Velikan američke glazbe, ali i glazbenog biznisa općenito zbog zasluga u uspjehu drugih glazbenika kroz duga desetljeća, od Franka Sinatre i Arethe Franklin, preko Michaela Jacksona do Willa Smitha, umro je jučer u svom domu na Bel Airu u Los Angelesu okružen obitelji.

Razlog smrti nije naveden, ali nije ni morao biti, Jones je umro u dubokoj starosti od 91 godine okružen obitelji.

“Večeras, punih, ali slomljenih srca, moramo podijeliti vijest o smrti našeg oca i brata Quincyja Jonesa. I iako je ovo nevjerojatan gubitak za našu obitelj, slavimo sjajan život koji je živio ” – napisala je obitelj u priopćenju za javnost.

U njegovoj 70 godina dugoj karijeri glazbenika, skladatelja i producenta zaslužio je 28 Grammy nagrada i bio nominiran čak 80 puta.

Rođen je u Chicagu 1934. godine gdje odrasta, no nakon razvoda roditelja seli se u Seattle s ocem, gdje već s 14 godina poinje nastupati kao trubač po klubovima rame uz rame s još jednim velikanom, dvije godine starijim Rayom Charlesom. Nakon što je na početku 50-ih napustio fakultet koji danas znamo kao Berklee College of Music u Bostonu, pridružio se jazz bandu Lionela Hamptona kao trubač s kojim je svirao ne ekstenzivnim turnejama širom svijeta. Nakon toga ušao je u bend legendarnog Dizzyja Gillespija. Svoju visoku ambiciju potvrđuje selidbom u Pariz 1957. godine gdje studira kompoziciju i svira kao session glazbenik u pariškoj Olympiji. Afinitet prema glazbenom biznisu kao takvom potvrđuje i prvim poslovnim uspjesima, postaje glazbeni direktor u francuskoj diskografskoj kući Barclay.

Po povratku u SAD, sa samo 28 godina starosti postaje potpredsjednik velike američke diskografske kuće Mercury, kao prvi Afro-Amerikanac na tako visokoj poziciji u glazbenoj industriji. Usporedno, počinje raditi na filmu kao kompozitor filmskih soundtracka, prvi put je to učinio za kultni „Pawnbroker“ znamenitog redatelja Sidneya Lumeta 1964., a onda kroz karijeru za još četrdesetak filmova i TV serija.

Kao aranžer, odnosno producent radi s mnogim glazbenim velikanima, prvo jazz provenijencije (Sinatra, Ella Fitzgerald, Sarah Vaughan, Dinah Washington), da bi se kasnije sve više okretao komercijalnim pop glazbenicima.

Svakako, u tom segmentu vrhunac je produkcija pop remek-djela „Thriller“ Michaela Jacksona iz 1982. godine, najprodavanijeg albuma u povijesti glazbe.

Od ikoničnih stvari iz tog vremena za spomenuti je činjenicu da je upravo Jones svojim utjecajem „natjerao“ američke zvijezde da uđu u studio i snime pjesmu „We Are The World“, singl humanitarne naravi za gladne u Africi kojeg je i producirao i doprinio da se dogode velike koncerti znani kao Live Aid.

Jones je uz sve stizao snimati i vlastite albume, pa i proširivati svoje aktivnosti u show businessu jer je jednako kao u glazbi bio i uspješan filmski producent. Već takav prvi pokušaj sa Spielbergovom „Bojom purpura“ iz 1985. , završio je trijumfom. Film je zaradio 11 nominacija za Oscara, uključujući i onu za samog Jonesa za najbolju originalnu glazbu.

Iako je doživio duboku starost, u više navrata u životu za njega je moglo prerano završiti kobno.  Kad je imao samo 15 godina Ray Charles ga je uveo u mračni svijet heroina, ali se iz toga uspio izvući u roku od pet mjeseci. Mnogo kasnije, 1974. obitelj i prijatelji već su se opraštali od njega jer je doživio moždanu aneurizmu. Liječnici su ga ipak uspjeli spasiti, prošao je dvije operacije mozga, no nakon toga više nije smio svirati trubu.