Slušajući glazbu na novom albumu riječkog kontrabasista i skladatelja Vedrana Ružića nameće se zaključak da se radi o iskusnom glazbeniku koji iza sebe ima kilometre jazz-turneja, desetke albuma i mnoštvo suradnji u kojima je stekao veliko iskustvo i mudrost. Naime njegove su izvedbe zrele, maštovite, logične i opuštene, odišu mirnoćom koja nije svojstvena mladim glazbenicima. Taj se zaključak nameće slušamo li album bez obraćanja pažnje na pozadinu, poriv koji je pokrenuo zamisao o konceptu albuma, a on upućuje na nadgradnju, promišljanje umjetnosti kao višeslojnog stvaralaštva, između ostalog i zato što je Ružić i slikar, a i taj segment njegova stvaralaštva snažno se prožima s glazbom i filmom. Nadahnuće – putovanje Marka Pola – nije poslužilo samo za stvaranje nove glazbe nego i filma, što čini zanimljiv, uzbudljiv i nov pogled na djelovanje u području jazza, ali i filma.

Zato s nestrpljenjem očekujemo promociju albuma i filma koja će se održati 27. siječnja s početkom u 22 sata u prostoru Kina Studentskog centra u Zagrebu. Ovim nesvakidašnjim koncertom s projekcijom filma, što će se održati uz pomoć Konfucijeva instituta Sveučilišta u Zagrebu, obilježit će se Noć muzeja i kineska nova godina, s obzirom da je 27. siječnja kinesko silvestrovo. Uz Ružića, na koncertu će nastupiti glazbenici s kojima je snimio album: gitarist Pavle Miljenović i bubnjar Adriano Bernobić te saksofonist Mario Bočić kao gost u nekoliko izvedbi. Uz njih snimio je pet autorskih skladbi, jednu nadahnutu glazbom iz prelaza 13. na 14. stoljeće te jazz obradu mongolske tradicionalne.

Konceptualno/koncertualno 

Zašto ste odabrali upravo te glazbenike za snimanje albuma?

– Pavla sam upoznao još davnih dana prilikom studija na konzervatoriju u Klagenfurtu. On stvara odličnu atmosferu u glazbi unoseći zanimljive harmonske boje. U mnogo sam navrata svirao s Adrianom, s kojim sam imao divnih glazbenih momenata te sam bio presretan kad je pristao na suradnju u projektu. Kako su neke od skladbi raspisivane za dva glasa s kombinacijom istarske ljestvice i istočnjačkih kvarti, htio sam da saksofon preuzme jednu od tih dionica. Inače obožavam zvuk saksofona u jazzu pa sam tako pozvao Marija da bude gost u tri skladbe.

Zašto vam je važan taj osjećaj mirnoće koji je prisutan u vašoj glazbi?

– Iz dva razloga, od kojih je prvi taj da sam od malih nogu slikar, dok je drugi što sam odmah na početku za ovaj album odlučio napraviti jazz art film koji u sebi nosi potragu za duhovnim smirenjem.

Kako su nastale skladbe?

– Nastajale su postepeno kako se odvijalo i samo putovanje Marka Pola. Prvo sam tragao za pravom skladbom koja bi započela uvertiru albuma, dok sam zadnju raspisao u dinamičnijem zvuku za samu kulminaciju priče. U ateljeu sam stvarao skladbe na zvučan i slikarski način tako da sam tonove ljestvice u glazbi zamijenio tonovima boja.

Na koje sve načine kombinirate glazbu i slikarstvo?

– Jedan od najčešćih dnevnih oblika primjene jedne i druge umjetnosti je u ateljeu. Dok sviram nastojim vidjeti boje, te suprotno, dok slikam nastojim čuti glazbeni ton. Sam omot albuma je slika koja se zove »E-mol« i to je upravo taj glazbeni akord kako ga doživljavam vizualno. Želja mi je također povezivati jednu i drugu apstraktnu umjetnost na pozornici te sam to i izveo na nekoliko koncerata. Zanimljivo je koliko se i sama publika iznenadi da je to moguće raditi jer često postoje odvojeno slikar i glazbenik dok u rijetko jedna osoba izvodi i jedno i drugo na pozornici. Sretan sam što mogu kombinirati te dvije umjetnosti i spajati ih na svoj način u kojem sam postavljam svoja pravila.

Zašto za svoj rad kažete da je konceptualan i koncertualan?

– Projekt »Spiritual Market« u začetku ima koncept prikaza Polovog putovanja. Meni je uz sam koncept želja bila povezati umjetnosti kao što su glazba, film i slikarstvo. Koncertualna umjetnost je izraz kojim opisujem svoj rad jer sve te umjetnosti stvaraju sinergijski spoj direktno na pozornici za vrijeme koncerta. To ujedno nazivam i razgovorom umjetnosti gdje svaka pojedina umjetnost može funkcionirati zasebno i skupno dajući dovoljno mjesta jedna drugoj. Tako će se za vrijeme koncerta iznad nas projicirati film preko velikog slikarskog platna, a možda i ja u završnoj sceni oslikam jazz apstrakciju.

Navigare necesse est 

Kako ste osmislili vlastitu glazbenu priču o Marku Polu?

– Jedno jutro došao sam u atelje i u glavi mi se pojavio njegov lik i djelo. Kako po prirodi volim putovanja krenuo sam čitati njegovo djelo i zamišljao predočenje upravo te avanture u jazz glazbu i art film. Budući da danas sve i svašta nazivaju imenom te avanturističke osobe odlučio sam album nazvati »Spiritual Market«. Tako smo glazbeno opisali put kroz Perziju, pustinju Gobi, Mongoliju i Kinu.

Što vas je nadahnulo na pisanje skladbe »Navigare«?

– Izreka »Navigare necesse est, vivere non est necesse« ili »ploviti je potrebno, živjeti nije«. U filmu smo to prikazali u ulozi mene kao emigranta koji trči kroz maglu.

Zašto ste odabrali baš djelo »Ave Regina Celorum«?

– Autor skladbe je Marchettus Paduanus, a praizvedba je bila u kapeli Scrovegni, značajnoj po freskama slikara Giotta. Autor kasnije boravi u Veneciji kao suvremenik Marka Pola. Kako je moj umjetnički cilj povezivati umjetnosti, ovo sam djelo odlučio malo izmjeniti na jazz način. Da nije bilo upravo te osobe koja je boravila s Polom u zarobljeništvu u Genovi, ne bi se ni znalo za njegovo veličanstveno putovanje. Po njegovim pričama napisao je djelo »Il Millione« kasnije preimenovano u »Putovanja Marka Pola«. Knjiga je nadahnula mnoge avanturiste na daleka putovanja, a mene da napišem skladbu njemu u čast.

Kako vas nadahnjuje mongolska glazba i zašto ste odabrali baš skladbu »Horgon torgon deel«

– Mongolska glazba me smiruje kao i njihovo alikvotno pjevanje. Za dio opisa puta odabrao sam tradicionalnu mongolsku folklornu pjesmu koja u prijevodu opisuje brokatnu svilenu haljinu.

Kako ste sjedinili istarsku i kinesku glazbenu tradiciju, primjerice u skladbi »Tanac z triljun«?

– Skladba koju nazivam i »stara Singer mašina«, po starim šivaćim mašinama koje su koristile naše bake, simbol je kojim opisujem stapanje Zapada i svile Istoka. Djelo zvuči istarsko-kinesko otkud i naziv »Tanac z triljun« što bi u prijevodu označavalo ples sa ribom triljom koju uzimam kao simbol Jadranskog mora odnosno Marka Pola. Čakavski dijalekt ponekad zvuči kao kineski pa otud i dio nadahnuća.

Jazz obitelj 

Kako ste odabrali snimatelje filma?

– Ira Tomić i John Kardum su prije svega moja jazz obitelj. Za njihov se rad već čulo u Austriji i Hrvatskoj. Iza sebe imaju niz spotova koje su radili za razne glazbenike. Prvi put sam ih angažirao za svoj prijašnji album »Night speaking« kad su mi za istoimenu stvar napravili odličan spot, hvaljen sa svih strana i nominiran za najbolji spot na Split spot festivalu. Taj se spot kao i ostali njihovi radovi može u čestim navratima vidjeti na TV-u. Svi će se složiti da glazbenici danas sve rjeđe rade spotove za instrumentalnu glazbu pa sam se i zato odlučio upravo s tom ekipom meni najboljih snimatelja i redatelja napraviti spoj jazz glazbe i filma. Kad smo krenuli, postavili smo si pitanje: »Je li ovo prvi jazz art film u Hrvatskoj?« Odgovor nije bitan, samo je poticajan.

Jesu li i oni ispoljavali strast prigodom snimanja?

– Evo što su John i Ira rekli: »Nekoliko je umjetnosti spojenih u cjelinu: glazba, film, slikarstvo i fotografija. Ne bi bilo fer ovo nazvati videospotom jer tih 37 minuta može funkcionirati samostalno, bez glazbe, kao što bi i glazba mogla bez filma, ali naravno, pokušavamo zaokružiti priču o Marku Polu s mnogim aktualnim pogledima. Film nije dokumentaristički, jer se u njemu nejasno isprepliću sadašnjost i prošlost, kao i stvarne i izmišljene ličnosti u vremenski distorziranim ulogama. Radili smo ga po »jazz principu«, s improvizacijama, spontano. Nekad bismo se zakačili za neki motiv i otišli snimati, dok ponekad nismo znali što ćemo snimati. Bilo je zanimljivo spajati motive i raditi priču u hodu, a na kraju svaka scena – kao i svaka nota – ima svoje mjesto.

Iako je film zamišljen kao putovanje, on ne prati povijesno putovanje, nego unutarnje i vanjske prepreke u našem glavnom liku, koji je istovremeno Marko Polo, ali i Vedran Ružić i John Kardum, i putnik i izbjeglica. U filmu se pojavljuju likovi poput Kublaj-kana, asasina, derviša, mnoštva Kineskinja itd. Shvatili smo da se u krugu od stotinjak kilometara od Rijeke – snimali smo u Istri, okolici Rijeke, na Krku, u Gorskom Kotaru, Ninu i Stonu – može snimiti pravo putovanje od sjevernog pola do ekvatora, kroz mora, pustinje i prašume. Krajolici su zanimljivi i izvrsno dočaravaju atmosferu putovanja. Jedna od najdojmljivijih scena pretvaranje je pustinje u jezero, koje se stvarno dogodilo u zaleđu Rijeke u doslovno tri dana. Iako često, pa tako i u ovom filmu, softverski dorađujemo, ova scena je apsolutno stvarna i dojmljiva.«