Album »She Ka Ra« je plod potpuno spontane improvizacije, bez unaprijed dogovorenih harmonijskih i drugih glazbenih ideja. Takav session nastao u dahu kasnije je obogaćen dodatkom pojedinih vokalnih dionica, klavijatura, udaraljki i samplova s citatima poznatih i manje poznatih osoba.

Također, kasnije su određeni nazivi za skladbe, zapravo izvedbe, od kojih svaka zauzima jednu stranu ploče: »So Many Faces« i »Try to Forget«.

Uz pjevačicu Valeriju Nikolovsku i klavijaturista Viktora Lipića svirao je bubnjar Milo Stavros, koji je dao doprinos i kao vokalist te sa sempliranjem, a na jednoj od dviju skladbi s albuma sviraju gitarist Davor Doležal i flautist Ivan Bonačić.

Sam naziv albuma, »She Ka Ra«, intrigantan je i zagonetan. Doima se kao neki ratnički poklič koji potiče na neustrašiv juriš. »Naziv ‘She Ka Ra’ ima više različitih konotacija«, objašnjava Valerija.

»Ona najjednostavnija je značenje imenice šikara – nešto što je divlje, neobrađeno, prirodno izraslo, kao kontrapunkt imenu jednog od naših projekata – ‘LiVaDa’ s bubnjarem Damirom Šomenom.

Zapravo naziv je sastavljen od početnih slogova naših imena – Li od Lipa, Va od Valerija i Da od Damir, ali istovremeno livada predstavlja nešto puno pitomije i uređenije od divlje šikare.

Studio u kojem je snimljen album ‘She Ka Ra’ okružen je šikarom i neukroćenom prirodom. Osim toga, sve je to i poprilično ‘šiknuto’, ha ha.

Zoran Stajčić je u svom osvrtu na album otkrio i neka druga moguća značenja naziva ‘She Ka Ra’. Jako mi se dopalo njegovo viđenje, pa ga citiram: ‘Već je napisano da she predstavlja nekog tko je ženskog roda, pa zašto ne interpretirati da je to glazba?

U značenju pojma Ka u starom Egiptu leži navodni duhovni dio pojedinog ljudskog bića ili Boga koji je preživio (s dušom) nakon smrti i mogao prebivati u nekom neživom predmetu, npr. kipu.

Ra je ime vrhovnog božanstva naroda Nila.’ Dakle, on She Ka Ra interpretira kao ‘duh Njezinog božanstva Glazbe’.

U svakom slučaju ‘She Ka Ra’ je glazbeni uradak nastao kao potpuna glazbena improvizacija, bez prethodnih dogovora, moment slobode i kreativnosti uhvaćen nenadano i neplanirano.«

»Neodoljiva je sloboda stvaranja«

Album »She Ka Ra« je najprije, u svibnju prošle godine, u izdanju diskografske kuće Intek Music iz Koprivnice, objavljen u digitalnom obliku na streaming platformama, a nedugo i kao LP.

»Željeli smo album u vinilnom izdanju zbog tog ‘old school’ analognog zvuka koji tako pristaje ovakvoj glazbi«, govori.

»Odrasla sam sakupljajući i slušajući ploče. Nostalgija je to. Ploča mi se oduvijek doimala kao kompletno umjetničko djelo, počevši od dizajna naslovnice.

Često mi se događalo da me privuče omotnica neke ploče bez da znam kakva je glazba i redovito bi se ta procjena pokazala dobrom.

U našem slučaju predivnu naslovnicu, koja savršeno predstavlja i upotpunjuje sadržaj albuma, kreirali su dizajneri Yellow Yuri i Vrana.

Album smo realizirali uz pomoć sredstava Ministarstva kulture i medija RH dobivenih na jednom od njihovih natječaja.«

Da bi glazba nastala kao rezultat potpuno slobodne improvizacije, bila uvjerljiva i smislena, potrebno je veliko iskustvo i znanje. No, onaj tko se želi upustiti u tu pustolovinu mora biti spreman i na rizik, jer komunicirati bez predumišljaja uvijek može biti opasno i rezultat je neočekivan.

»Mnogo je preduvjeta potrebnih za snimanje ovakvog materijala, prije svega međusobno razumijevanje sudionika (glazbeno, ali i međuljudsko), ljubav za improvizaciju i zajedničko sviranje općenito, respekt, sličan glazbeni ukus…«, objašnjava Valerija.

»Naravno, potrebno je biti i tehnički spreman za svirku, ali to se podrazumijeva. Svi koji su sudjelovali na snimanju albumu iskusni su glazbenici. Milo Stavros, Davor Doležal i Ivan Bonačić su Viktorovi i moji dugogodišnji suradnici i prijatelji.

Poznajemo se dugo i dobro. U to vrijeme smo često svirali zajedno u istom sastavu Nothin’ But the Blues. Presudno u stvaranju ovog albuma je nepostojanje namjere da se snima neki materijal.

Zato smo dobili tu opuštenu i instinktivnu svirku. Tu nema rizika jer nema ničeg zadanog. Jedini cilj koji smo imali kad smo snimali ovaj session je probati kako nam zvuči bubanj u kućnom studiju, pa su nam kolege/prijatelji došli na jam session i druženje.«

Slušajući ovu glazbu nameće se pitanje može li glazba biti transcendentalna, a ako može, u kojoj mjeri.

»Definiraš li transcendentalno kao nadiskustveno ili prediskustveno, logično je zaključiti da improvizirana glazba jest transcendentalna«, govori.

»Sam proces njezinog nastanka nalik je meditaciji jer vaš um dok improvizirate nema vremena biti zaokupljen samim sobom i vi postajete kanal za materijalizaciju glazbe koja navire prirodno i sama od sebe. Nazvala bih to plesom između svjesnog i podsvjesnog.«

»Na zvučnim valovima do druge strane«

Za stvaranje ovakve glazbe suradnici moraju kliknuti na nekoliko razina, mora se dogoditi dobra sinergija. Kad je riječ o Valerijinoj komunikaciji s Viktorom Lipićem ta sinergija je neupitna, jer supružnici su koji godinama surađuju i zajedno su djelovali u raznim projektima.

U njihovom slučaju to se odvija na duhovnoj razini, što se posebice osjetilo u stvaranju glazbe za ovaj album. »Za dobru sinergiju među glazbenicima treba imati ljubav prema muziciranju uopće, a onda i zajedničkom muziciranju«, tvrdi. »Različiti ljudi vas različito inspiriraju.

Kroz zajedničku improvizaciju vi se prešutno upoznajete, shvaćate jedni druge, podržavate jedni druge i nadopunjujete se da biste zajedno stvorili nešto svima vama lijepo i doživjeli taj divan osjećaj zajedništva u stvaranju.

Što ste otvoreniji, hrabriji, svjesniji, opušteniji i spremniji, to će glazba lakše i ljepše progovoriti iz vas. Glazba vas spaja s vama samima i s drugima.

Glazba liječi. Viktor i ja smo zajedno više od dvadeset godina i razvili smo naš interni neverbalni glazbeni jezik. Kad me on prati posve sam bezbrižna i opuštena.«

»Naša je frekvencija privatna. Naša je pjesma naša Boginja«

Osjetilo se to i na nedavnom nastupu koji su održali u sklopu 14. Zagreb Jazz Festivala na uglu Bogovićeve i Gajeve. Tom prigodom Valerija i Lipić nastupili su uz bubnjara Janka Novoselića te trubača Davora Križića kao gosta.

Bio je to poseban glazbeni doživljaj. Valerija je nadahnuto reagirala na svaki potez kolega iz sastava, ali i onih koji su prilazili, pratili koncert i glasno odobravali svaki njihov spontani potez.

»Volim svirke na cesti«, kaže.

»Tamo svirate za sve ljude, a ne samo one koji su nakanili doći na koncert. Pod tom kupolom od zvuka koji stvarate stoje slučajni prolaznici, radoznali, djeca, psi, mace, prijatelji, poznati i nepoznati, upućeni i neupućeni.

Kad uz sebe imate ovako kvalitetne, iskusne i kreativne glazbenike jedva čekate da igra započne.«

Posebice su uzbudljivi bili zaigrani »dvoboji« s ostalim glazbenicima. Neke od njih je i sama inicirala.

»Ono što si u svojem pitanju nazvao glazbenim dvobojem, ja bih radije nazvala glazbenim dijalozima«, rekla je.

»Oni su potpuno spontani i odvijaju se na našem glazbenom jeziku na kojem se sporazumijevamo. Kad netko uz vas svira sjajno, i vas učini sjajnijim.«

»Naše note jedna drugoj padaju u zagrljaj«

Valerija je jedna od naših najomiljenijih pjevačica, kako u krugu glazbenika, tako i publike. Nerijetko surađuje s drugim glazbenicima, pa i pjevačicama kao što su Zdenka Kovačiček, Lela Kaplowitz, Ivana Kindl, Petra Antolič.

Svestrana je pjevačica, što joj pomaže u kreiranju vlastitog izraza. Između ostalog duboko osjeća tradiciju afroameričke glazbe.

Otkako se profesionalno bavi glazbom, od kraja osamdesetih, bila je članica sastava Delta s kojim je izvodila klasike starih blues majstora kao što su Skip James, Mississippi James Hurt i Bessie Smith, potom je pjevala u Blues Power Bandu s kojim je izvodila Chicago blues, kao i sastavom Nothin’ But the Blues te je pjevala s blues gitaristom i pjevačem Francom Torrom Trisciuzzijem.

Uostalom, svoj prvi samostalni album nazvala je »The Bright Side of the Blues«. Na području jazza surađivala je s Mirom Kadoićem, Elvisom Stanićem, Darkom Jurkovićem Charliejem, Jazz orkestrom HRT-a, HGM jazz orkestrom Zagreb, ansamblom Lasse Lindgren and Big Constellation i drugima. Funk je također predmet njezinog interesa.

»Ne volim se uokvirivati u žanrove«, tvrdi.

»Iako uglavnom izvodim blues, soul i jazz, volim i mnogo glazbe drugih stilova. Moja ljubav prema ‘afroameričkoj’ glazbi rodila se dok sam bila još djevojčica kad sam prvi put čula Mahaliju Jackson.

Tu ugodu, uzbuđenje i znatiželju koju sam tada osjetila osjećam i danas. Kao pjevačica stasala sam pjevajući, proučavajući i slušajući blues.

Ta, glazbeno gledajući jednostavna, a emotivno i sadržajno bogata i duboka glazba otvorila mi je vrata u svijet improvizacije.

Kažu neki: ‘No blues – no jazz.’ Jazz kao puno kompliciranija glazbena forma izazovna je glazbenicima jer pruža priliku za svaki put drukčiju izvedbu, što je istodobno i motiv da poboljšavate svoje vještine i znanja kako biste bili što slobodniji i sposobniji. Rock i hip hop volim radi stava i sadržaja, buntovništva, smjelosti i nesputanosti.«

»Mnogo je toga al’ jedno je sve«

Njezina se glazbena i životna filozofija prožimaju, a usko su vezane za umjetnost općenito. Umjetnost utječe na sve što radi, ona živi umjetnost, a umjetnost živi kroz nju.

O tome je rekla: »Moja životna, a samim time i glazbena filozofija je: – ne učini drugome ono što ne želiš da ti bude učinjeno – um u službi srca – teci kao voda Umjetnost je za mene materijalizacija ideja i osjećaja.

Svi veliki umjetnici bili su izvrsni zanatlije, tankoćutni mislioci i empati. Ljubiteljica sam svih vidova umjetnosti. Literatura, film, predstava, album ili slika često su za mene izvor inspiracije.

Iza velike umjetnosti uvijek stoji plemenita nakana i duboka istina. Impresionira me dubina mnogih velikih umjetnika kao što su npr. Bach, Dostojevski, Sartre, Michelangelo, Van Gogh, Klimt i mnogi, mnogi drugi slikari, kipari, redatelji, spisatelji.

Od glazbenika za mene su jako važni Robert Johnson, Willie Dixon, B.B. King, Freddie King, Albert King, Ray Charles, Stevie Wonder, Charlie Parker, Billie Holiday, Betty Carter, Cole Porter, Miles Davis, John Coltrane, Herbie Hanckok, Chick Corea, Antonio Carlos Jobim, Duke Ellington, Count Basie, Keith Jarret, Roy Eyers, Quincy Jones, Nina Simone, Joe Zawinul, Prince, Joni Mitchell, Paul Simon, Bob Dylan, David Bowie, Bill Whiters, Van Morrison, James Brown, Lennon/McCartney/Harrison, Joan Baez, Joan Armatrading, Curtis Mayfield, Erykah Badu, Aretha Franklin, Robert Glasper, Esperanza Spalding, Jill Scott, Meshell Ndegeocello…

To su samo neki od mojih glazbenih heroja, učitelja i utjecaja. Evo, popis je spreman za tražilicu, tko još nije čuo.«

»Vječnost je ovdje, čujem je«

Kad je Valerija pred publikom, glazbom pokreće prisutne, kao da leti, a s njom polete svi prisutni.

»Najvažnije je biti sretan sa sobom samim. Ljubav je životno gorivo. Bilo koja – ljubav prema sebi, životu, ljudima, životinjama, prirodi, umjetnosti, znanosti…

A o krilima i letenju divno progovara Nina Simone u pjesmi »I Wish I Knew How it Would Feel to Be Free« koju često i rado pjevam:

I wish I could be/Like a bird in the sky/How sweet it would be/If I found i could fly/Oh, I’d soar to the sun/And look down at the sea/Then I’d sing ‘cause I’d know, yeah/And I’d sing ‘cause I’d know, yeah/How it feels to be free.