U Kinu zagrebačkog Studentskog centra od 24. do 26. studenoga održat će se 12. Zagreb Jazz Festival na kojem će sa svojim sastavima nastupiti Dan Tepfer, Seamus Blake i Antonio Farao. Uoči nastupa sva trojica dala su intervju za Novi list.

Dan Tepfer je tijekom karijere dobio mnogobrojna priznanja i nagrade, uključujći prvu nagradu i nagradu publike na natjecanju solo-klavira na Montreux Jazz Festivalu 2006., prvu nagradu na East Coast Jazz Festivalu 2006. i prvu nagradu na natjecanju Američkog udruženja pijanista 2007. Proglašen je najboljim novim umjetnikom u JazzTimesu 2010. i zvijezdom u usponu karijere u DownBeatu 2011. Nastupao je širom svijeta s nekima od vodećih zvijezda jazza i klasične glazbe. Među ostalima svirao je s Leeom Konitzom, Billyjem Hartom, Pharoahom Sandersom, Markom Turnerom i Paulom Motianom.

U Zagrebu će nastupiti sa svojim triom u kojem sviraju poljski glazbenici: basist Michal Baranski i bubnjar Lukasz Zyta. Izvodit će materijal sa svojeg novog albuma »On Eleven Cages« za koji je snimio uglavnom vlastite skladbe. O tome što za njega znači jazz, Tepfer je rekao: »Ljudi na različite načine razmišljaju o jazzu, ali meni najprije na pamet padne riječ improvizacija. Volim biti slobodan u izražavanju onoga što osjećam i što želim iskazati kad se nađem na sceni, umjesto da moram odsvirati nešto planirano. Volim svirati sjajnu klasičnu glazbu, posebno Bachovu glazbu, ali improvizacija je ono u čemu moje srce najviše pjeva.

Osjećaj transcendencije

Svirajući jazz želim okupljati ljude, pružiti im osjećaj otkrivanja, a idealno bi bilo i transcendencije. Glazba ima potencijal da osjetimo da smo dio nečega mnogo većeg od nas samih. Sve je u vibracijama i rezonancijama, od najmanjih čestica materije do orbita planeta oko zvijezda i šire, a glazba ima moć podsjetiti nas na tu činjenicu. Sada kad smo se našli na početku 21. stoljeća, o jazzu razmišljam kao o savršenoj glazbi za vrijeme u kojem živimo. U dobu smo brzih promjena i otvorenih mogućnosti. Vještine koje jazz glazbenici razvijaju – moći reagirati na nove informacije u stvarnom vremenu, biti sposobni improvizirati – čini ih prilagodljivim, a upravo je to trenutno potrebno.«

Tepfer je dobio globalno priznanje za album »Goldberg Variations/Variations« iz 2011., na kojem izvodi to Bachovo remek-djelo, ali i improvizira na tom predlošku. New York Magazine je njegovo sviranje na tom CD-u proglasio elegantnim, duboko promišljenim i uzbudljivim. »Za mene se klasična glazba i jazz ne razlikuju toliko«, rekao je«. »Oboje su manifestacije istog temeljnog impulsa za stvaranjem ritma, harmonije i melodije. Dakle, kad improviziram na klasičnoj glazbi, kada na Goldbergove varijacije reagiram vlastitim improvizacijama, to mi dođe prirodno. Jednostavno mi se čini kao da na nešto dajem svoj komentar, na isti način na koji bismo nakon gledanja filma o njemu mogli razgovarati s prijateljima.«

Kretanje naprijed

Seamus Blake je poznat po svojoj sofisticiranosti i odvažnim improvizacijama. John Scofield ga je nazvao izvanrednim, totalnim saksofonistom. U dvadeset i prvoj godini, dok je još bio student na prestižnom bostonskom koledžu Berklee, zamoljen je da snima s legendarnim bubnjarom Victorom Lewisom što je bila odskočna daska u njegovoj karijeri. »Imao sam veliku sreću što sam snimao s Lewisom, koji je sjajan mentor«, rekao je. »Od njega sam naučio mnogo toga. Ima stilsku gracioznost ritma i duboku maštu. Bila mi je čast svirati i snimati dugi niz godina s tako jedinstvenim, originalnim majstorom bubnjarom.«

Svirajući jazz želim dodirnuti ​​ljude divnim melodijama i prenositi emocije zvukom – Seamus Blake / Snimio Davor HRVOJ

Nakon diplome Blake se preselio u New York, gdje se učvrstio na jazz sceni. Godine 2002. zauzeo je prvo mjesto na međunarodnom natjecanju jazz saksofona Thelonious Monk u Washingtonu D. C., a za nagradu je nastupio s Wayneom Shorterom i Herbiejem Hancockom. Poslije je svirao na snimanju albuma »Camino« pijanista Gonzala Rubalcabe koji je 2015. bio nominiran za nagradu Grammy, kao i na snimanjima šest albuma Mingus Big Banda nominiranih za istu nagradu. Osim toga svirao je i snimao s drugim uglednicima jazza kao što su Dave Douglas, Eric Reed, David Kikoski, Antonio Sanchez, Bill Stewart, Alex Sipiagin i drugi. Kao voditelj ili suvoditelj sastava objavio je šesnaest albuma, a kao sideman više od sedamdeset.

Na jazz se navukao slušajući albume Cannonballa Adderleyja, Johna Coltranea, Milesa Davisa i Sonnyja Rollinsa. »Zaljubio sam se u sviranje saksofona koji je jedan od najizražajnijih instrumenata i koji omogućuje široku paletu zvukova i načina sviranja, a zatim su me  nastavili nadahnjivati mnogi drugi glazbenici.«

O svojem poimanju jazza rekao je: »Svirajući jazz želim dodirnuti ​​ljude divnim melodijama i prenositi emocije zvukom. Ako mogu potaknuti ljude da osjećaju nešto ili misle drugačije ili da budu nadahnuti koncertom ili slušanjem, osjećam da sam uspješan.

Tu glazbu volim zbog ritma, groovea i sofisticiranosti te sklada u kombinaciji sa slobodom izražavanja. Baviti se jazzom odnosi se na osobno izražavanje i improvizaciju te postupak pronalaska originalnog glasa na instrumentu te razvijanje jedinstvenog stila. Postoji duga i velika tradicija jazz glazbe, ali ona se također odnosi na kretanje naprijed i pronalaženje novih načina komunikacije putem zvuka. Jazz se mijenja, mladi glazbenici ga razvijaju, guraju naprijed nadahnuti tradicijom i dodajući glazbi nove zvukove i inovacije. Mislim da ima svijetlu i perspektivnu budućnost.«

Na koncertu u Zagrebu Blake će nastupiti u kvartetu s pijanistom Alessandrom Lanzonijem, basistom Gabrieleom Evangelistom i bubnjarom Jeffom Ballardom s kojima će izvoditi vlastite skladbe i obrade standarda.

Uvijek u pokretu

Dobitnik mnogobrojnih priznanja i nagrada, Antonio Farao je rođen u umjetničkoj obitelji. U dobi od šest godina počeo je svirati vibrafon, potom bubnjeve, a poslije se odlučio za klavir koji je studirao na konzervatoriju »Giuseppe Verdi«. Tijekom karijere surađivao je s nizom izvrsnih jazz glazbenika, uključujući Garyja Bartza, Leeja Konitza, Christiana McBridea, Chica Freemana, Miroslava Vitousa, Richarda Galliana, Tootsa Thielemansa, Davea Liebmana, Bennyja Golsona, Joea Lovana, Jacka DeJohnettea i Johnnyja Griffina. Kao vođa sastava snimio je petnaestak albuma, a puno više kao suradnik drugih glazbenika.

: Već kao devetogodišnjak znao sam da želim biti jazz glazbenik – Antonio Farao / Snimio Davor HRVOJ

O tome zašto se bavi baš jazzom rekao je: »Već kao devetogodišnjak znao sam da želim biti jazz glazbenik. Jazz obožavam zato jer je to za mene najbolja glazba, jer uz nju možete biti slobodni, imate mogućnost tijekom svirke odlutati u bilo kojem smjeru. To znači da imate puno različitih mogućnosti. Zapravo jazz znači mnogo toga. To je eklektična glazba u kojoj se mogu čuti razni glazbeni utjecaji: klasika, rock, brazilska glazba. To je zarazna glazba. Uvijek je u kretanju. Miles Davis, John Coltrane i Charlie Parker su i dalje reference. Bili su inovativni. Jazz danas nije toliko inovativan. Naravno, volim glazbenike kao što su Pat Metheny i drugi koji djeluju na današnjoj sceni, ali ako zaista želite učiti o toj glazbi, trebate se okrenuti prošlosti. Danas nema novih genija u jazzu, kao što su ovi koje sam spomenuo, ali nikad se ne zna, možda se pojavi neki u budućnosti. No, jazz je uvijek u pokretu, nikad ne staje, uvijek možete stvarati, puno je mogućnosti.«
Farao je dobio poziv da se pridruži UNESCO All Star Global koncertu u Parizu i Sankt Peterburgu na proslavi Međunarodnog dana jazza zajedno s Herbiejem Hancockom, Wayneom Shorterom, Marcusom Millerom, Al Jarreauom, Kurtom Ellingom,
Branfordom Marsalisom, Terri Lyne Carrington i mnogima drugima. »Bilo je nevjerojatno«, rekao je. »Za mene je to bilo nešto posebno jer svirao sam sa svim tim velikanima jazza. Bilo je to veliko priznanje, posebice zato što sam poziv dobio od Herbieja Hancocka, glazbenika kojem se divim. Za mene je velika čast što voli moju glazbu.«

Na koncertu u Zagrebu svirat će u triju s basistom Ameenom Saleemom i s bubnjarom Rubenom Bellaviom izvoditi standarde i vlastite skladbe što ih je snimio u zadnjih deset godina. »Volim svirati straight, ali istodobno otvoreno, a s ovom ritam sekcijom osjećam se opušteno i mogu svirati što god poželim«, kazao je.