Oliver Dragojević bio je čest i uvijek rado viđen gost u našem kraju. Od karnevalskog šatora na Delti, preko Dvorane mladosti na Trsatu, do opatijske Ljetne pozornice – u njegovim su nastupima uživale stotine, tisuće slušatelja. Na opatijskoj Ljetnoj pozornici zadnji je put nastupio u lipnju prošle godine, zajedno s Gibonnijem, na koncertu kojim su promovirali svoj album »Familija«. U Opatiji je prije dvanaest godina dobio i svoju zvijezdu na Hrvatskoj ulici slavnih.

– Lijepo je čut’ da su me izabrali, velika čast i priznanje. To samo pokazuje da su ljudi prepoznali moj rad što mi je ustvari najdraže u svemu tome. Nisam siguran je li Hrvatska spremna za ulicu slavnih, možda su trebali izabrati nekog »zaslužnijeg«, no sve u svemu drago mi je da će tu zvijezdu postaviti u Opatiji koja ima veliku tradiciju. Za Opatiju me vežu lijepe uspomene, tu znan pola ljudi, osjećan se k’o doma, prokomentirao je tada.

Oliver je zadužio hrvatsku scenu, no ni ona njemu nije ostala dužna. Iza njega je ostala bogata kolekcija Porina, ali i odličje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

– Reći ću nešto možda i bizarno – iako neki kažu da im nagrade ne znače ništa, to je sigurno laž jer priznanje bilo kakva oblika u bilo kojem poslu je vrlo dobrodošlo. To je poticaj, ta te priznanja guraju i motiviraju za dalje. Važno mi je da nagradu dobijem za nešto što nije svakidašnje, za nešto kad sam bio posebno raspoložen, jer inače sam i sam sebi dosadan. Te večeri se dogodi nešto lipo, to netko prepozna i onda mi ta nagrada znači nešto više, ali sve mi nagrade znače. Apsolutno nije važno je li riječ o nagradi kritike ili publike, to je potvrda rada, mora ti netko reći da je dobro to što radiš, bilo bi glupo da nije tako, izjavio je u jednom intervjuu za naš list.

Ovdje je sloboda 

Iako je tijekom karijere dao nebrojene intervjue, štoviše, nikad ih nije odbijao, uvijek je iskreno i otvoreno govorio da ga to gnjavi. Jer, iako je bio najveća hrvatska glazbena zvijezda, Oliver Dragojević najviše je volio živjeti miran život.

Foto Duško Jaramaz / PIXSELL

– Živin vrlo miran život s obziron na ono čime se bavin. Velika je srića šta smo mala zemlja, malo tržište, neman bodyguarde, neman rešetke na prozoru. To je strašno zadovoljstvo, da mo’š lipo, mirno radit, da nisi ugrožen. Ja znan da bi vani ima možda puno više love, bolju kuću i strašnu medijsku pozornost, ali to nosi sa sobon neke probleme koji meni najmanje trebaju. Ovo ode je sloboda, ja šetan po ulici i doživljavan samo lipe stvari: »Dobar dan, barba Oliver! Živi bili, šjor Oliver!«, kako ‘ko reče, uvik nešto pozitivno. Ljudi su takvi prema meni da kad me vide, znaš da me ne znaju, ali me znaju. Ono, ka’, znamo se, nije važno odakle. To ja volin. Odavna ne pivan liti, na brodu san cilo vrime, i spavan i jeden, živin na brodu, četiri miseca. Uvatit slobodno vrime u mom poslu to je čudo jedno, ja san to sebi odredija ima dvajst godin, svi znaju da liti ne radin i niko ne zove. Navikli su se već. Nisu to četiri miseca, to je po’ života, rekao je u jednom intervjuu za naš list.

Glazba je uvijek bila u njemu. Iako je primarno bio pjevač, okušao se i kao aranžer te autor glazbe za više svojih pjesama kao što su »Zadnja karta«, »Tišina mora«, »Moja ljubav i moj križ« i »Za onu viru«.

Na moru kao na nebu 

– Kad ne snimam pjesme i ne nastupam isto je u meni glazba. U sebi uvijek imam neke boje riječi, tonove. I to svugdje putuje sa mnom. Uživam biti na moru. Ja sam vam na moru kao na nebu. Uživam biti na moru bez ikakvih obaveza i prepustiti se lijepim mislima i osjećajima. Volim i u radnoj sobi slušati CD-e i gledati koncerte na DVD-u jer me to zabavlja. Jesam li ja sastavni dio mora, ili je more nezaobilazan dio mene, ne mogu razlučiti zato šta sam tipičan Dalmatinac koji odmah čim prođe Klis počne plakati za morem. Kad ga vidim, prolazim kraj njega i nije mi važno, a bez njega ne mogu, rekao je u jednom intervjuu, dok je u drugom dodao:

Foto Grgo Jelavić / Pixsell

– Od početka sam emotivno vezan za more. Iza mene nitko ne stoji, niti zeleni, niti kafeni, ja jednostavno volim more. Na sreću, na takvom sam mistu, javna sam osoba, da to mogu reć’. Naše je more neuspredivo sa svim ostalim morima na svitu i zato ne mogu podnijet’ da ga se želi uništiti. Zato sam i ljut i tužan i sve skupa, zato kažem da nisam angažiran sada nego uvik

Neki su za njega znali govoriti da je hrvatski Sinatra, no on je smatrao da je uspoređivanje s drugima iluzija.

– Frank Sinatra je Frank Sinatra – jedan, jedini i neponovljivi, a ja sam hrvatski pjevač ugođaja. Valjda mi vjeruju ono što radim. Dok pjevam ja guštam pa se to možda i osjeti i ljudi to poštuju, govorio je.

Oliver Dragojević bio je čovjek od riječi pa se uvijek držao i svoje odluke da neće pjevati u Srbiji i u Crnoj Gori.

–Reka’ san da neću. Pa i neću. Kad dan rič, sebi ili nekome drugome, onda je ne pogazin. Ne volin privarit, zakasnit’… Ne volin stvari koje nisu iskrene. To me svi pitaju. Ne znam zašto ljudi jedni drugima ne vjeruju! Lova, lova… lova je bitna, ali nije baš toliko! Svirao sam u Bosni, Makedoniji, Sloveniji, ali u Srbiji i Crnoj gori – tamo neću! Sviram i u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Italiji, Francuskoj, rekao je.

Tajna je u iskrenosti

Tajnu njegove dugovječnosti i tajnu njegovog uspjeha zasigurno će mnogi pokušati kopirati. A u čemu je bila njegova tajna?

– Nema tu nikakve tajne. Ili možda ipak ima. Tajna je samo u tome koliko si iskren i pošten prema publici jer publika to osjeti i zavoli te. Tajna je i u tome da trebaš voljeti to što radiš. Ja još uvijek volim i uživam u ovome što radim i drago mi je što to netko voli slušati i što mu se to sviđa. Dosta sam neozbiljna osoba pa mi se ne vjeruje kad pričam ili kad smo u nekom direktnom kontaktu, al’ kad sjednem za klavir, onda sam ja – ja. Zatvorim oči, otvorim dušu i postajem onakav kakvim me publika zamišlja. To je onako kako ja osjećam, ma ne mogu ja drukčije jer bi svi vidjeli da lažem. Ali publici koja prati ono što radim, mogu samo reći velika hvala. Da ne vjerujem u ovo što radim, ne bi to ni radio, riječi su legende.