Harrold je budućnost trube«, piše Downbeat Magazine, »Keyon Harrold jednako glazba«, tvrdi Billboard, »on je trubač svjetske klase«, dodaje Essence… Sve to nedovoljno je da biste dokučili misterij glazbe trubača, pjevača, tekstopisca i producenta Keyona Harrolda koji je 23. studenoga nastupio u zagrebačkom Kinu SC na 15. Zagreb Jazz Festivalu.

Tijekom nastupa Harrold se na pozornici doima poput propovjednika koji širi poruke nade, razumijevanja, zahvalnosti, osjećaja mira, napredovanja, ustrajnosti.

»Poručujem da možemo prebroditi sve naše razlike, sukobe i sve što nas može spriječiti da budemo najbolji«, rekao je u razgovoru koji smo vodili dan nakon koncerta.

»Koristim pozornicu za širenje pozitivnosti unutar medija jazza, hip-hopa, R&B-ja, bilo koje vrste glazbe. Ustvari, ne želim koristiti etikete nego dobre vibracije kojima ću rastjerati negativne stereotipe i priče o tome tko sam kao osoba, kakva je negativnost svojstvena mojoj kulturi.

Želim odagnati narative i upotrijebiti tu platformu da pokažem da smo više slični nego različiti. Kad jednom shvatimo da nismo toliko različiti, možemo cijeniti i voljeti jedni druge, dijeliti, napredovati, stvoriti bolji svijet.«

Kušnje i nevolje

Harrold je rezultat svih svojih iskustava, sažetak svega kroz što je prošao, svojih boli, pobjeda, gubitaka, putovanja, borbi… »Prije svega sam čovjek, što znači da nisam savršen«, tumači.

»Imao sam jedinstven odgoj. Nazvali ste me ‘velečasni’, iako niste znali da su moji roditelji bili u ‘službi’, kao i neki od moje braće i sestara. Zato znam kakvu moć ima propovjedaonica. S nje se govori o životu, smrti, negativnostima. Biram pozitivnost, jer to jača moć.

To je snaga koja nam treba. Puno je ravnodušnosti, predrasuda, rasizma, seksizma, netrpeljivosti, kontroliranja nekog drugog, želje da imate podanike, svih tih stvari koje nas razdvajaju. Želim drugima uljepšati život, pokazati im da je dan lijep, bez obzira na to što netko drugi misli.

Dakle, ljubavnik sam, borac, roditelj, brat, ujak, kum, prijatelj, umjetnik, glazbenik, pripovjedač. Realist sam, ali sam također nadrealist. Sve to mogu biti istodobno. Osjećam da nas drugi često pokušavaju prikazati kao jednostrane, ali svi smo mi višestruki.

Višestruk sam kao čovjek, kao umjetnik, kao osoba, s mnogo razlika u onome u što vjerujem. Ponekad je jedan plus jedan jednako dva, a ponekad je jedan plus jedan jednako milijun. Jednostavno nikad ne znamo. Ovisi.«

Najviše razmišljamo o izgovorenim riječima, ali postoji i prijenos poruka kroz instrumentalne izvedbe. Harrold je dobar u oba aspekta izražavanja.

»Vibracije nadilaze naše riječi«, tvrdi.

»To je duhovno iskustvo, komunikacija koja zadire dublje u ljudske duše, a da ne filtrira bilo kakve unaprijed stvorene zamisli o tome što ta riječ znači, primjerice na poljskom, engleskom, španjolskom.

Vibracije prodiru izravno u dušu i odbacuju bilo kakvu vrstu predrasuda. Sve je u osjećaju, sve se vrti oko duše, a ona je konačna i potpuna. Na taj način možemo mijenjati, uspostavljamo novi svijet. Svijet su stvorile vibracije, zato mislim da naša glazba ima sposobnost stvoriti novi svijet.«

Harrold je tu glazbu proglasio iscjeliteljskom.

»Prošli smo kroz toliko toga«, objašnjava.

»Povređivali su nas, grdili, spaljivali, ali također bili smo voljeni. Glazba ima sposobnost da bude melem, spona i snaga koja može popraviti sve što je slomljeno i ublažiti našu patnju. Kada ljudi nemaju glazbu, kada je ne prepoznaju, to kod njih izaziva čežnju za nečim što su propustili.

Dobro je da mogu ići po svijetu, svirati pred ljudima koji me nikad nisu vidjeli, nikad me nisu upoznali. Ne moraju govoriti istim jezikom, ali potpuno razumiju to što govorim. Glazba ima takvu moć, a imati takvu moć je dublje od Googleova prevoditelja, od aplikacija koje nam govore što netko drugi misli.

Poruka koju donosi ova glazba dublja je od onoga što se riječima može izreći, ona je najljekovitiji dio naše prirode. Budući da sam glazbenik, pronosit ću tu poruku po cijelom svijetu, koliko god mogu.

Volio bih da više glazbenika zaroni u svrhu, umjesto da pokušavaju pokazati koliko nota mogu svirati. Osim toga, morate imati svoju priču, što god to bilo. Svatko ima svoje kušnje i nevolje, svi posjeduju svoju priču.

Čim postanete vlasnik svoje priče, ljudi će doći k vama, zračit će, a to zračenje će kao magnetom privučeno doći do vas, jer oni trebaju osjećaj iscjeljenja. Prepoznaju činjenicu da ste krenuli na put i da imate za reći nešto što bi im moglo pomoći da pronađu ono što im nedostaje.

To je nadahnjujuće. Svi želimo biti nadahnuti, a nadahnuće zapravo ne možete pružiti ako ne dođete do točke u kojoj imate razumijevanje. Kad jednom shvatite, možete nadahnjivati.«

Bezuvjetna ljubav

O Harroldovoj glazbi možemo govoriti i s aspekta duhovnosti.

»Čovječe, duhovnost je sve«, govori.

»Ona se ogleda u nadi. Čak i kad mene više neće biti, duh ljubavi i povezanosti još uvijek će biti tu. Ostavljam nešto što nije samo meni namijenjeno. To je duhovnost, nada u koju duboko uranjam. Izostavimo li duhovnost, našu će glazbu činiti samo note.

To je kao kad ste u kuhinji i imate sve sastojke, ali zapravo ništa ne proizvodite. Imate celer, piletinu, vrijeme, ali ne znate kako to spojiti. Ako ne znate kako to staviti u pravi kontekst, to ne znači ništa, ali ako dovedete pravog kuhara, on iz toga može napraviti sufle, nevjerojatnu slasticu, nešto što će pobuditi vašu strast za kulinarstvom.

Spajajući te sastojke i dajući im svrhu, on je u stanju podići vaš duh na višu razinu. Sve je u svrsi. Duhovnost proizlazi iz onoga kroz što ste prošli, što ste vidjeli, čemu težite, kakvi želite biti. Radije ne bih svirao ako sam ovdje samo da vas pokušam zabaviti sposobnošću sviranja trube.

Naravno da mogu, činio sam to, na koledžu je to bila dobra zamisao, ali kao odrasloj osobi koja ima djecu, bila je u braku, koja je bila izgubljena, bila je na vrhu, padala, svirala s nekima od najnevjerojatnijih glazbenika na svijetu…, to mi se doima površno.

Svaka je nota meditacija, emitira dobre vibracije, valove kojima su ljudi jednostavno dirnuti, koji omogućuju ljudima da se otvore i budu potaknuti, a oni, pak, mogu pomoći nekom drugom. Svojom pozitivnošću i porukom nade mogu promijeniti način na koji ljudi gledaju na svijet.«

Na njegovu glazbu možemo gledati kao na transcendentalnu, a za to imamo nekoliko primjera. Jedan se očituje u njegovoj skladbi »Lullaby«. Ta je tema, koju je pjevao trudnoj supruzi, ostala u umu djeteta.

»Zamisao o uspavanki temelji se na nečemu što pjevate svojoj djeci i ona odu spavati, a vi ih pjesmom umirite«, priča.

»Sjeo sam, zatvorio oči i napisao tu melodiju. To je bilo dok je moj sin Junior, Keyon Harold Jr. oblikovan, a u njegovom umu prisutno je i dan-danas, kada ima 18 godina. Glazbenik je: bubnjar i skladatelj. Trenutno studira na Berklee School of Music.

Tako sam ponosan na njega. To je bila prva skladba koju sam napisao za njega. Počelo je kao uspavanka, a pretvorilo se u pjesmu o odnosu njegovih roditelja, lijepim vremenima koja su dijelili, ljubavi koju smo mu dali, što mu je omogućilo da bude kreativan.

Ta je ljubav bezuvjetna, bez obzira kroz što prolazimo. Ljubav moje bivše supruge i mene bila je toliko jaka da je odgojila nevjerojatnog sina. Nakon što sam je pjevao sinu više od godinu dana, zaboravio sam na nju na 10 godina, ali vratila mi se u misli nakon što sam izgubio sve, pa i note svojih skladbi.

Naime, ukrali su mi svu imovinu. No nisam izgubio dubinu. To mi je bilo usađeno, ta vibracija je ostala toliko jaka i kad se sakrila: sakrila ispod povrede, pod bolom, pred užurbanošću života, promjenama, problemima i svemu sličnom. Nakon što sam naizgled izgubio sve, melodija je izronila, vratila se da stvori nešto drugo, nešto tako lijepo, i još uvijek živi.«

Unutarnji mir

U svakoj njegovoj skladbi krije se poruka. Pjesma »Find Your Peace« donosi snažnu poruku.

»To me podsjeća na riječi jednog od mojih učitelja, Jimmyja Owensa«, pojašnjava.

»Govorio mi je da si odličan samo toliko koliko možeš stvarati glazbu onoliko dobro koliko si dobra osoba. Možeš napisati sve note koje želiš, ali od toga nema nikakve koristi ako nema konteksta, dubine, karaktera, razvoja karaktera. Nije najgore izgubiti ili biti povrijeđen.

Naime tada ćete biti blagoslovljeni pričom. Tko smo mi bez naših priča. To govorim članovima svog benda, a neki od njih tako su mladi da to još ne razumiju. Nitko ne može ispričati vašu priču kao vi, svirati vašu glazbu kao vi, emitirati stvarne vibracije kojima vibrira vaša priča, jer nije prošao kroz nju.

To nas vraća na duhovnost, meditaciju, na to kako cijenimo ono što imamo, čime smo blagoslovljeni u životu. Neki misle da je loše prolaziti kroz određene situacije, da je strašno biti naizgled siromašan, ali u isto vrijeme vaša perspektiva je drukčija, jedinstvena.

Najveće za mene jest biti u mogućnosti posjedovati to putovanje, tu priču, jer to je moj jedinstveni blagoslov, moja jedinstvena vrijednost koju nitko drugi ne može podijeliti. No ako nemate hrabrosti to podijeliti, bit će zauvijek izgubljeno.

Moraš to učiniti, učiniti što god možeš. Malo traženja duše, malo terapije, malo psihologije, što god vam treba. Neki ljudi trebaju drogu, neki piće, neki ljubav, neki trebaju ići u šetnju ili planinarenje ili što već moraju učiniti da bi pronašli svoj mir, unutarnji mir.

Pjesma ‘Find Your Peace’ poručuje da pronađete svoj mir iznutra, jer ne možete kontrolirati stvari izvana, možete kontrolirati samo ono što je u vama. Dakle, što god morate učiniti da se ispunite dobrotom, građevnim blokovima koji stvaraju ljubav, morate to moći pronaći i posjedovati.

Imajte povjerenja i govorite o svojim iskustvima, jer to je jedinstveno, posebno, to ljudi žele čuti, iz toga žele učiti. Žele učiti iz nečega o čemu ništa ne znaju. Osjećam da mnogi umjetnici imaju problem s posjedovanjem samih sebe, posjedovanjem svojih priča i jedinstvenih pristupa glazbi.

Ne mogu svirati kao Arturo Sandoval, John Faddis, Maynard Ferguson ili Cat Anderson. Oni sviraju tako visoko i to je najnevjerojatnija, najljepša stvar na svijetu. To slušam i cijenim, ali to nije moje putovanje, to nije moja priča.

Dizzy je svirao tako brzo. Možete samo maštati o tome. Wynton Marsalis može odsvirati najnevjerojatniji klasični koncert i vratiti se na jazz pozornicu ili u mali klub i zabrijati jazz. No, to nije moje putovanje.

Svaki od tih nevjerojatnih glazbenika, umjetnika – govorim i o Chopinu, Ravelu, Mahleru, Rembrandtu, Jean-Michelu Basquiatu i Keithu Haringu, svim tim ljudima – jedinstven je i ima svoju priču.«

Oživjeli prsti

Zašto je upravo Keyon Harrold odabran da svira trubu na soundtracku biografskog filma »Miles Ahead« Dona Cheandlea iz 2015., svirajući kako bi se uskladio s izvedbom na ekranu? Zasigurno ne samo zato što je Miles izvršio ogroman utjecaj na njega, kao što ga je izvršio, ne samo na sve jazz trubače nego na sve jazz glazbenike.

Postoji nešto više, nešto neobjašnjivo što obojicu povezuje na nekoj višoj razini, u sferi karizmatičnog. To nadilazi instrumentalističku kvalitetu, virtuoznost, maštovitost ili uzbudljivost izvedbi, to graniči s onostranim, poprima transcendentalni karakter umjetnosti.

»Snimanje za film ‘Miles Ahead’ bio je nevjerojatno iskustvo«, ističe.

»Htjeli su nekoga tko stvarno poštuje glazbene zamisli Milesa Davisa. Ja sam iz St. Louisa, baš kao i on. Miles Davis je svirao u Blue Devilsima mog rođaka Eddieja Randlea. Bio je to jedan od prvih bendova u kojima je svirao u St. Louisu.

Miles je na mene utjecajao kao glazbenik, umjetnik, trubač. Oličenje je onoga što bi umjetnost trebala biti. Imao je sposobnost da nadiđe žanr i mijenja glazbu, i to puno puta, da surađuje na puno razina, da osmisli sljedeću razinu glazbe.

Ostvario je to dijeleći priče i podatke s Herbiejem Hancockom, Tonyjem Williamsom, Ronom Carterom, Johnom Coltraneom i Wayneom Shorterom. Bio je kao prorok. Dok sam odrastao, moja mi je majka donosila sve te njegove nevjerojatne albume: ‘Kind of Blue’, ‘Birth of the Cool’, ‘In Person Friday and Saturday Nights at the Blackhawk’.

Dok sam ih slušao, ta je glazba prodirala u moju nutrinu, obuzimala me. Sve što sam proučavao slušajući ga: aranžmane, zvuk, kako koristi vibrato, kakav je, kako sastavlja bendove, kako improvizira, kako svira preko suzvučja, oblikovalo je moj karakter.

Miles Davis je moj roditelj na taj način. Kad su me pozvali, mogao sam jednostavno isporučiti te poruke koje sam naučio prije, toliko da, kad smo radili demosnimke u procesu stvaranja tog filma, poslali bi demosnimke raznim ljudima koji su mislili da je to kvintet Milesa Davisa iz 1950-ih, 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih.

Morali smo pokazati da ćemo moći stvoriti sve te načine i pokrete. I uspjelo je. Don Cheadle, redatelj filma i glavni lik, i moj dugogodišnji prijatelj Robert Glasper, osmislili su soundtrack. Glasper je skladao glazbu.

Uvijek možete angažirati majstore koji mogu oponašati Milesa Davisa, ali oni su htjeli da se u filmu čini kao da Cheadle svira. On je samo mrdao prstima, ali nije svirao. Htjeli su da njegovi prsti ožive, pa su pozvali mene.

No bilo je teško jer nisu glazbeno potkovani. Tamo nije bilo glazbe. Trebao sam staviti note na njegove prste. Truba ima samo tri ventila i postoji velika mogućnost pogreške. Po pomicanju prstiju ništa nije imalo smisla.

Zapravo napisao sam što su njegovi prsti radili, no morao učiniti da se te note doimaju harmonično, ritmički, kontekstualno, a ujedno tako da zvuči kao da svira Miles Davis. To je bila potpuno druga razina.

Za svaku iteraciju onoga što su njegovi prsti radili tijekom filma napravio sam sedam različitih varijacija kako bi to moglo biti, što je bila luda faza. Ne znam bih li to mogao ponoviti. Jednostavno sam to prirodno učinio.

Budući da sam puno radio u hip-hop produkciji, jako sam dobar u montaži. To je bilo ludo – uskladiti se s onime što je radio Don Cheadle, ali učiniti da zvuči kao Miles Davis.«

Prosvjedujem!

Keyon Harrold u svoju glazbu uključuje cjelokupno životno iskustvo, a ono je bogato i nerijetko surovo. Kao aktivist za socijalnu pravdu i jednakost, susretao se s mnogim nepravdama i brutalnošću današnjeg svijeta, a ponešto je iskusio i na vlastitoj koži.

»Protestna glazba je bitna«, tvrdi.

»Nina Simone rekla je da je naš posao oslikati vremena. Umjetnost je oružje. Truba je za mene jednako moćna kao bilo koja puška. Moj um je oružje kojim se borim protiv negativnosti, ravnodušnosti i nepravde.

Posao nas umjetnika je govoriti u ime onih kojima je uskraćeno pravo glasa. Umjetnici imaju jedinstven pogled na svijet, probleme, nemire. To nam daje priliku da krenemo naprijed u empatiji. Referiramo se na nešto ružno i iz toga napravimo nešto lijepo kako bi netko drugi dobio poticaj da promijeni svoju perspektivu.

Kada vide, kada spoznaju da mogu suosjećati, kada mogu stvoriti neki oblik empatije, ljudi imaju priliku stvoriti drukčiji pogled. Nije dovoljno samo nešto reći; radi se o stvaranju pokreta koji zastupa nešto moguće, snažno i pozitivno.«

Između ostalog, pomagao je glazbenicima koji su bili u financijskim poteškoćama u vrijeme pandemije, a niti tada nije prestajala njegova borba za ravnopravnošću.

»Organizirao sam puno prosvjeda tijekom COVID-a«, prisjeća se.

»Prosvjed za Georgea Floyda nije bio samo u Minneapolisu, nego u cijelom svijetu. Budući da je bila pandemija, svi su bili kod kuće i imali su priliku vidjeti tu nepravdu. Toliko je ljudi prosvjedovalo. U to vrijeme obilazio sam New York, nastupao sam pred puno ljudi, primjerice u Barclays Centru, dajući ljudima perspektivu koju tada možda nisu razumjeli.

U stanju sam suosjećati s nekim poput Georgea Floyda. Naime, ja sam crnac i imao sam problem s ​​policijom, rasnom pristranošću, ljudima koji me gledaju, a ne znaju tko sam, ali sude mi na način koji je neljubazan, nepravedan i nerazuman.

Moja glazba služi da se tome suprotstavim, da pokažem ljudima da postoji drugi način, da postoji ljepota, čak i ako je ne razumiju, čak i ako je ne vide. Čak i ako me stvarno ne poznajete, znate da je glazba, te vibracije koje vam šaljem, nešto posebno, pozitivno, nešto što može pomoći u pomicanju svijesti ljudi koji žive na našem planetu.

Pokret koji je poznat pod nazivom Black Lives Matter započeo je točno tamo odakle sam ja, u Fergusonu, Missouri. Mikea Browna je ubila policija bez razloga i to je bila nulta točka za proteste. Upucan je u leđa i ostavljen na ulici kao neki zlikovac.

Nikoga nije bilo briga. To je dovelo do pobune svijesti protiv takvog provođenja zakona i sustava. Zato sam napisao skladbu ‘MB Lament’ – ‘Mike Brown Lament’. To je dio empatije. Tome pristupam kao otac.

Ne mogu zamisliti da mi netko javi da je moj sin ubijen, upucan i ostavljen na ulici satima, da nitko ne mari za njega, da jednostavno trune nasred ulice. Ne mogu zamisliti da se s mojim sinom tako loše postupa.

To sam osjetio i odlučio stvoriti glazbu koja pokazuje zamisao o ljubavi koju ima roditelj, o agoniji, patnji, o tome kakav je dar imati sina, ali također kako je osjetiti tugu zbog gubitka sina. Ta skladba, koju sam napisao za svoj album ‘The Mugician’, u potpunosti odražava te osjećaje.

Koristim to da prosvjedujem. Svirat ću je sve dok sustavni rasizam ne prestane, sve dok policija ne prestane pucati na ljude koji izgledaju kao ja, koji izgledaju kao moj sin, mlade crnce koji šetaju u Americi, tretirajući ih bez poštovanja, razumijevanja, što nema nikakvog smisla.

Nastavit ću se baviti glazbom na način koji će pomoći srušiti barijere koje nas razdvajaju. Želim pokazati da smo više slični nego različiti, da se trebamo oslanjati jedni na druge. Povežimo se, razgovarajmo!

Hajdemo graditi! Reci mi što ne znam o tebi! Oh, ne sviđam ti se? Reci mi zašto! Ne sviđaš mi se? To je zato što te ne poznajem. To je scenarij u kojem želim stvoriti mjesto, siguran prostor u kojem ljudi mogu dijeliti i napredovati. Moja je glazba platforma za to.«

Rasno profiliranje

Harrold je zlostavljanje iskusio iz prve ruke. Naime njegova se obitelj morala suočiti s lažnim optužbama nakon napada na njegovog sina… Sve to odražava se u njegovoj glazbi, čini je emotivnijom i uvjerljivijom.

»Tijekom pandemije dogodilo se nekoliko različitih stvari«, pojašnjava.

»Breonna Taylor je bila ubijena, Mike Brown je također ubijen, kao i George Floyd i Ahmaud Arbery. Poslije se dogodila situacija s mojim sinom i sa mnom. Bio sam sa sinom u hotelu u New Yorku. Krenuli smo na ručak.

Kad smo sišli, mog sina je napala gospođa koja ga je optužila da joj je ukrao mobitel, što nije bila istina. Snimio sam tijek tog događaja, a taj video, koji pokazuje kako se ponašala prema njemu, postao je viralan.

Napala je mog sina, koji je tada imao samo 12 godina. Oborila ga je i uzela mu telefon, samo zato što je bio mlad crnac. To je bilo nevjerojatno, toliko smiješno da je video postao viralan. Pogledala ga je i bio je profiliran.

Nikad nisam upoznao tu osobu, nikad je nisam ni vidio. Činjenica da je bio dijete bila je još smješnija. Na osnovi tog događaja mogu govoriti o nepravdi, zamisli rasnog profiliranja, primjerice u mnogim medijskim kućama i emisijama kao što su »Dobro jutro, Ameriko«, CNN, ali i drugima.

Srećom, pravda je u tom scenariju zadovoljena, ali kada se u vijestima govori o crncima koji su uključeni na ovaj način, oni ne mogu govoriti za sebe jer obično budu ubijeni. Ja sam živ i mogu govoriti što se dogodilo mom sinu.

Činjenica da mogu govoriti o tome može nadahnuti osobe koje me možda nikad nisu upoznale. Važno je biti u mogućnosti informirati se o misaonom procesu koji neki ljudi imaju. Razmišljaju: »O moj Bože, pogledajte tog tipa, ne izgleda kao ja, sigurno je opasan.«

Ne, taj tip želi isto što i ti, želi ljubav, želi ići kući, želi voditi ljubav sa svojom ženom, odgajati svoju djecu, diplomirati s magisterijem i doktoratom, nastupiti na pozornici i dirnuti ljudska srca! Stoga želim prenijeti te poruke, da samo zato što ne izgledam kao ti ne znači da sam ovdje da bih te napao. Ovdje smo da rastemo zajedno. To je naš svijet.«