Jedan od važnijih predstavnika norveške glazbene scene, gitarist Terje Rypdal, autor je svih skladbi na svojem novom albumu »Conspiracy« koji je producirao s Manfredom Eicherom. Znakovito je da je CD snimljen u legendarnom studiju Rainbow u Oslu, koji je tijekom godina postao simbol za produkciju kvalitetnih audiosnimaka, za prepoznatljiv, profinjen zvuk koji poistovjećujemo s ECM-om. Za njega je to važno i zato što je Oslo njegov rodni grad. Uz Rypdala su svirali klavijaturist Stale Storlokken koji je već sudjelovao na snimanjima njegovih albuma »Vossabrygg« i »Crime Scene«, mladi bas gitarist Endre Hareide Hallre i bubnjar Pal Thowsen koji je za ECM snimao još u 1970-ima, primjerice u sastavu kontrabasista Arilda Andersena.

Široki interesi

Fascinantno je kako Rypdal svoj moćan, rockerski zvuk – poznat je po tome što svira Fender Stratocaster – razvija u kontekstu gotovo meditativne glazbe, kao da je spojio nespojivo. Uspoređujemo li ga s rokerskim ostvarenjima, u tom aspektu podsjeća na trostruki koncertni album »Lotus« Carlosa Santane iz 1974., doba kad je i Rypdal formirao svoj stil, a to je doba snažnog proboja fusion glazbe. Razvijao ga je i mijenjao od rane mladosti. Naime, odrastao je uz oca koji je bio klarinetist i dirigent vojnog orkestra, kao petogodišnjak počeo je učiti svirati klavir, a tri godine poslije i trubu. Gitare se prihvatio kao dvanaestogodišnjak. Još kao tinejdžer postao je članom norveške instrumentalne rock grupe Vanguards koja je briljirala na lokalnim ljestvicama, a zatim je 1967., nakon što je čuo Jimija Hendrixa, osnovao psihodelični rock bend Dream. Kasniji Rypdalovi utjecaji su bili puno širi. S jednakim žarom posvetio se proučavanju glazbe američkih, ali i europskih autora i izvođača, primjerice Gyorgyja Ligetija i Krzysztofa Pendereckog, kao i Johna Coltranea i Milesa Davisa. Zapravo, kad je prvi put slušao Ligetijevu glazbu, odlučio je da će za život zarađivati kao skladatelj i gitarist. Krajem 1960-ih zaokupila ga je i jazz glazba, koja je zauzela važno mjesto u njegovom stvaralaštvu. U tom kontekstu važnu suradnju ostvario je s glasovitim američkim pijanistom, skladateljem, aranžerom i teoretičarom Georgeom Russellom te trubačem Lesterom Bowijem, što je za njega bila dragocjena jazz škola.

Osebujno promišljanje

Možda je upravo zbog tog osebujnog pristupa glazbi, koji rock glazbu obogaćuje elementima jazza i klasike, ovaj gitarist dobio toliko prostora u ECM-u i postao važan sudionik te produkcije, iako je potpuno drukčiji od svega drugoga što je taj izdavač objavljivao, a ponekad je možda i na granici okvira njezine glazbene filozofije. Zato su mu omogućili da tijekom godina snima različite glazbene projekte, od big bend glazbe, preko simfonijske, do vokalne i elektronske. Njegova se glazba, pa i na ovom albumu, zasniva na improvizacijama, uvjerljivo ocrtava atmosferu, donosi prelijevanje boja i zanimljivu dinamiku, baš kao što je to bilo na njegovim izdanjima iz ranog razdoblja. Naime, izvedbe se postupno razvijaju od tihih, sporih i nježnih, preko sve intenzivnijih, do gromoglasnih i goropadnih. Ujedno, važno je zajedništvo koje su postigli u stvaranju kolektivnog zvuka i razvijanju izvedbi.
Slušanje zahtijeva strpljenje, kao što su ga u stvaranju glazbe imali sami izvođači, zahtijeva usredotočenost, što je još jedna vrlina koju su morali imati da bi ostvarili ovakve izvedbe, zahtijeva širinu pogleda i poznavanje cjelokupne glazbene tradicije, što ovi glazbenici imaju. Potrudite li se, uvidjet ćete da je riječ o jedinstvenom glazbenom promišljanju i tada će slušanje donijeti istinski užitak.

Iznimno priznanje

Ovim albumom Rypdal je obilježio pola stoljeća suradnje s ECM-om. Naime, za tog je izdavača prvi put snimao 1970., kao član kvarteta Jana Garbareka, za njegov album »Afric Pepperbird«. Već sljedeće godine za ECM je snimio album »Terje Rypdal«, prvi kao vođa sastava. Otada ih je snimio više od trideset, uglavnom za tu njemačku diskografsku kuću u kojoj ga iznimno cijene. O tome govori i podatak da su u novije vrijeme reizdali čak šest albuma iz njegovog ranijeg razdoblja: »Terje Rypdal« iz 1971., »What Comes After« iz 1973.,«Whenever I Seem To Be Far Away« iz 1974., »Waves« iz 1977., »Descendre« iz 1980. i »Blue« iz 1987. Na tim izdanjima u većem su dijelu zastupljene izvedbe Rypdalovih skladbi i to u stilu kojeg se drži i na novom CD-u. Već tada na tim su snimanjima uz njega svirali mladi, ali danas ugledni, ne samo skandinavski glazbenici kao što su saksofonist Jan Garbarek, trubač Palle Mikkelborg, pijanist Bobo Stenson, basisti Arild Andersen ili Barre Phillips i bubnjar Jon Christensen. Osim toga, ECM je 2002. objavio njegovu kompilaciju pod nazivom »Selected Recordings«. Ta podsjećanja na njegova izdanja važna su kako bi se mladi naraštaji uputili u Rypdalovo stvaralaštvo i mogli razumjeti na kojoj se glazbi napajaju glazbenici novih naraštaja, ali i o glazbenim trendovima koji su bili aktualni u 1970-ima.