilikom isto ćemo pitati i vas?

– Život pod stresom je ključ (smijeh). Nekima stres paše. Nedavno sam pročitao kako neki znanstvenici tvrde da malo stresa dobro dođe čovjeku, taj adrenalin. Ja sam se naživio pod stresom, u zadnje vrijeme malo manje, ali očigledno me nije omelo niti ostavilo traga, dapače.

Prevelika očekivanja

Navodno postoje dva tipa penzionera – onaj koji dođe do penzije i doista se umirovi te onaj koji ni tada ne staje.

– Ja nisam jedan od onih koji zna stati. Ako me netko treba, što se tiče mog odvjetničkog posla, zašto ne. Noge me nose, nije kao nekada kada sam išao po sudovima svaki dan, toga više nema jer dolaze mlađe snage.

Mnogi vjerojatno kažu – nećemo Domijanu, on je već star. Percepcija se mijenja. Ali i dalje radim, napose specifičnije stvari.

Kako biste prokomentirali sudstvo i pravosuđe, ide li naprijed ili sve stoji na mjestu?

– Ima puno pokušaja da krene naprijed, posebno posljednjih dvadesetak godina. Od raznoraznih reformi, digitalizacije i tako dalje. Međutim, može i treba još bolje i jače.

Ljudi su nezadovoljni, to je činjenica, ali možda ipak i previše očekuju i previše bi htjeli. Kod nas ljudi doživljavaju sudstvo pod onom starom ‘pravda je spora, ali dostižna’, ali za 20 godina doći do pobjede na sudu, to je katastrofa.

Nisu ni vani, u nekim zemljama, brži postupci. Anglosaksonsko pravo je nešto malo drukčije, pa u kaznenim predmetima stvari idu brže, iako kod nas jako puno toga odlazi u zastaru. Moglo bi bolje, ali trebali bismo radikalnije krenuti u promjene.

Mnogi govore da je pravosuđe rak-rana našeg društva.

– Jest. Trebalo bi neke mehanizme posložiti da se stvari rješavaju i prije nego što se dođe na sud. Tu je bilo pokušaja, ali ne baš isuviše uspješnih. Dakle, ljudi bi trebali shvatiti da moraju rješavati stvari prije suda, jer na sudu dolazi do katastrofe, i po pitanju troškova i po pitanju trajanja procesa.

Prvi pokušaj, prije tridesetak godina, bio je u vidu sudskih pristojbi, tada su se zvale još takse, koštale su simbolično, dvije-tri kune, ili dinara. Onda su povećali sudske pristojbe prema vrijednosti predmeta spora, što se i danas određuje, i cijene su porasle te se očekivalo da će se smanjiti broj odlazaka ljudi na sudove, odnosno da će ih cijena demotivirati.

Kod nas je ostala, međutim, ta tradicija ‘se bum vas tužil’. U našoj svijesti ili podsvijesti ostalo je ono – idemo na sud, tamo ćemo to riješiti.

Najgori su bračni sporovi, kada se ljudi rastaju i idu dijeliti imovinu. Nema ispod deset godina sudskog postupka, natezanje, uzrujavanje, dolasci, svjedoci, potvrde, tko je koliko dao, tko je više unio u brak, uložio. Na kraju, nakon desetak godina, dođe do toga da se dogovore da je pola-pola, a imovina je u međuvremenu izgubila na vrijednosti i ostali su golemi troškovi.

Darko Domijan i Želimir Babogredac nakon potpisivanja ugovora s Croatia Recordsom, Foto: CROATIA RECORDS ARHIVA

Igra ironije

Čini mi se da vas to sve i dalje zabavlja, posao kao takav?

– Ima to svojih čari. Ja sam naučen raditi s ljudima, što nije jednostavno, ali nekako imam dovoljno strpljenja, znam ih slušati, pa se snalazim u tome prilično dobro.

Koliko vam je to što ste bili pjevačko ime pomoglo u pravnoj karijeri u koju ste krenuli nakon glazbene?

– Više mi je odmoglo.

Zašto mislite da vam je glazbena karijera odmogla pravničkoj?

– Vjerojatno je bilo ljudi koji su rekli – ‘on je pjevač, kaj bu on sad’. Treba ljudima vremena da te počnu ozbiljno shvaćati.

Je li se dogodilo da je nekome, primjerice, vaša »Ulica jorgovana« bila pjesma za prvi ples, a potom ste kao odvjetnik sudjelovali u bračnom sporu?

– Imao sam takav slučaj s jednim poznanicima u Karlovcu. Pjevao sam im na svadbi i jednog dana mi se u kancelariji pojave tvrdeći da se rastaju. To su zanimljive, ironične stvari. To mi baš i nije bilo nešto previše drago, ali čovjek mora profesionalno i to odraditi.

Mladenački bunt

Imate li poroke?

– Imam, tko nema? Doduše, pušio sam od svoje dvanaeste godine i prestao sam tek u trideset i sedmoj.

Čini mi se da ste bili buntovan mladić. Eto, rano ste počeli pušiti, iz gimnazije ste se prebacili u srednju glazbenu školu, već sa 16 godina, što je za današnje pojmove neobično, iz Karlovca ste išli svirati cijelo ljeto u Opatiju.

– Četiri mjeseca smo svirali. Bili smo učenici srednje glazbene, napravili smo bend i 1968. smo imali prvu ljetnu gažu. To je bilo super.

Naravno da je bilo ‘šokovito’ za roditelje, posebno za moju mamu koja se pitala – jao, što će biti. Ništa. Dolazili smo svaki tjedan u Karlovac. Donosio sam neke odluke dosta samostalno, s kojima se mama nije slagala, ali znala je da po tom pitanju nema što napraviti.

Što ste kupili od prvog muzičkog honorara?

– Od prvog honorara smo morali vraćati posuđeni novac za instrumente. Trebalo je kupiti pojačalo, ja sam počeo kao bas gitarist, iako sam u školi svirao violončelo.

Odeš na gažu i sve što si zaradio, vraćaš za instrumente, a kasnije si počeo trošiti na sebe – prvenstveno na odjeću i izlaske. Ne mogu reći da sam od prvih honorara kupio vespu ili automobil, haha.

Baš ste u jednom razgovoru kazali da su honorari bili pristojni, iako su se neki vaši kolege, koji su bili jednako ili manje popularni nego vi kada ste bili u zenitu slave, tvrdili da su od jednog koncerta kupili stan.

– To se nije moglo.

Današnji popularni pjevači uzimaju velik novac za svoje koncerte.

– Mlađi kolege, koji su u top deset najpopularnijih, drukčije razmišljaju nego mi.

Što je vama bilo važno, ako ne novac?

– Provod. To mi je bio najveći užitak. Ne u današnjem smislu – noćni život, šmrkanje, kocka, cuga. Meni je svaka svirka bila zafrkancija, užitak, sreća, fešta. Takav sam bio tip, i ostao sam.

Muzička je karijera započela rano, a pravna vrlo kasno.

– Da, pravo sam upisao 1976. kada sam došao s odsluženja vojnog roka jer sam smatrao da si trebam diplomom osigurati budućnost, premda to više nije pravilo. To je stari roditeljski stil – ‘pusti ti muziku i glumu, sve je to lijepo, hajde ti završi za inženjera ili doktora’.

Doktor, svećenik i liječnik

– Da, to su bile glavne face u selu.

Gdje ste služili vojsku?

– U Ohridu.

Vjerojatno ste bili glavna faca.

– Koliko je to moguće za vojsku reći, bilo mi je izvrsno. Bio sam, neću reći Bog, ali imao sam permanentnu dozvolu, nisu znali za mene niti gdje sam, niti postojim li uopće. Bilo je super.

Turneje u SSSR-u

Kako su izgledale te turneje po Sovjetskom Savezu koje su trajale po nekoliko mjeseci?

– Ja sam prvi put išao 1974. godine na tri mjeseca. Zvijezda u Sovjetskom Savezu tada je bio Bojan Kodrič. Kod nas nije bio toliko popularan, ali u SSSR-u – prava zvijezda!

Onda je on sastavio ekipu, napravili smo bend s još nekolicinom zagrebačkih glazbenika i još je bilo nekoliko pjevačica iz ostalih republika Jugoslavije. Nas desetak je išlo tamo.

Radili smo po tri koncerta dnevno, mogli ste tamo zaraditi, a i niste morali. Neki su strašnu lovu zarađivali, ali to prvenstveno oni koji su bili tamošnje zvijezde. Osim Kodriča, tu je bio i npr. Ivica Šerfezi, ali i Novi fosili dok su još bili Fosili, prije Dujmića i Barlović.

Što ste svirali? Beatlese?

– Niste smjeli ništa svirati osim hrvatske, odnosno jugoslavenske glazbe. Mi smo njima bili dodir sa zapadom.

Kad ste došli tamo, u Moskvi ste prvo imali sastanak s tzv. koncertnom direkcijom, cijela ekipa je morala predstaviti svoj program jer su se bojali propagande.

Bilo je jako poželjno ako ste pjevali neku rusku pjesmu, nekog ruskog skladatelja. Vjerujte, da smo taj program izvodili u Jugoslaviji, svi bi se hvatali za glavu i govorili da smo amateri. Ali, to je nosilo honorare.

Tri mjeseca provesti u SSSR-u, sigurno je bilo egzotično.

– Bilo je zanimljivo vidjeti taj režim u kojem se nije smjelo mrdnuti, pisnuti, moralo se paziti. Mi smo tamo dolazili s odjećom, trapericama ili kaugumama i prodavali smo to Rusima koji do toga nisu mogli doći.

Meni je mladi kirurg došao u hotelsku sobu i prodao sam mu traperice koje sam kupio u Trstu, dao mi je 200 rubalja, to je bila njegova mjesečna plaća. Isto kao da sada netko da pet tisuća kuna za hlače.

Prvi put kad idete, stara ekipa šuti i neće otkriti tajne. Primjerice, naprodavali ste se odjeće, dobili ste na tisuće rubalja, a niste ih smjeli iznijeti van iz zemlje, a i da ste ih iznijeli, s tim rubljima niste ništa mogli napraviti kod nas.

Baš su članovi ABBA-e govorili da su ih, u SSSR-u, plaćali naftom.

– Mi smo imali drugu caku. Na crno smo kupovali američki dolar. Jedan dolar bio je četiri ili pet rubalja. Kupovali smo i dijamante, vrijedne umjetnine. Nisam basnoslovno zaradio, imao sam 22 godine, trošili smo, zafrkavali se.

Jeste li ikada razmišljali o tome da stavite na papir sve te uspomene? Jeste vodili dnevnik?

– Ne, nisam. Nisam nikad bio toliko pedantan da bih navečer sjeo i zapisao što se dogodilo taj dan.

Kad smo već kod rubalja, kuna i dolara, kako se privikavate na euro?

– Pa, ide. Što ćemo. Dosta sam se za života privikavao novim valutama, pa ću i ovoj.

Foto: STOŠA

Timski rad

Nedavno ste potpisali ugovor s Croatia Recordsom. Kako je raditi na novom albumu?

– Uzbudljivo. Sve ideje su dobrodošle, volim timski rad, volim kada ne odlučujem sam jer mislim da sam presubjektivan da mogu, u danom trenutku, procijeniti s kojom pjesmom izaći. Singl je izašao, riječ je o pjesmi »Nestalo je u životu sve«, spot je vani, prilično je lijepo prihvaćena pjesma.

Kad možemo očekivati album i što planirate, na profesionalnom planu, u idućim mjesecima?

– Počeo sam kao ekskluzivac 1974. godine, još u bivšem Jugotonu. Imao sam ugovor za ugovorom, svakih pet godina.

Sad sam ponovo tu gdje jesam i mislim da ćemo u ožujku izaći s novim singlom i spotom, slijedi CMC festival u Vodicama u lipnju, imat ću nastup na Splitskom festivalu, ali ne u konkurenciji, već u revijalnoj večeri jer će kompozitor Nenad Vilović imati svoju autorsku večer, pa će izvođači koji su pjevali njegove pjesme, ako nas ima još živih (smijeh), njih izvoditi. 1977. sam pjevao njegovu pjesmu »Julske kiše«.

Na jesen ćemo izaći s još jednim singlom i mislim da nema smisla istrčavati s albumom prije iduće godine. Prerano je, a materijala, hvala Bogu, ima.

Kako je danas raditi u studiju, u usporedbi sa sedamdesetima?

– Ima moderna tehnologija svoje prednosti, ali ne bi se čovjek smio oslanjati na to. Prvi i osnovni preduvjet je – otpjevaj pjesmu najbolje što možeš. Naravno da u studiju odmah od prve neće ispasti sve kako bi trebalo, ali ponavljaš, snimiš 7-8 tejkova, pa će se izabrati najbolji.

Koliko je, na početku karijere, značajan bio vaš specifičan, baršunasti vokal?

– Pomoglo mi je kad sam se pojavio, bilo je drukčije i uobičajeno. Možda mi je boja bila drukčija tada nego što mi je danas, jer sam pušio, haha. Nema recepta za uspjeh, on se dogodi. Ciljano ići raditi hit je nemoguća misija.

Što biste vi savjetovali mlađim kolegama?

– Nemam pametan savjet za njih. Zatekao sam se nekoliko puta u situaciji u kojoj sam ja učio od mlađih kolega, prihvatio neke njihove obrasce.

Mladi na sve drukčije gledaju, neopterećeno, ne može se to uspoređivati, stoga ima stvari koje bi se mogle pokupiti od mlađih. Volim gledati, promatrati, učiti.

Što bih ja njima rekao? Nisam siguran da bih im mogao nešto pametno otkriti. Pjevaju fantastično, imaju sjajne mogućnosti danas. U moje vrijeme se nije moglo doći čak ni do željenih snimki da ih poslušamo i skinemo.

Kako gledate na istočnjačku glazbu koja hara našom zemljom? Zabavna kao da je umrla.

– Prije trideset godina je bilo teško očekivati, nikoga ne bih htio uvrijediti, da će Halid Bešlić puniti sve dvorane i biti zvijezda u Hrvatskoj. Do devedesetih to nije bilo moguće.

U urbanim se sredinama slušala druga glazba. U Karlovcu sam živio do 1979. godine, tko je tamo slušao narodnjake, bio je ‘seljačina’, a danas je gospodin.

To su neminovni trendovi.

– To nisu trendovi, to traje već tridesetak godina. Ta glazba udara na niske strasti, a ljudi to, očigledno, vole.

U posljednje ste se vrijeme vratili violončelu?

– Da, svaki dan sviram po nekoliko sati. Na Akademiji sam počeo studirati violončelo i prekinuo radi zabavne glazbe i 49 godina je prošlo da nisam pipnuo instrument.

Onda me je nešto udarilo u glavu, neke sile valjda postoje, i otišao sam kupiti violončelo i posljednje dvije godine to violončelo vježbam i sviram kao da sam poludio.

Znajući gdje sam bio kada sam prekinuo studiranje, na kojem nivou, znajući ako ga primim da sam primio nešto što, nakon toliko godina ne sviranja, ne možete svirati kao tada, krenuo sam od nule, otpočetka i tu imate što raditi.

Savladao sam osnove i cilj mi je, zacrtao sam si, da dođem na razinu na kojoj sam prekinuo, tj. razinu završene glazbene srednje škole i prve godine Akademije. Sada sam na trećini puta.

Ne bih rekao da sam na pola, ali ću doći do toga. Idem po nastavnom programu, korak po korak. Danas je znanje, kao što rekoh, puno dostupnije. YouTube je blago. Važno je imati cilj. Što mene motivira na mom putu učenja violončela, ne znam.

Čime još ispunjavate dan?

– Kuhanjem. Volim kuhati i jesti.

Okružen ženama

Cijelog života okruženi ste ženama. Odrasli ste s majkom, imate tri kćeri. Rijetkost.

– Bilo mi je super. S majkom sam se sjajno slagao, a s kćerima također. Nisam se, jedino, znao nositi s njihovim pubertetom. Danas su one udane, rade, imam četvero unučadi.

Hoće li unučad krenuti djedovim stopama?

– Za sada ne vidim da hoće, no nikad se ne zna.

Kakvi ste u sportu?

– Kao klinac sam igrao košarku, dobro mi je išlo. Kasnije vas glazba odnese. Ona je bila odluka.

Ali bili ste fit.

– Bio sam fit više nego danas. Danas samo sjedim i to mi je problem. Nemam namjere, smisla, ni volje za ići u teretane koje su danas popularne. Život u Karlovcu, u manjem gradu, u kojem vam ne treba automobil, bio je ispunjen šetnjama i hodanjem. Stalno smo hodali, trčali, skakali, skitali se.

Idete li često u Karlovac?

– Ne kao prije. Nemam potrebe, eventualno kod prijatelja.

Kakve vas uspomene vežu za primorski kraj?

– Ljeta sam provodio u Dramlju, jer su Domijani inače iz tog kraja. Prvi koncerti bili su u Opatiji. Volim cijeli taj kraj.

Gdje ljetujete danas?

– Dubrovnik i Korčula, pod zadnje.

Mrežnica je sve popularnija turistička destinacija.

– Drago mi je čuti da se turizam razvija u Karlovcu i čitavoj županiji jer taj kraj to sigurno zaslužuje.

Foto: Davor Kovačević

Sve bih ispočetka

Imate li nedosanjani san?

– Mislim da ne. Ni za čim ne žalim. Kad bih se rodio ponovo, sve bih ispočetka. Uvijek sam bio sklon tome da iz svega napravim zafrkanciju, tako sam valjda sve i preživio.

Manje je ostalo zapamćeno da ste igrali i slijepca Jurka u rock-operi »Gubec-beg«?

– Kada je opera nastajala, Metikoš, Krajač i Štefančić, izvanredni trojac, me zvao na razgovor i ponudili su mi ulogu. To je meni bilo ono, wow! U to sam vrijeme izašao s »Jorgovanima«, imao sam gaža, intervjua i putovanja preko glave. Rekao sam im – presretan sam na ponudi, rado bih to, ali jednostavno ne stižem. 1977. ili 1978.

Marijan Kašalj, koji je igrao slijepca Jurka, je otišao u vojsku te sam ga zamijenio, a umjesto Lisac i Ungara, u podjelu su ušli Pattiera i Šverko. Sjećam se da smo u Lenjingradu, današnjem Sankt-Peterburgu, nastupali deset dana za redom. Meni je to bilo prekrasno iskustvo jer sam, kao klinac, u Zorinom domu igrao u dramskoj sekciji. Imao sam smisla za glumu.

Danas više ne biste mogli igrati tatu Radojke Šverko.

– Hahaha, ona bi možda mogla igrati moju mamu. Šverko je, 1968., pjevala s nama u Opatiji. Fenomenalna pjevačica i osoba.

Biste li danas prihvatili neku kazališnu ulogu?

– Bih. Šteta što se nitko danas ne želi upustiti u tako veliki projekt kao što je to bio »Gubec-beg«. Velika je sramota što takav komad nije konstantno na programu neke kazališne kuće. Mi sebe previše podcjenjujemo, sprdamo se sami sa sobom bez potrebe, a imamo što za pokazati. Imamo i kulturu, i tradiciju, i povijest i previše je to sve zapušteno. Komedija je imala svoje najbolje dane za vrijeme spomenutog Štefančića. Takvih je entuzijasta danas jako malo ostalo.

Na kraju – pravo ili glazba?

– Ne možete ni zamisliti koliko mi je bilo teško kada sam ostavio glazbu. Radio nisam mogao slušati dvije godine. Stoga, odgovor je jasan – glazba.