Talijanski trubač, krilničar i skladatelj Enrico Rava jedan je od najvažnijih europskih jazz glazbenika koji je postigao i iznimnu svjetsku karijeru. Dokazuje to i svojim mnogobrojnim albumima, ali i počasnim doktoratom glazbe koji mu je 2005. dodijelio prestižni Berklee College of Music. Godine 2019. dobio je odlikovanje Čast viteza Reda za zasluge Republike Italije. Također, francuski ministar kulture imenovao ga je Vitezom umjetnosti i književnosti. Konačno, on je počasni građanin grada Atlante u Georgiji.

Profesionalnu karijeru započeo je svirajući sa slavnim argentinskim saksofonistom Gatom Barbierijem, a poslije je svirao i snimao s velikanima jazza kao što su Steve Lacy, Carla Bley, Lee Konitz, Phil Woods, Archie Shepp, Cecil Taylor, Gil Evans, Pat Metheny, Joe Henderson, Charlie Haden i drugi. Važne suradnje ostvario je i s europskim džezistima kao što su Miroslav Vitous, Franco D’Andrea, Richard Galliano, Michel Petrucciani, Misha Mangelberg i J. F. Jenny-Clark. S raznim je glazbenicima sudjelovao u snimanjima više od stotinu albuma, a tijekom polustoljetne samostalne diskografske karijere objavio je pedesetak albuma kao vođa sastava, od kojih šesnaest za uglednu diskografsku kuću ECM. Na tim su izdanjima članovi njegovih sastava bili i neki od džezista svjetskoga glasa kao što su John Abercrombie, Jack DeJohnette, Roswell Rudd, Paul Motian, Mark Turner…

Mladenački zanos

Za tog je izdavača počeo objavljivati još 1975. »Snimati za ECM nešto je najbolje što se može dogoditi nekom glazbeniku«, rekao je u jednom od naših razgovora. »To je ozbiljna tvrtka sa sjajnim katalogom te producentom koji drži do umjetničkog pristupa. Manfred Eicher doista zna što treba raditi, odlično poznaje svu snimateljsku opremu i rad u studiju, a i sam je glazbenik. Ne forsira glazbenike, ne govori im što bi trebali raditi, ali ih podržava. Važno je da znaš što želiš. Ako on to ne voli, neće te angažirati. Snimaš li za njega, to je zato što mu se sviđa glazba koju stvaraš. Znaš li što želiš postići, neće biti problema. Ako je započeo proces, a nisi siguran u nešto, on će ti svestrano pomoći. Osim toga, ECM-ovoj distribuciji nema premca.«
Svirajući s uglednicima jazza Rava je rano shvatio važnost šegrtovanja, učenja kroz suradnje sa starijim i iskusnijim glazbenicima, što je zapravo princip školovanja u toj vrsti glazbe. Zato je, iako je zahvaljujući svojoj reputaciji mogao birati najbolje suradnike, često u svoje sastave pozivao mlađe glazbenike kojima je bio mentor, skraćujući njihov put ka sazrijevanju. Mnogi od njih poslije su ostvarili uspješne samostalne karijere. Dobar primjer su pijanisti Stefano Bolani i Giovanni Guidi te trombonist Gianluca Petrella. No to mu se višestruko vraća. Poput svojeg idola Milesa Davisa svjestan je koliko to znači za razvijanje njegove glazbe, koliko mu pomaže da cijelo vrijeme ostane aktualan, da njegova glazba neprestano odiše svježinom, da u svojem stvaralaštvu ne podlegne rutini. Bez obzira koliko godina ima, uz njih uvijek zrači nekim mladenačkim zanosom i poletom. Tako je postupio i prigodom osmišljavanja svojeg novog projekta. Utemeljio je sekstet u kojem su svirali već afirmirani, ali glazbenici koji su kao mladići stasali svirajući s njim: tenor saksofonist Francesco Bearzatti, gitarist Francesco Diodati, pijanist Giovanni Guidi, kontrabasist Gabriele Evangelista i bubnjar Enrico Morello. Primjerice, Guidi i Evangelista s njim su nastupili 2009. na Jazz.hr-u, na koncertu koji je održan u povodu dodjele prestižne nagrade European Jazz Prize koju je Rava osvojio te godine.
Sa spomenutim je sekstetom 18. kolovoza 2019. nastupio na Middelheim jazz festivalu u Antwerpenu. Tim koncertom, nazvanim »Edizione Speciale«, koji je objavljen na istoimenom albumu, proslavio je osamdeseti rođendan. Atmosfera je bila sjajna, ne samo zato što je publika željela bučno iskazati poštovanje prema ovom cijenjenom glazbeniku, nego i zbog karaktera izvedbi. Naime, bio je to jedan od onih koncerata na kojima se u idealan odnos poslože sve kockice – uigran sastav, nadahnute međuigre, mudro odabran repertoar, entuzijazam u publici… Rava je uvijek volio upravo koncertne situacije. Prepoznatljivost njegovog iskaza, među ostalim, očituje se u spontanoj komunikaciji s članovima sastava, upadicama koje smišlja u trenutku izvedbe, a to najbolje može ostvariti na nastupima.

Impulzivne izvedbe

»Kad publika doista sluša i prihvaća to što sviramo, doima se kao da nam se pridružio još jedan član sastava, kao da svira s nama, puni nas energijom, vraća nam dio energije koju mi isporučujemo njoj«, izjavio je. Dok je njegov pristup izvedbama koje snima u studiju meditativniji i komorniji, na koncertima, pa tako i na ovom, svira s više intenziteta, žara, zanosa i entuzijastičnih improvizacija. U takvom ugođaju glazbenici su se razmahali, svirajući komunikativno i oslanjajući se na instinkt. Iz ovog tonskog zapisa možemo pove jasno zaključiti da su se svi prisutni, naravno i sami glazbenici, neizmjerno zabavljali u impulzivnim izvedbama, upravo onako kako to rade oni koji su svjesni svoje instrumentalističke vještine i uvježbanosti da se neopterećeno mogu upuštati u istraživanje nepoznatih područja, da se usude riskirati.
Izvodili su Ravine ili skladbe koje potpisuje sa svim članovima sastava, kao i obrade Legrandove »Once Upon a Summertime« te poznate kubanske pjesme »Quizas, Quizas, Quizas«. Već u uvodnoj izvedbi Ravine skladbe »Infant« osjeća se njegovo iskustvo na području free-jazza koje se oslanja na suradnju sa Cecilom Taylorom, kao i poznavanje stvaralaštva Ornettea Colemana, ali i Dona Cherryja s kojim je također svirao. No, to je tek jedan aspekt glazbe na ovom albumu koja donosi skladbe raznolikog karaktera, između ostalog zasnovane na kontrastima, u kojoj se stapaju tradicija i suvremeno, hot i cool, melodioznost i atonalnost, nježnost i agresivnost, disciplina i razuzdanost, forma i sloboda, citati i kolektivne improvizacije, swing i free, ozbiljnost i humor…