Ova je godina za glazbenicu i književnicu Zrinku Posavec bila posebno značajna, jer osim što je postala prva žena na funkciji umjetničke direktorice od samog osnutka institucije, proslavila je i svoj osobni mali jubilej, desetu godišnjicu solističke karijere.

Zrinka Posavec već se zarana, kao djevojčica, zanimala za folklornu glazbu, a od dječjih igara sa svojom sestrom Majom Posavec, također glazbenicom i glumicom, ostvaruje svoj životni san u glazbi i pisanju. Diplomirala je glazbenu kulturu, usmjerila se na usavršavanje glasa te diplomirala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu studij pjevanja u klasi profesorice Lidije Horvat-Dunjko. Donedavna, dok je nisu preuzele obaveze u Ansamblu Lado, djelovala je i kao nastavnica u umjetničkoj školi Franje Lučića kao profesorica, mentorica, nastavnica pjevanja. Do sada je objavila dvije zbirke poezije i knjigu »Maria Callas se baca u more« za koju je osvojila i prestižnu nagradu »Dragutin Tadijanović« koju dodjeljuje Zaklada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Kao glazbenica objavila je i tri samostalna albuma, a njezin je pjevački repertoar od jazza do sevdalinki. Lado je preuzela 22. travnja ove godine, i to u godini u kojoj ansambl obilježava 75. obljetnicu umjetničkog djelovanja. Slavljenička godina ovog jedinog nacionalnog folklornog ansambla protekla je na turneji po hrvatskim gradovima, ali i na međunarodnoj turneji u Meksiku gdje su sudjelovali na dva prestižna festivala. Nedavno su nastupili i pred riječkom publikom koja je oduševljeno pozdravila njihov nastup u HNK Ivana pl. Zajca.

Ove je godine Lado proslavio 75 godina djelovanja, a vi ste imenovani kao prva žena voditeljica umjetničkog ansambla, kakvi su dojmovi iz vaše prerspektive, kako je prošla slavljenička godina?

– Bio je veliki izazov preuzeti funkciju umjetničke direktorice u godini kada Ansambl Lado slavi 75 godina djelovanja. Dakako, neki su planovi prije mog dolaska postojali i trebalo ih je samo do kraja realizirati. No, neke programe je trebalo i osmisliti. Prioritet prve godine djelovanja je bio dobro upoznati ansambl, umjetnike i rad cijele kuće. Za početak, oslonila sam se na svoj osobni entuzijazam i veliku motiviranost ansambla. To i jest glavna karakteristika Ansambla Lado kroz cijelu povijest njegova postojanja. Postoji izreka: Lado nije posao, Lado je život! Mislim da smo to i dokazali kroz ovaj niz oko sedamdesetak različitih tipova koncerata kroz cijelu 2024. Bila je to izvrsna sezona u kojoj smo proputovali cijelu Hrvatsku i pred mnoštvom oduševljene publike izveli svoj program. Ovu ćemo godinu pamtiti po obnovi programa Ladarice i Orkestar Ansambla Lado, kao i gostovanja u Meksiku. Lado publici daruje svoje srce svakom svojom izvedbom i publika zna prepoznati i nagraditi njihov rad.

Prvi posjet Meksiku

Hoćete li nam reći kako je bilo u Meksiku, sudjelovali ste na dva svjetska festivala, kakva je bila reakcija tamošnje publike? Jeste li ostvarili suradnje s tamošnjim kolegama?

– Ove godine Ansambl Lado sudjelovao je na dva svjetska festivala u Meksiku. To je bio ujedno i prvi posjet Ansambla Lado u Meksiku. Prvi nastup održao se u Mexico Cityju na međunarodnom festivalu Cultura UNAM. Ovaj prestižni festival prikazuje različite vrste izvedbenih, filmskih, književnih i vizualnih umjetnosti. Ansambl Lado predstavio se s dva različita koncerta, plesnim i vokalno instrumentalnim koncertom. Kroz ove koncerte publici smo prikazali plesnu i glazbenu nematerijalnu baštinu: instrumente, načine pjevanja, različite vrste glazbovanja i njihovo mjesto na popisu nematerijalne kulturne baštine UNESCO-ove liste. Drugi nastup odvio se na Cervantino festivalu u gradu Ganajuatu. Ovaj festival je najveći festival Latinske Amerike i okuplja neke od najznačajnijih umjetnika u svijetu. Festival se organizira na nekoliko lokacija i različitih pozornica te prikazuje sve vrste umjetnosti. Na cjelovečernjem koncertu 14. listopada prisustvovalo je oko 3.500 ljudi, a Ansambl Lado postigao je velik uspjeh. Sprijateljili smo se i izmijenili iskustva s Ballet Folklórico de México de Amalia Hernández, a za njihov ansambl održali smo i plesnu radionicu na National Folk Dance School. Usporedno s tim, članovi orkestra Ansambla Lado održali su prezentaciju tradicijskih instrumenata na Music Faculty of National University (UNAM) pred 50-ak studenata. Bila je to zaista dobra kulturna suradnja koja nam je svima mnogo značila i otvorila nove ideje i putove.

S obzirom na to da nastupate u originalnim nošnjama, koliko to turneje čini složenijim, naime, neki kostimi teški su i po osam kilograma, a do Meksika ste morali avionom?

– Tehnički uvjeti za sve nastupe Ansambla Lado nisu nimalo jednostavni i zbog toga su potrebne velike pripreme i jako dobra organizacija. Narodne nošnje i instrumenti na ovako velikim putovanjima ne idu zajedno s umjetnicima avionom, nego idu u posebnoj organizaciji. Lado je tijekom niza godina iskustva izgradio dobar sustav prijenosa opreme za ovako velike inozemne turneje. Nama je važno prikazati hrvatsku baštinu na što kvalitetniji način. S obzirom na to da su narodne nošnje dio identiteta Ansambla Lado, narodne nošnje nikad ne dolaze u pitanje.

Publika u Rijeci je nedavno imala priliku vidjeti vaš nastup u kojem ste nas pjesmom i plesom proveli čitavom Hrvatskom, zanima me kako slažete program nastupa? Razlikuju li se nastupi za domaću publiku od onih na inozemnim turnejama?

– Svake godine programi Ansambla Lado se mijenjaju. To ovisi o konceptima umjetničkih direktora. No, postoje neka pravila koja se u prikazivanju folklorne baštine uvijek poštuju, prokazuju se sve četiri folklorne zone i što više različitosti koje čine bogatstvo tradicijske kulture Hrvatske. Ove godine s obzirom na proslavu 75 godina djelovanja program je bio osobito bogat. Prikazali smo čitav niz plesova, pjesama i tradicijskih instrumenata. Za svečane koncerte snimljena su dva uvodna filma koja prikazuju povijest ansambla, a koncerti su bili posvećeni svim bivšim i sadašnjim djelatnicima Ansambla Lado.

Folklor od djetinjstva

Jeste li bili članica Lada i od ranije, kako ste došli u ansambl?

– Folklorom sam se počela baviti u djetinjstvu u rodnom Đakovu, to i jest odredilo moj profesionalni put, ali nikad nisam radila u Ladu. Istina jest da sam pratila Lado od svojih gimnazijskih dana. Prije tri godine pozvana sam da nastupim na Ladovom festivalu Lado na Mažurancu, to je bila prva i jedina takva suradnja s ansamblom. U Ansambl sam došla putem natječaja koji je bio otvoren za novog umjetničkog direktora.

Po zanimanju ste profesorica pjevanja i predajete u školi, ali nastupate i kao solistica, što vas od svih aktivnosti najviše zaokuplja ili u svemu podjednako uživate?

– Do dolaska u Ansambl bila sam zaposlena kao nastavnica pjevanja u srednjoj glazbenoj školi, uz to već deset godina gradila sam glazbenu i književnu karijeru. Do sada su me uz pedagoški poziv, glazbena i književna karijera veoma zaokupljale. Trenutno, u Ansamblu Lado je puno posla i izazova i sve svoje kreativnosti koristim kako bih ostvarila kvalitetne programe. Vjerujemo da će biti vremena i za moje osobne nastupe i nova djela, ali ne čini mi se da stojim u mjestu, dapače, kreativno djelujem više nego ikad.

U svojoj glazbenoj slojevitosti okušali ste se i kao autor, skladali ste, pisali stihove, čak objavili i nekoliko zbirki poezije. Koliko vam je važna riječ u pjesmi?

– Iza mene su tri studijska albuma: »Pantomima – Sevdah & Panonika« (MAST produkcija) 2016, »Gradovi i sela« (MAST produkcija), na kojemu su uz autorske snimljene i tradicijske pjesme, 2018. U listopadu, treći u potpunosti autorski album »Pjesme o ljubavi i tijelu« (Croatia Records) 2021. Objavila sam tri knjige poezije: »Soba za buđenje« (Matica hrvatska, ogranak Đakovo, Đakovo, 2015.) i »Pjevaj, Molly« (Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2020.). i posljednju »Maria Callas se baca u more« (Fraktura) 2022. Zadnja zirka nagrađena je nagradom HAZU »Dragutin Tadijanović« 2023. za najbolju zbirku poezije. Također, finalistica sam Nagrade »Janko Polić Kamov« 2023. za istu zbirku.

Prije tri godine napisali ste i glazbu za operu »Ćelava pjevačica« u kojoj vaša sestra Maja glumi i pjeva, planirate li još neku sličnu suradnju?

– Skladati glazbu za kazališnu predstavu »Opera Ćelava pjevačica« prema motivima »Ćelave pjevačice« Eugenea Ionesca bila predivno i zanimljivo iskustvo. U projektu su sudjelovali mladi umjetnici iz različitih područja i svi zajedno stvorili smo jako zanimljivu predstavu. Zanimljivo je raditi nove stvari u kojima imate potpunu slobodu, to je bio jedan takav projekt, jer Ionseco otvara vrata za sve ideje.

Kako je imati sestru koja jednako voli glazbu i pozornicu, nadopunjavate li se, savjetujete li se i izvan suradnji? Tko je veći kritičar, vi ili Maja?

– Maja i ja se pratimo kroz cijeli život i jedna smo drugoj velika podrška i inspiracija. Lijepo je imati sestru koja se bavi sličnim poslom. Ponekad je to i izazov. Ali kako starimo svakim danom uviđam kako je lijepo imati podršku u ovakvom poslu, nekoga tako bliskog kao što je sestra.

Izražavanje emocija

Što je za vas perfekcionizam u glazbi? U glazbi je dopuštena interpretacija, ali ne i greška, zapravo glazba je jedina umjetnost koja grešku ne drži poželjnom?

– Sumnjam da je i u jednoj umjetnosti greška poželjna. Umjetnici i kreativci gotovo svi teže savršenosti. Čak i ako mislimo sa su neke stvari greška, gotovo sam sigurna da iza toga stoji dobar razlog i namjera. Za mene je u glazbi najvažnije izražavanje emocija kroz glas. Ako doprete do slušatelja svojom interpretacijom i dotaknete njegovo srce, otvorili ste u slušatelju novi prostor. Mislim da je dotaknuti publiku još uvijek prioritet svima nama koji se bavimo javnim nastupima i scenom u bilo kojem obliku. Važno je imati i ideju koja korespondira s vama, osvještava, korespondira s javnim prostorom i akumulira postojeće društvene teme i način življenja. Umjetnika ovo vrijeme i društvene prilike čine upravo takvim i njegov je izraz prikaz i kritika ovoga vremena.

Uvijek surađujete s vrhunskim glazbenicima, a vaš je pjevački repertoar od jazza do sevdalinke, je li teško naći istomišljenike i k tome vrsne glazbenike?

– Kroz vrijeme nađete suradnike koji vas razumiju i od kojih vi možete učiti. Takve su suradnje najbolje. One ne moraju biti stalne, ali dobro je biti okružen takvim suradnicima. U svojoj glazbi koristim različite stilove i izraze, volim istraživati, ići u novo, ne bojim se poraza, niti se bojim da nešto neće uspjeti. Za mene je važan koncept, kreacija i istraživanje.

Svojedobno ste autorski surađivali i s grupom Detour, koliko je to bilo različito glazbeno iskustvo za vas?

– Surađivala sam jednom samo na kratko snimivši back vokale. Ali kad već pitate, voljela bih surađivati s Nenadom Borgodanom. Mislim da je on sjajan glazbenik i umjetnik.

Milovanje glasnica

Sevdalinke izvodite još od studentskih dana, jednom ste izjavili da je to bilo »milovanje glasnica« u pauzi od opere dok ste učili tehniku pjevanja, ali čini se da vas je sevdalinka trajno povukla. Što vam je u njoj privlačno?

– Stari pjevači sevdaha su bili vrhunski poznavatelji vokalne tehnike. Za vrijeme studija sam slušala kako su znalački kontrolirali glas. To mi je pomagalo kod vježbanja pjevanja. Pjevanje sevdaha i kod današnjeg pjevača sevdaha ostalo je na zavidnoj razini. Sevdalinka je ostala privlačna forma do dan danas, mislim da je za to zaslužan njezin odličan poetični sadržaj koji nam opisuje na vrlo taktilan način svakodnevne, većinom teške emocije s kojim se moramo nositi. Možda se vremena mijenjaju, ali emocije ostaju iste.

Mislim da ste ove godine proslavili i deset godina solističke karijere, i to vrlo bogate, iza sebe imate nekoliko samostalnih albuma i zbirki poezije za koje ste dobili i nagrade, otkad pišete poeziju? Što vas dodiruje, kojoj ste tematici posvećeni?

– Inspiracija može biti sve, putovanja, odnosi, introspektiva… Zadnja knjiga bila je posvećena glasu i svim aspektima govornog, pjevačkog ili pjesničkog glasa. Zbirka je cijelo vrijeme stvaranja imala jasnu ideju, i tom sam se temom i neposredno prije početka pisanja sustavno bavila kako bih uvrstila sve važne aspekte glasa. Zato i je naslov zbirke »Maria Callas se baca u more« inspiriran jednom od najvećih opernih pjevačica 20. stoljeća.

Za svoje nastupe do sada ste uvijek birali klupske prostore s obrazloženjem kako se u velikim prostorima magija izgubi, jeste li još uvijek tog mišljenja?

– Meni su do sada više odgovarali manji prostori. Na zadnjim koncertima sam govorila i poeziju. Volim publici vidjeti izraz lica, oči…

Jezik gradi melodiju

Volite li više pjevati pjesme s vlastitim tekstom i uopće imate li neku koja vas uvijek iznova osvoji?

– Volim pjevati pjesme i drugih autora. Osvajaju me pjesme s jakom emocijom. Žanr mi ponekad uopće nije važan. Nikad nisam bila pobornik jednog žanra. Ako je glazba dobra, slušam je ponovo. Tako biram pjesme i za izvođenje. Važno mi je pratiti vlastitu emociju i donijeti jedan dio sebe kroz svoje pjevanje.

Što volite slušati osim jazza i etno glazbe?

– Slušam puno klasičnu glazbu, nju slušam ponajviše. Pratim i world music scenu, posebno fado glazbu. Zanimljivo je da za slušanje najčešće biram instrumentalnu muziku, ona me zaista zna odmoriti.

Imate li neke favorite kad slušate sevdalinke drugih izvođača?

– Sevdah ima sjajne izvođače. U povijesti su to bile Nada Mamula, Zehra Deović, Beba Selimović, Himzo Polovina i drugi… No, i danas svojom kvalitetom ne izostaju kraljevi ovog žanra; Amira Medunjanin, Damir Imamović i Božo Vrećo. Sve su to sjajni glazbenici koji puno i predano rade i ja im se divim jer su pravi ambasadori svoje kulture.

Tradicijska glazba

Zbog čega smatrate da se tradicijska glazba mora pjevati na jeziku originala?

– Zato što je tradicijska glazba nastala na osnovi jezika tradicije. Na osnovi jezika gradi se melodija, ritam i sam glazbeni izričaj. To se jasno može čuti u glazbenim tradicijama naše male Hrvatske, a s toliko puno narječja i različitog govora koji se prenosi na pjevanje. Ona jedino u svom jeziku ima potpunu vrijednost. Naravno da se uvijek može učiniti eksperiment, ali to je nešto sasvim drugo.