Svake godine u prosinačkom broju najpoznatijeg jazz časopisa, DownBeata, kritičari biraju najbolje glazbenike.

Već dugo Charlesa Lloyda smatraju jednim od najboljih i to u raznim kategorijama. Ove godine zauzeo je prvo mjesto u čak četiri kategorije: Jazz umjetnik, Tenor saksofonist, Flautist i Najbolji jazz album – »The Sky Will Still Be There Tomorrow«. Kritičari su složni u ocjeni da Charles Lloyd nikada nije zvučao bolje. Dubina njegova izraza odražava cijeloživotno iskustvo. Njegove virtuozne izvedbe donose iznimnu ljepotu i eleganciju, pune su intenzivnih emocija i strasti, kojima slušatelje dira duboko u srce.

Jedan od najprofinjenijih džezista, Lloyd ima legendarnu povijest u glazbenom svijetu. Godine 2015. dobio je prestižno priznanje National Endowment for the Arts Jazz Master, a dobio je i počasni doktorat na najpoznatijoj jazz školi – Berklee College of Music.

Tijekom više od pola stoljeća njegove skladbe obilježile su post-bop razdoblje, uz uključivanje tradicionalne glazbe niza svjetskih kultura, kao i psihodelične glazbe 1960-ih s free-jazz improvizacijom.

Miles Davis i drugi slavni jazz glazbenici bili su pod velikim utjecajem Lloydovih istraživanja.

Nakon što je krajem 1950-ih bio član sastava bubnjara Chica Hamiltona, a početkom 1960-ih alt saksofonista Cannonballa Adderleyja, Lloyd je uglavnom vodio vlastite sastave.

U njima su redovito svirali vodeći svjetski džezisti kao što su Keith Jarrett, Jack DeJohnette, Billy Higgins, Jason Moran, Bill Frisell, Dave Holland, Brad Mehldau, Gery Allen i drugi. Lloyd je bio jedan od prvih jazz umjetnika koji je prodao milijun primjeraka albuma »Forest Flower«.

Prozvali su ga jazz superzvijezdom i pozivali da nastupi na rock pozornicama.

Primjerice, Charles Lloyd Quartet bio je prva jazz grupa koja je nastupila u legendarnom Fillmore Auditoriumu u San Franciscu, a sam Lloyd je snimao sa sastavima kao što su The Doors, The Birds, The Grateful Dead i Beach Boys.

Osim toga, bio je prvi jazz glazbenik koji je nastupio na festivalu klasične glazbe u Bergenu u Norveškoj. Na vrhuncu hladnog rata 1967. Lloydov je kvartet postao prva jazz skupina iz SAD-a koja je svirala u bivšem SSSR-u, i to na poziv sovjetskog naroda, a ne uz vladino sponzorstvo.

Niti u ostalim kategorijama nije bilo iznenađenja. Najboljima su proglašeni glazbenici koji su već dobivali to priznanje tijekom godina.

U Kuću slavnih uvršten je gitarist John McLaughlin, a među ostalima su skladateljica i voditeljica jazz orkestra Maria Schneider, trubač Ambrose Akinmusire, sopran saksofonist Branford Marsalis, alt saksofonist Kenny Garrett, bariton saksofonist James Carter, klarinetistica Anat Cohen, klavirist Kenny Barron, klavijaturist Herbie Hancock, orguljaš Larry Goldings, gitarist Russell Malone koji je preminuo 23. kolovoza, kontrabasist Christian McBride, bas gitarist Marcus Miller, violinistica Regina Carter, bubnjar Brian Blade, udaraljkaš Zakir Hussain koji je preminuo 15. prosinca, vibrafonist Warren Wolf, pjevačica Samara Joy, pjevač Kurt Elling, aranžerka Carla Bley i drugi.

Svi spomenuti već su više puta bili na prvom mjestu u prethodnim izborima.

Vještina improviziranja

Iako već godinama primaju to priznanje, ali i mnoga druga, i zaslužuju veću pažnju glazbene javnosti, neki od glazbenika ostali su u sjeni onih najpopularnijih.

Razni su razlozi za to, ali možda je najvažniji taj što se radi o skromnim, samozatajnim osobama koje ne mare za samopromociju. Jedan od njih je trombonist, svirač školjki, skladatelj, aranžer i glazbeni pedagog meksičko-američkog podrijetla Steve Turre koji je ove godine u spomenutom izboru proglašen najboljim trombonistom, kao i puno puta do sada. Osim toga, kao svirač školjki zauzimao je prva mjesta na ljestvici u kategoriji Ostalih glazbala.

Turreove su izvedbe uvijek uzbudljive, ispunjene pozitivnim vibracijama. Svoj glazbeni izraz zasniva na mainstream jazzu, izvodeći najpoznatije standarde, ali i vlastite skladbe. Sjajan je trombonist istančanog osjećaja za blues, posebice profinjen u izvedbama balada, koji se voli poigravati citatima. Ponekad svira i udaraljke iskazujući osjećaj za latino ritmove.

Poznat je po spontanim reakcijama i interakciji s kolegama. U maniri istinskog vođe diktira u kojem će se smjeru izvedbe kretati, iznenada poziva glazbenike na sola i potiče ih da iz sebe daju više nego što su svjesni da mogu, iscjeđujući njih, ali i sebe do zadnje kapi znoja. Osim trombona virtuozno svira školjke koje pružaju ograničene zvukovne mogućnosti, no to nadoknađuje vještinom improvizacije i brzom izmjenom raznih vrsta školjaka koje donose različite boje i visine tonova.

Rođen 1948. u Omahi, u američkoj saveznoj državi Nebraski, Turre je odrastao u San Franciscu, gdje je počeo učiti svirati violinu. Kao desetogodišnjak odlučio je svirati trombon koji je poslije studirao na sveučilištu North Texas.

Već u ranom razdoblju karijere svirao je s glazbenicima raznih stilova, primjerice s Rahsaanom Rolandom Kirkom, Santanom i Rayom Charlesom.

Poslije je, osim što je bio član poznatih orkestara: Saturday Night Live Banda, Mingus Big Banda i Carnegie Hall Jazz Banda, svirao i/ili snimao s glasovitim džezistima, među ostalima s Lesterom Bowiejem, Dizzyjem Gillespiejem, Artom Blakeyjem, McCoyem Tynerom, J. J. Johnsonom, Johnnyjem Griffinom, Titom Puenteom, Dexterom Gordonom, Maxom Roachem, Pharoahom Sandersom, Johnom Scofieldom, Kennyjem Burrellom, Slideom Hamptonom, Archiejem Sheppom, Woodyjem Shawom, Terenceom Blanchardom i Horaceom Silverom.

Turre je poznat kao jazz pedagog, sudjeluje u glazbenim radionicama diljem svijeta, a provodi i glazbene programe za djecu manjeg uzrasta. Od 1988. predaje jazz trombon na Manhattan School of Music. Vodi nekoliko vlastitih skupina – Steve Turre Quartet, Steve Turre Quintet, Steve Turre Sextet with Strings i Steve Turre and Sanctified Shells – s kojima je snimio više od dvadeset albuma.

Neki od poznatijih su »Rhythm Within«, »Steve Turre«, »In the Spur of the Moment«, »TNT« i »One4J«. Iznimno je cijenjen u krugu jazz glazbenika, zbog čega su na snimanjima njegovih albuma često svirali ugledni džezisti poput Deweyja Redmana, Herbiea Hancocka, Pharoaha Sandersa, Jamesa Cartera, Davida Sancheza, Chucha Valdesa, Kennyja Barrona, Mulgrewa Millera, Randyja Breckera, Nicolasa Paytona, Georgea Colemana, Regine Carter i Cassandre Wilson.

Istraživanje i eksperimentiranje

Više o njegovom razmišljanju o glazbi, ali i suradnjama koje su obilježile njegovu karijeru, saznat ćemo iz kraćeg razgovoru koji smo vodili prije jednog od njegovih koncerata.

Posljednji put sam vas slušao s United Nation Orchestrom koji je vodio Dizzy Gillespie. Kako je bilo surađivati s njim?

– Bio je najveći. Doista poseban. S njim je uvijek bilo zabavno svirati. Dobre vibracije bile su na prvome mjestu. Puno mi je pričao, ne samo o bebopu nego i o važnosti nekih glazbenih elemenata – ritmu, dinamici, fraziranju, artikulaciji… Mnogo toga me je naučio.

S trombonistom Robinom Eubanksom snimili ste album »Dedication« koji ste posvetili J. J. Johnsonu. Zašto ga svi trombonisti navode kao najvećeg uzora?

– Govorite o trombonistima u jazzu i pitate me zašto je J. J. Johnson najveći?! Ma hajde! To je kao da govorimo o košarkašima i pitamo se zašto svi obožavaju Michaela Jordana. Zašto Michael Jordan? To je kao da govorimo o alt saksofonistima i pitamo se zašto Charlie Parker. Ma hajde, čovječe! Johnson je za trombon napravio ono što je Parker napravio za alt saksofon. Nitko nije bolje svirao alt saksofon od Parkera niti je itko bolje svirao trombon od Johnsona!

Zašto ste odlučili svirati školjke?

– Školjke sam prvi put svirao 1970. U svijet školjki uveo me Rahsaan Roland Kirk koji je i sam bio multiinstrumentalist. Godine 1970. nabavio sam školjke i počeo s njima eksperimentirati. Sviram ih već više od pola stoljeća. Sam sam kreirao način njihova sviranja. Nisam učio od drugih jer malo je glazbenika koji ih znaju svirati.

Svira li danas još netko školjke u jazzu?

– Puno je svirača školjki – na Polinezijskim otocima, Havajima, Karibima, u Meksiku, Peruu, Indiji, Africi – ali ne i u jazz glazbi.

Jeste li istraživali neke od tih tradicija sviranja školjki?

– Istraživao sam kad god bih bio u prigodi slušati svirače školjki, bilo gdje u svijetu, ponajviše u Meksiku jer moji su korijeni meksički. Ne postoje snimke drevnih izvedbi da bismo mogli spoznati kako su zvučali ondašnji svirači školjki, ali volim slušati današnje izvođače, od kojih neki sviraju jako zanimljivo. No, na temelju svih tih iskustava i poznavanja tradicije jazza kreirao sam vlastiti način sviranja školjki u jazz glazbi.

Sadrži li vaš pristup elemente meksičke tradicijske glazbe?

– Nadam se da sadrži, ali odrastao sam u Americi slušajući jazz i blues, stilove koje sam oduvijek volio. Naravno, slušao sam i latino glazbu, ponešto i mariachi, ali u Americi ne sviramo mariachi glazbu. Uglavnom sviram jazz, ali i blues. Zapravo, mnogo sviram blues.

Spreman na rizik

S kojim ste glazbenicima ostvarili najdublju suradnju izvodeći blues?

– Surađivao sam sa svim poznatim džezistima kojima je blues iznimno važan u kreiranju glazbe, ali i s B. B. Kingom i Rayom Charlesom, koji je, među ostalim, svirao i blues.

Zašto i kako ste napisali skladbu »Brother Ray« koju ste posvetili njemu?

– Posvetio sam je Rayu Charlesu zato jer mi je bio dobar prijatelj. Strašno mi nedostaje, ali u sjećanju će mi zauvijek ostati njegov duh. Kroz tu sam skladbu nastojao prenijeti osjećaj koji mi je usadio u srce. To je neka vrsta balade s blues osjećajem.

Kako je bilo svirati s njim?

– Samo slušati ga kako pjeva svake večeri doista je bilo nadahnjujuće. Kod njega je sve bilo u osjećaju. Tu nije bilo matematike, intelektualnih trikova ili kompliciranja samo zato da bi se nešto zakompliciralo. Kod njega se sve svodilo na čisti osjećaj, duh i srce, te na umjetnost izražavanja životnosti.

Jeste li na sličan način doživljavali suradnju sa Santanom?

– Ne, Santana nije Ray Charles. Volim Santanu, ali to je ipak nešto drugo. Odličan je rock gitarist koji u svoj izraz uključuje elemente latino glazbe, što i ja prirodno osjećam kao dio vlastite tradicije. Obožavam ga zato što od početka progovara vlastitim jezikom. Osebujan je, ali on ni izbliza nije Charles, ma hajde!

Kako je bilo svirati s B. B. Kingom s kojim ste izvodili autentični blues?

– Ha, ha, ha, bilo je fantastično! Bio sam posebni gost na njegovu koncertu u Japanu. Bio je to koncert koji smo održali na jednom jazz festivalu. Zamolili su me da kao solist sviram s Kingom, što sam rado učinio. Bilo je to predivno iskustvo. Bio je veseljak, vrlo ljubazan, iznimno drag gospodin. Na pozornici smo ga gledali upravo onakvoga kakav je bio u svakodnevnom životu.

Rahsaan Roland Kirk, s kojim ste svirali na početku karijere, bio je osebujan glazbenik koji je svoj pristup, između ostalog, zasnivao na bluesu. Kako vam je pomogao u karijeri?

– Bio je poseban umjetnik, majstor bluesa, jazza… Nadahnjivao me je i pomagao mi u boljem razumijevanju povijesti jazza. Budući da je bio svestran glazbenik, uz njega sam učio kako razumijevati glazbene različitosti, sve te stilove i kako ih objedinjavati. To je bio jedan od važnijih elemenata mojeg šegrtovanja kod Kirka. Svirajući s njim, spoznao sam i to koliko je važno poznavati korijene glazbe, znati odakle dolazimo kako bismo znali kamo idemo.

Koliko je suradnja s Woodyjem Shawom važna za vašu karijeru?

– Pomogao mi je da pronađem vlastiti jezik. Pružio mi je mogućnost da se razvijam, stvaram vlastitu glazbenu osobnost. Nije me prisiljavao da sviram poput nekoga drugog. Želio je da sviram sebe, da budem svoj. Ohrabrivao me da se upuštam u rizike kako bih pronašao vlastiti pristup, ali uz obavezan swing – bez zezanja. Svirajući s njim uvijek sam morao biti spreman na rizik u glazbi.

Istinski jazz

Je li vam on pomogao da se pridružite Jazz Messengersima Arta Blakeya?

– On me upoznao s Artom Blakeyjem. Kad sam se pridružio Messengersima, Show je bio trubač u ansamblu. Kad je napustio grupu, njegovo mjesto zauzeo je Bill Hardman koji je poslije s Juniorom Cookom vodio kvintet. Blakey je bio poseban. Nitko nije swingao poput njega. Poticao je druge na swinganje. Njegov uvod u solo poticao me da odsviram i ono za što nisam bio svjestan da mogu.

Kako je došlo do toga da svirate s drugim velikim jazz bubnjarom, Maxom Roachom?

– Upoznao sam ga jer je moja supruga Akua Dixon svirala violončelo u izvornoj postavi njegova Double Quarteta. Dok je ona svirala s njim, poduzeli su europsku turneju tijekom koje sam preko nje upoznao Roacha. Postali smo bliski prijatelji. Predložio je da snimimo ploču, a poslije i da zajedno nastupamo, ali to se nije ostvarilo jer sam već imao dogovorene nastupe. Čovječe, nitko nije mogao svirati tako brzo kao Roach! Oooo, moj bože! Svirao je nevjerojatno brzo. Bilo je teško pratiti ga. Jedva sam držao korak s njim. Oh, kako je čisto svirao! Savršenstvo! Bio je veliki majstor u svemu što je poduzimao, đavolski dobar glazbenik.

Što vas nadahnjuje pri skladanju?

– Svaka skladba koju izvodim nadahnuta je drugim utjecajima. Zašto djelovati kao vođa skupine ako ne izvodiš vlastitu glazbu? Tko će je svirati ako je ti ne sviraš? To je povezano i s kreiranjem vlastita zvuka koji se može čuti na mojim pločama.

Koje skladatelje odabirete kad svirate standarde?

– Nikoga posebno. Sviđa li mi se neka skladba, sviram je. Volim mnoge skladbe raznih autora. Ne postoji skladatelj za kojega mogu reći da mi je najdraži. Od jazz skladatelja obožavam Theloniousa Monka, Dukea Ellingtona, Charlieja Parkera, Dizzyja Gillespieja, ali i starije autore popularne glazbe čija su djela postala i jazz standardi, primjerice Georgea Gershwina, Richarda Rodgersa i Lorenza Harta, Colea Portera… Svi su oni napisali predivne pjesme.

Što vam je važno u edukaciji na području jazz glazbe?

– Ako je ne proživljavate, kako ćete svirati glazbu? Morate je iskusiti u svim njezinim segmentima. To je osnova na kojoj temeljim vlastito podučavanje. Želim proživjeti glazbu kako bih je mogao održavati na životu.

Kako gledate na jazz danas kad se u tu kategoriju svrstava baš svašta, pa i glazba koja gotovo da nema ništa zajedničko s osnovnim odlikama te umjetnosti?

– U pravom se jazzu uvijek osjeća blues. To je istinski jazz, nešto posebno. Jazz dolazi iz bluesa i po tome je jedinstven. Govorim o istinskom jazzu, swingu, a ne o europskoj inačici jazza, fusionu, nepravilnim mjerama… Naziv jazz danas koriste za razne vrste improvizirane glazbe, ali za mene to nije uvijek istinski jazz. Svu instrumentalnu glazbu koja sadrži improvizacije danas zovu jazzom. Smooth jazz – to nije jazz nego instrumentalna pop glazba. Charlie Parker je jazz! Duke Ellington je jazz!