Tereza Kesovija / Snimio Josip Ninković
Živim i radim radi ljudi i najveće mi je zadovoljstvo kad na koncertu vidim suzice u očima, ganuća, sjećanja... To je ono što najviše priželjkujem. To me čini sretnom, to mi je najbitnije, uz zdravlje moje obitelji, mog sina
Karijerom koja traje više od pola stoljeća ne može se pohvaliti baš svatko. Dugom, uspješnom i hvaljenom karijerom tijekom koje je ovjenčana brojnim priznanjima i odlikovanjima može se podičiti naša legendarna pjevačica Tereza Kesovija, pjevačka diva iza koje je više od trideset nosača zvuka i nebrojeni vječni hitovi koji su obilježili živote brojnih generacija. Jedna od naših najvećih pjevačkih diva svoje je vjerne slušatelje ovih dana počastila novim poklonom, nosačem zvuka »Oči duše« koji donosi dvanaest pjesama koje potpisuju brojni cijenjeni autori.
Klasika u modernom ruhu
»Oči duše« najavljen je kao vaš posljednji album? Je li zaista posljednji ili ipak nećete biti tako isključivi i reći da nakon njega više nećete ništa objavljivati?
– Nitko nema pravo odrediti svoju sudbinu i reći – ovo mi je posljednji, zadnji, predzadnji album. Vrijeme donosi svoje. Ako bude nešto zanimljivo, a to znači da je vrijedno, onda sigurno neću reći – ne, ne, ja sam u mirovini. Mislim da za sobom treba ostaviti dobar trag, nešto što će se moći slušati i za bezbroj godina. Ovaj album je neka vrsta klasike odjevene u modernu haljinu, zahvaljujući Anti Geli koji je to sve prekrasno aranžmanski uredio i osmislio. Produkcija je vrhunska, može stajati uz bok bilo kojim velikim izdanjima u svijetu.
Na albumu se nalazi i pjesma Riječanina Sandra Bastiančića, frontmena grupe En Face. Kako je došlo do suradnje s njim?
– Da, na albumu je i njegova pjesma »Poezija«, predivna je. Ma, on je mene oduševio. U javljanju za Narodni radio uživo je rekao da je kada smo dogovorili suradnju, od oduševljenja otišao na Učku i u nekom šumarku dovršio nešto što nije bilo dovršeno. Tamo je potražio romantiku, to je tako lijepo. Ante Gelo nas je spojio. Ante je od početka bio moj glazbeni šef. Sve je počelo 2007. godine nakon mojeg koncerta u pariškoj Olimpiji.
Tada je Ante najveći teret iznio na svojim leđima i tada sam sebi rekla – ako ikad budem snimala novi album, onda to mora raditi upravo on. A on je rekao – dobro, dobro, može, može, ali kako ćemo uskladiti termine, to može potrajati i bome je potrajalo. Radili smo na albumu dvije godine i ne žalim ni za jednim danom. On je pun posla i kad smo bili zajedno, on je u studiju imao druge ljude, znali bismo se naći u pola noći i snimati… Bilo je mnogo međususreta, blago rečeno uljeza, koji bi nas zaustavili u našem žaru.
Bili smo okrutan žiri
Osim Sandra Bastiančića, na albumu je i puno drugih autora: Maya Sar, Đelo Jusić Jr, Paula Jusić, Branimir Mihaljević, Željko Pavičić, Bruno Krajcar…
– Da, od Brune Krajcara su dvije pjesme, naslovna »Oči duše« i »Neposlušno pismo«. Bruno je prekrasan gospodin. Bilo je mnogo suradnika na albumu i baš volim sve te ljude, tako ih osjećam kako su i oni osjetili mene.
Kako se okupila autorska ekipa?
– Ante Gelo je bio taj koji je animirao kompozitore, a oni su već bili izgubili nadu da će doći do mene. Željeli su to, a ja nikako da se odlučim snimiti novi album. I onda im je Ante dao nadu i pjesme su počele svakodnevno dolaziti. Imali smo izbor gotovo kao za festival, bili smo okrutan žiri, najprofesionalnije smo slušali svaku pjesmu, analizirali svaku riječ jer je tekst jako bitan.
Osim toga, melodija nam je trebala odgovarati, Ante je odmah vidio kako će izgledati aranžman. Tako se već na početku stvarala slika gotovog albuma iako je bilo daleko do ostvarenja. Ante je bio pokretač, dinamo i stvarno sam mu zahvalna, drag je prijatelj, fenomenalan glazbenik, okupio je kolege, vrhunske glazbenike i Dariju, prateću pjevačicu koja je bila fantastična.
Tijekom karijere vi ste surađivali i s puno drugih autora. Tko su vam omiljeni?
– Svakako su to Nikica Kalođera, Đelo Jusić i Zdenko Runjić, a tu je i Alfi Kabiljo i mnogi drugi, svakako i pokojni Željko Sabol, vaš Bodul, s Krka, koji je napisao »Prijatelji stari, gdje ste«, »Sutra je novi dan«… Željko Sabol imao je proročanske tekstove, uvijek je govorio – prijatelji stari gdje ste? Puno je i drugih dragih pjesama. Kad bih trebala napraviti koncert svih evergreena koje sam do sad snimila, to bi bio maraton.
Slika nade u bolje sutra
Pretpostavljam da vam upravo zbog toga nije nimalo lako složiti, odabrati repertoar za nastup.
Koliko pratite mlade kolegice, primjerice Ninu Kraljić koja će nas ove godine predstavljati na Eurosongu na kojem ste i vi nastupili?
– Dušom sam uz Ninu i voljela bih da napravi nešto s tom pjesmom. Svi su ustali protiv nje. Pa što ako su stranci napisali pjesmu, nije to prvi slučaj. Mislim da će dobro proći, ima specifičnu boju glasa. Ima još puno mladih lica, pogledajte samo The Voice. Ima puno prekrasnih glasova samo vas pitam gdje će oni pjevati. Tužno je to. Mladim ljudima daju nadu koja je veća od kugle zemaljske, oni polete u nebo u svojim maštanjima i onda odjednom tresnu na zemlju i ta se mašta pretvori u realnost. Nema mi logike da u zemlji u kojoj žive uglavnom siromašni ljudi, s jedne strane imamo pusti glamur, a s druge strane rupu neimaštine. To je strašno, okrutno.
– Jao, da! Kad mi kažu: – Mi bismo htjeli da otpjevate samo tri-četiri pjesme, ja odgovaram: – Ali publika to neće prihvatiti. Kad treba odabrati samo jednu pjesmu jer nema vremena za više, uvijek mi je problem koju jednu pjesmu izabrati.
Spomenuli ste pjesmu »Sutra je novi dan«. Njezini su stihovi vječni…
– Da, to je čudesno, ta pjesma od svega četiri note plijeni pažnju godinama, a nije bila ni na jednom festivalu, samo je objavljena i ljudi su se jednostavno zakvačili za nju. Osim Sabola, ne smijemo zaboraviti ni autora glazbe Đelu Jusića, on je isto Bogom dan čovjek koji nije samo onaj koji izabere jednostavnu, a najljepšu melodiju, nego piše i lijepe aranžmane, zna pronaći prave autore tekstova…
Inače, na ovom albumu imam i jednu pjesmu Đele Jusića juniora i njegove supruge Paule. Kad spominjemo Jusića seniora, moram reći da se ove godine slavi pedeset godina od izdavanja albuma »Stare ljubavi«. To je prvi put da je netko s ovih prostora, iz bivše države, ušao u Abbey Road Studio u Londonu. To je po mnogočemu karakterističan album. Lijepe pjesme, Zagrebački solisti, velika su vrijednost tog albuma, antologijska. I da je netko drugi to snimio i imao takvu čast, trebao bi biti ponosan na to. Ja jesam. Ne hvalim se time, ali kad imam priliku, volim to reći i time se ponosim.
»Sutra je novi dan« jedna je od pjesama koja mnogima prva padne na pamet kad se vas spomene. Pjesma ima pozitivnu poruku i mnogi bi je mogli doživjeti kao životni moto. Doživljavate li je i vi tako?
– Da, u njoj je fenomenalna slika nade u bolje sutra, bolju budućnost. Sutra je novi dan i život teče – to je velika istina. Ne postoji ni bol ni jad što proći neće – s tim se možda ne mogu u potpunosti složiti; poneka bol stvarno traje, traje i traje dok traje ljudski život.
Ništa me ne može iznenaditi
Tijekom karijere snimili ste i mnoge druge pjesme. Kako to sve pamtite, sve te tekstove?
– Možete misliti koliko sam pjesama snimila, tisuću i nešto, pa kako to sve pamtiti? Koji put mi se dogodi vakuum na koncertu, ali to ispunim. Tu je najbitnije iskustvo, godine na sceni. Ništa me više ne može iznenaditi. Nadomjestim to melodijama, tekstovima, pa se ne primijeti da sam zaboravila tekst.
Na vašem Facebooku i web-stranici može se pročitati puno lijepih poruka koje su vam ostavili obožavatelji. Pratite li ih?
– Moram vam reći da od inovacija moderne tehnologije posjedujem kompjuter, tablet za svaki slučaj i mobitel. Facebook neću u svoju kuću. Svi oni koji su stvorili modernu tehnologiju znaju da će im to donijeti ogromnu korist. Zavirili su u svaki kutak svih nas i mi privatnosti više nemamo. To je luksuz koji imaju samo rijetki.
Pamtiti toliko tekstova dobra je vježba za mozak i pamćenje?
– Da, ne mogu se požaliti na to koliko podataka imam u glavi, dobro je da ti čipovi u glavi sve to izdržavaju. Zanimljivo je koliko sam se detalja iz najranijeg djetinjstva i priča starih ljudi sjetila dok sam pisala autobiografiju. Uvijek kažem – što bi bilo da netko nije zapisivao, što bismo znali da naši preci nisu zapisivali. Zato to nije samo moja biografija, karijera, nego i politička, ekonomska, umjetnička priča… Sve što je moglo biti zanimljivo od 1938. do prije dvije godine, pa čak i prije 1938. godine, od priča moje bake, oca, sve sam to utkala u tu knjigu…
Divna je to čipka svih događanja. Meni koja sam ispisala svaku riječ, zarez, jako je zanimljivo. E, tu ću se pohvalit’. Album »Stare ljubavi« koji sam prije spomenula nije bilo samo moje djelo, a na knjizi »To sam ja« radila sam samo ja. Pisanje knjige bilo je jako teško i trajalo je dosta dugo zbog operacija na dvije tetive na rukama i operacije koljena, nakon kojih nisam mogla ni sjediti ni pisati. Ali sve je dobro završilo na kraju, i to je dokaz da čovjek može izdržati nevjerojatne napore i boli, samo ako ima cilj, ljude koji ga vole. Tada se sve može izdržati. Treba imati i dobar karakter, pozitivnu energiju. Ja znam da u svojim godinama ne mogu izigravati curicu jer to odavno nisam, ali u svojoj duši ja to jesam.
Nemam slobodnog vremena
Vas zaista doživljavamo kao ženu punu energije. Je li to nešto s čime ste rođeni, ili se takvo nešto može naučiti?
– To je nasljeđe. Uz sve te nedaće koje sam spomenula, dodajte još sve to i 55 godina karijere. I onda meni Đelo napiše pjesmu »Još se srce umorilo nije«. Kažem ja njemu – srce nije, ali noge jesu.
Kako provodite slobodno vrijeme?
– Znala sam da ćete me to pitati! Nemam ja slobodnog vremena. Što je to? Vrijeme u kojem ništa ne radiš? Meni nikad u životu nije bilo dosadno, kao ni ljudima oko mene. Tako treba živjeti. Dokoličarenje mi nije jasno, sjedenje na kavi satima… To ne razumijem.
Vratimo se za kraj vašem novom albumu. Hoće li nakon njegovog izlaska uslijediti i promotivni nastupi? Bismo li vas možda uskoro mogli slušati u Rijeci ili Opatiji?
– Nadam se da će biti koncerata. Bilo bi lijepo da taj krasni album predstavim slušateljima. Tek je izašao, a već je na listi najprodavanijih albuma, hvala dragom Bogu. Nek’ mu je sretan put. Ja ću svaki put reći – hvala ti, Bože, jer ja živim i radim radi ljudi i najveće mi je zadovoljstvo kad nekog zadovoljim, kad je nekome lijepo, kad na koncertu vidim suzice u očima, ganuća, sjećanja, sve što čovjeka čini čovjekom. To je ono što najviše priželjkujem. To me čini sretnom, to mi je najbitnije, uz zdravlje moje obitelji, mog sina. Drago moje milo, kad mi on kaže – majčice moja, i najcrnji mi oblak nestane i pojavi se sunce.
