Javilo je ono što nitko nije želio čuti: umro je Arsen Dedić. Na ovu vijest jedna žena sinoć reče: pjesnici odlaze, ljubavi je sve manje. Lijepo je to rekla, ali učinilo nam se da nije u pravu. Arsen ostaje s nama na tom frontu, gdje se ljubav svakodnevno brani i osvaja.

O nama ovisi koliko će biti ljubavi, a Arsen tu ostaje nezamjenjiv pomagač. Pomislite samo, koliko li je ljudi sinoć na vijest o Arsenovom odlasku osjetilo potrebu čuti njegov čarobni glas.

Koliko će ih za godinu, dvije, za deset godina osjetiti potrebu nekom pustiti Arsena, u najdelikatnijim trenucima, kad se bitka koju spominjemo lomi i kad se ima odlučiti hoće li u njoj dvoje pobijediti ili izgubiti.

Otišao je Arsen Dedić, ali budite sigurni da će redovito navraćati. I kad izgledi na uvijek živahnoj prvoj crti obrane, obmane i napada ne budu najbolji, Arsen će naći rješenje. I kad izgledi na budu najbolji, vi okrenite pilu naopako pa joj recite »Kakve pjesme pjevati«: »Nikada više ljubavnih pjesama moja mala / zadovoljavat ćeš se starima. / Nikada nećemo ni pokušati / odškrinuti crnu knjigu mora; / povući ćemo jedino crtu i ispod nje šutjeti, šutjeti do kraja.« Recite joj nekoliko Arsenovih stihova i nadajte se najboljem, a ako se najbolje i ne dogodi – nemate razloga očajavati.

Neće trebati dugo da vam se ukaže prilika za novu bitku. A onda, opet nečije oči i opet Arsen, možda s okusom mora i okusom soli ili će to, možda, ipak biti neka svečana prilika, dok ste u večernjem odijelu i opkoljeni pogledima, dok se, tjeran jesenjim vjetrom, ruši zeleni autobus, kao list niz jednu beogradsku padinu. Prije i poslije ljubavi Arsen će biti s vama, ali nikad nemojte zaboraviti na njegovo upozorenje: »sve pjesme slušate na vlastitu odgovornost«. Eto, u naprijed rečenom i potpisani autor traži utjehu, dok se prisjeća razgovora koji smo vodili u siječnju ove godine. U tom razgovoru Arsen je rekao da pomalo privodi svoju priču kraju. 

– Sad upravo pišem jednu pjesmu, uvijek ovako skiciram i pravim bilješke. Pjesma će se zvati »Pustinja raste«, jer svi najbolji ljudi oko mene odlaze. Nema više Mate Došena, Nikice Kalođere, Endriga, Bulata Okudžave. Kad sam bio u Sloveniji, u Ljubljani na jednom koncertu povodom 50 godina slovenske popevke, vidim nema Privšeka, nema Rijavca, nema Majde Sepe, nema Marjane Deržaj, nema ni Kore Potočnik, moje ljubavi kojoj sam napisao poemu. To je ona koja se ljubila kao da mora – Potočnik Kora. Kao da sam došao u pustinju i sad baš pišem pjesmu o toj pustinji. Danas-sutra ću je završiti, rekao je.

Ne znamo što je bilo s pjesmom, najtoplije se nadamo da je završena, ali možemo naslutiti kako se osjećao dok ju je pisao, jer večeras, dok još uvijek bubnjaju prvi dojmovi nakon što je javljeno da je otišao veliki umjetnik, čini nam se kao da nas je sve zajedno Arsen ostavio usred te svoje pustinje. Čini nam se kao da nas je, »u upropaštenom jeziku«, ostavio na milost i nemilost amaterima i ratnim profiterima na koje je upozoravao: »Dolaze ratni profiteri / kupuju srce, kupuju krv, / nadiru strašni amateri – / u trulom voću truli crv….« S Arsenom  se naša voćka činila manje trulom i  podnošljivijom.

Otišao je Arsen Dedić. Otišao je veliki, jedan od najvećih hrvatskih umjetnika. Valja nam tugovati, ali ne i očajavati, jer, kao što rekosmo, utjeha se  svakako može naći u činjenici da smo živjeli kao njegovi suvremenici, da u Arsenu i s Arsenom možemo uživati kad poželimo, jer on će, nema sumnje, nadživjeti našu djecu i djecu naše djece. I ne samo da će nas nadživjeti, nego će zajedno s nama nastaviti ljubiti.

Umjetnik je otišao, njegova umjetnost je ostala. Na koncu, ostaje nam izraziti najdublju sućut obitelji i na trenutak šutjeti s njima, šutjeti s jednom Ines iz Milana, sa svima koje je Arsen volio i koji su imali privilegiju izbliza ga voljeti.