Razgovor

Steve Coleman, svestrani američki alt saksofonist i skladatelj: Redefiniram različite glazbene elemente

Davor Hrvoj

Steve Coleman / Foto Davor Hrvoj

Steve Coleman / Foto Davor Hrvoj

Steve Coleman, svestrani američki alt saksofonist i skladatelj koji je ostvario sjajnu karijeru koju su obilježile brojne glazbene inovacije, uoči nastupa u "Vatroslavu Lisinskom"



Svestrani američki alt saksofonist i skladatelj Steve Coleman ostvario je sjajnu karijeru koju su obilježile brojne glazbene inovacije. Zato ga posebice cijene kolege, glazbenici. Sve čime se bavi proučava i radi studiozno i temeljito. Takav je i u potrazi za korijenima. U njegovom stvaralaštvu zastupljena je cjelokupna tradicija afroameričke glazbe. Bez obzira s kojim sastavom svirao, uvijek se oslanja na kulturu afričke dijaspore, posebice na određenu vrstu senzibiliteta.


U svojoj glazbi ostvaruje poveznicu te tradicije sa suvremenom afroameričkom glazbom. U tim nastojanjima putovao je u Ganu gdje je proučavao tradiciju naroda Dagomba čija složena poliritmička bubnjarska glazba omogućuje sofisticirano izražavanje. Boravio je i na Kubi, nadahnjivao se glazbenom tradicijom Nigerije, Senegala, Portorika, Haitija, Brazila, nerijetko surađujući s lokalnim glazbenicima.


Također, svoj je sastav Five Elements vodio na jug Indije kako bi sudjelovao u kulturnoj razmjeni s različitim glazbenicima karnatske glazbene tradicije. Zahvaljući iznimnim dosezima u tim istraživanjima Coleman je dobio MacArthurovu stipendiju za »osvježavanje tradicionalnih predložaka za stvaranje osebujnog i inovativnog rada u jazzu«.




Steve Coleman rođen je 20. rujna 1956. u Chicagu u državi Illinois. Nadahnut glazbom Maceoa Parkera počeo je svirati alt saksofon. Poslije je na njega utjecalo stvaralaštvo Charlieja Parkera i Vona Freemana. U potrazi za boljim stvaralačkim uvjetima 1978. došao je autostopom u New York i živio u hostelu, a preživljavao je svirajući na cesti.


Pod svojim imenom snimio je više od trideset albuma. Predstavnik je struje jazz glazbenika koja zagovara zdrav život, neovisnost u poslu, kombiniranje različitih utjecaja i istraživanje novih glazbenih mogućnosti. Vodio je sastave Metrics, Mystic Rhythm Society i Council of Balance, bio je član saksofonskoga kvarteta Renegade Way….


Futuristički zvuk


Coleman će 16. listopada nastupiti u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog. Predstavit će se sa svojim najpoznatijim i najdugovječnijim sastavom Five Elements. Tom prigodom njegovi glazbeni partneri bit će trubač Jonathan Finlayson, bas gitarist Rich Brown i bubnjar Sean Rickman.


S njima je snimio novi album tog sastava, »PolyTropos/Of Many Turns«. Coleman je danas jedini član iz originalnog postava sastava Five Elements, no tijekom godina je svaki postav kroz duže vrijeme održavao na okupu. Na taj je način, između ostalog, uspijevao postići dobru vibraciju unutar benda.


»Neko sam vrijeme svirao u triju s bubnjarom Dougom Hammondom«, prisjeća se vremena koje je prethodilo nastanku sastava Five Elements.


»Samo nas trojica – on, violončelist Muneer Abdul Fatah i ja. Snimili smo album ‘Spaces’, jedan od najboljih koje sam ostvario. Objavila ga je diskografska kuća ESP i vrlo ga je teško danas pronaći. Svirao sam s mnogim njujorškim glazbenicima i sastavima: sa Samom Riversom, Thadom Jonesom, Melom Lewisom, Slideom Hamptonom…, no postoji jedna stvar koju znam o tom gradu, a to je da tamo nema funk sastava.


To je bilo nešto što mi je nedostajalo, jer u Chicagu uvijek imate puno bluesa, funka i jazza. U New Yorku nije bilo ni bluesa ni funka. Funk mi je nedostajao jer sam u Chicagu uvijek svirao paralelno u jazz i funk sastavima, dok sam u New Yorku svirao samo jazz.


Tako sam odlučio utemeljiti sastav koji će svirati mješavinu raznih stilova. To je u osnovi bila glazba nadahnuta svim utjecajima, svim stilovima koje sam volio. Pod time ne mislim samo na glazbene utjecaje, nego i na druge, čak kung-fu filmove, filmove o samurajima i takve stvari. Želio sam napraviti veliku mješavinu svih mojih iskustava. Five Elements je upravo to. U stanovitom smislu to je sažetak moga života.


U glazbu pretapam politiku, stripove koje sam čitao kao dijete, sve objedinjeno u jedno. Ne zanosim se mišlju da je Five Elements to u potpunosti, ali on, kompletnije nego bilo koji sastav do tada, izražava moja iskustva.


Kad sviram u drugim sastavima, sa Samom Riversom, Daveom Hollandom ili bilo s kim drugim, to sam ja u njihovoj glazbi, njihovim konceptima. Five Elements najpotpunije ostvaruje moje težnje. Postoji jedna stvar koja mi se sviđa kod ovog sastava, a to je da na turnejama svi nešto uče, čitaju knjige i slično.


Upravo čitam knjigu o Bartokovoj glazbi. Svi uče jer nastoje biti bolji glazbenici. No glazba se uvijek mijenja. Teško je opisati glazbu budućnosti kojom pokušavam dosegnuti nešto što ne postoji. Ono, pak, što sada postoji, napravio sam iako nigdje drugdje to nisam čuo osim u svojoj glavi. Krećem se tim futurističkim zvukom.«


Čudna glazba


U ranom razdoblju karijere za njegovo je stvaralaštvo bila važna diskografska kuća JMT za koju je snimio svoja tri prva albuma, dva sa sastavom Five Elements i jedan pod svojim imenom. Bila je važna i za sve glazbenike koji su, poput Colemana, karijeru stvarali u 1980-ima, a danas su zvijezde jazza.


»Nije samo JMT bio važan«, objašnjava.


»Za nas je najvažnije sviranje uživo, a ne snimke. Najvažnije je svirati uživo. Snimke pomažu, ali meni je najvažnije da to radim pred publikom. Sviram za ljude koji nas dolaze slušati. Sve je važno, sve što radimo, svaka faza.«


Coleman je na početku govorio da nije dobro postati popularna osoba, jer to donosi novac, a novac koči ljude u njihovom kreativnom radu. No danas je i sam zvijezda, barem u okružju u kojem je aktivan.


»Još sam daleko od zvijezde«, tvrdi.



»Novac upropaštava ljude. Većina glazbenika počela je padati u kreativnom pogledu kada su počeli dobro zarađivati svirajući svoju glazbu. Počeli su udobno živjeti i više skrbiti o novcu nego o glazbi. Kažeš mi da sam sada zvijezda, ali Five Elements je prošao težak put otkako je počeo s ovom glazbom i biznisom.


Kada smo počinjali, svi su mi govorili da se ta glazba nikome neće sviđati, da nitko neće slušati to sranje, da je to čudna glazba. Takve su bile reakcije u vrijeme naših prvih njujorških nastupa. Sastav je počeo raditi 1980. ili 1981., a u Europu smo prvi put došli tek 1986.


Prije toga smo svirali koncerte za sedam dolara. U međuvremenu sam s drugim sastavima dolazio u Europu, ali nisam mogao sa svojim. Na mene se ne može gledati kao na zvijezdu u usporedbi s Herbiejem Hancockom, Patom Methenyjem i tim ljudima. Oni su prave jazz zvijezde.«


U glazbenom smislu Coleman je iznimno uspješan. Ostvario je iznimnu karijeru na području kreativne glazbe i stekao mnogobrojnu sljedbu.


»Mislim da sam uspješan, ali moja je definicija uspješnosti drukčija nego u većine ljudi«, kaže.


»Uspjeh za većinu znači novac i slavu, a za mene je to radiš li ono što želiš činiti. Mnogi ne rade ono što vole. Oduvijek sam, jer sam tvrdoglav, radio samo ono što mi se sviđalo. Za mene ne bi bila sreća sjediti uz bazen u Kaliforniji ili Holywoodu. To mi nije potrebno.


Potrebni su mi samo dobri uvjeti za kreiranje dobre glazbe. Naravno, potrebno je i više profesionalnosti u obavljanju raznih stvari. Surađujemo s puno ljudi, tu je i M-Base Colective koji uključuje 10 do 15 ljudi i potrebno je obavljati mnogo važnih stvari da bi se sve to organiziralo, zrakoplovne karte, hoteli i sve ostalo. Sve se to postupno razvija.


Mnogi od nas, kao što su Greg Osby ili Cassandra Wilson, surađivali su, i još to uvijek čine, s drugim glazbenicima poput Wyntona Marsalisa, sviraju druge, popularnije stilove i tada su izvan naših strujanja.


Okupili smo se da jedan drugome pomognemo i, naravno, zato jer volimo svirati tu glazbu, imamo iste zamisli. Mladim bih glazbenicima preporučio da pronađu one koji slično razmišljaju i da se okupe, jer deset loših može napraviti više nego jedan loš.«


Ipak, i Coleman je iskusio čari sviranja za velik novac, primjerice kad je svirao sa Stingom.


»Dobro sam zaradio svirajući s njim«, sjeća se.


»Za mene je Stingova glazba kao folk-glazba, ali na visokoj razini. No, previše ljudi i tih stvari… Ljudi to nazivaju rockom, ali za mene je to folk glazba. To je velik posao. Nisam duboko ušao u tu glazbu, ali sam puno naučio o biznisu.«


Paraziti oko nas


Učenje o samostalnom obavljanju raznih poslova vezanih uz glazbu tek je jedno od načela o kojima je govorio, a dijelio ih je s glazbenicima s kojima je djelovao u M-Base okružju.


»M-Base, ne postoji M-Base«, govori.


»Radimo zajedno. M-Base je samo zamisao. To nije organizacija. Našu smo glazbu nazvali M-Base jer je nismo htjeli zvati nekim od postojećih izraza. Kad bih došao u Europu, rekli bi da Steve Coleman And Five Elements sviraju jazz, funk, rock, soul… Pripisivali bi nam nazive svih stilova.


To je glupo, jer nitko nije znao što je to. Ako netko nikad nije čuo neku glazbu, ne može znati kakva je ona. Neki među nama to su počeli nazivati M-Base. M znači makro, nešto veliko, a Base označuje osnove strukture improvizacije.


To je kratko pojašnjenje te glazbe i naziva. Taj su naziv čuli njujorški kritičari, a poslije i drugi i počeli ga rabiti. Tako je nastao naziv za našu glazbu. Također, učimo i o tome kako obavljati poslove, jer ako ljudi ne dobiju priliku čuti našu glazbu, sve je beskorisno.


Ali mi ne trebamo toliko publike kao što je imao Michael Jackson. Nije neophodno da svaki stanovnik ovog planeta čuje našu glazbu. M-Base vodi računa o poslu i o tome da ostane neovisan, da može nadzirati glazbu koju stvara.


Istodobno se, prema mojem mišljenju, na takav način može omogućiti pristojan život. Mislim da je pitanje novca u zapadnoj civilizaciji, posebice u SAD-u, potpuno izvan nadzora. Svi ti slavni ljudi poput Eddieja Murphyja, Princea ili Michaela Jacksona mislili su samo o tome kako će »okrenuti« milijune.


Nikome ne treba četrdeset milijuna dolara. Sve to oko Madonne potpuno je besmisleno. To sam dobro vidio na turneji sa Stingom i nije mi se svidjelo. Upoznao sam neke od najpopularnijih ljudi koji vrlo malo znaju o glazbi.


Sve je to veliko sranje, svi ti paraziti oko nas koji samo žele ugrabiti novac. Sve se svodi na novac, a vrlo je malo pravoga životnog iskustva. Kroz svoju glazbu ljudima pružam svoj pogled na svijet. Ne želim svirati dopadljivu glazbu samo zbog publike, ne želim napraviti nešto samo zato da bi govorili da je to divno ili slatko ili dražesno.


To je moj pogled na svijet, tako sviram. Ponekad to zvuči »ružno«, jer je i svijet često ružan, ponekad je predivan, a ponekad negdje između. Tornado može izgledati predivno ako ga gledaš iz daljine, ali ako si mu blizu, može biti gadno.


I vulkan ili lavovi, sve to može biti lijepo, samo ako im nisi preblizu. Za mene je to kao jin i jang koji postoje u svemu i to pokušavam uklopiti u svoju glazbu. Ako zarađujem radeći na taj način, to je u redu, ali ako moram birati između ta dva načina, odabrat ću nekomercijalni način stvaranja kreativne glazbe. Novac mi je uvijek na drugom mjestu, inače ne bih svirao ovu glazbu koja nije popularna.«


Neprekidno učenje


Coleman se s tradicijom jazza, ali i soula i bluesa, upoznao u još kao dijete u Chicagu. Počeo je svirati s četrnaest godina. Godinu i pol svirao je violinu, koju je potpuno odbacio kada je počeo svirati saksofon.


»Ne mogu o tome puno toga reći, nije tu bilo puno glazbe«, rekao je.


»Kao srednjoškolac svirao sam u funk sastavima i u grupama koje su svirale koračnice i sličnu glazbu, ništa posebno. Braća i sestre cijelo su vrijeme slušali funk, a majka i otac jazz i blues. Imali smo puno ploča.


Živjeli smo u južnom dijelu Chicaga, kao i ostali crnci, a tamo se ta glazba posvuda slušala. Bilo je teško ne čuti je. Otkako sam počeo učiti o glazbi, funk je, posebice za ljude mojih godina, bio nešto što dolazi prirodno svakom glazbeniku.


Većina je glazbenika počela svirati u funk sastavima, a poslije su svirali jazz, učeći od starijih kolega. Puno sam naučio od glazbenika kao što su Von Freeman i Bunky Green, svih tih starijih čikaških glazbenika. Freeman je rođen 1922., više naraštaja prije mene. Jazz i funk učio sam i slušajući ploče.


Također, odlazio sam slušati sastave Georgea Hlimptona, Jamesa Browna, glazbenike iz Ohioa, Cool and the Gang, Steviea Wondera, Motown ploče, puno različitih stvari. Jako mi se sviđa glazba Jamesa Browna.


Svirao sam s raznim funk sastavima koji su zapravo bili »kućni« bendovi. Neki od glazbenika sviraju samo jedno i žele zaboraviti što su radili u prošlosti. U svojoj glazbi pokušavam koristiti cjelokupno iskustvo, ali to pokušavam raditi na svoj način, drukčije od Jamesa Browna ili Charlieja Parkera. Parker je utjecao na mene, ali moja glazba ne zvuči kao njegova.


Coleman je Parkerovu glazbu počeo dublje razumijevati kao osamnaestogodišnjak. Tada je odlučio da je to ono što želi raditi.



»Za mene to ne znači oponašati Parkerovu glazbu«, tvrdi.


»Ono što mogu dobiti od osoba poput Parkera, Dukea Ellingtona, Johna Coltranea ili nekih klasičara, više je od nadahnuća. Kroz to pokušavam pronaći sebe. Te osobe u potpunosti sviraju sebe, a svirate li sebe, tada ste originalni. Svatko je drukčija osoba.


Nije potrebno tragati za originalnošću, ona dolazi sama u trenutku kad otkrijete sebe, interpretiranjem vlastitih ideja. Oni me nadahnjuju i zato jer su neprestano učili o glazbi. Coltrane je neprekidno proučavao, učio nove stvari i usavršavao svoju glazbu.


Oni jesu moji modeli, ali ne želim svirati njihovu glazbu kao što ni oni nisu svirali glazbu nekoga drugog. Ne želim ih kopirati kao što ni oni nisu nikoga oponašali. Postali su velikani jer su radili svoje stvari. Valja krenuti vlastitim putem.


Teško mi je govoriti o Parkeru, jer pokušavam slijediti njegove smjernice. To je teško objasniti jer većina misli da ako ne sviraš iste note kao Parker, ne radiš isto što i on. Odnos prema njegovoj glazbi vidi se već iz glazbala koje sviram, koje je isto kao i njegovo, zatim u slobodi koja odlikuje tu glazbu, u načinu improviziranja i skladanja, u odnosu glazbe prema vremenu u kojem živim.


Puno je stvari koje pokušavam činiti, a imaju veze s njim. Naravno, tu je i neprekidno učenje o glazbi.«


Iste strukture


Na njega je utjecao i saksofonist Sonny Stitt.


»Bio sam duboko u Parkerovoj glazbi, a u vrijeme kada sam počinjao Stitt mi je bio najbliža osoba koja je poznavala njegovu glazbu«, objašnjava.


»On je bio moja veza s Parkerovom glazbom, koji je umro prije nego sam rođen. Bio sam vezan za Stittovu glazbu, možda ne toliko kao za Parkerovu, jer on nije tako zvučao, ali je došao iz toga vremena.


No, ne bih rekao da mi je Sonny Stitt bio važniji od nekih drugih, Vona Freemana na primjer. U određenom razdoblju života puno sam surađivao sa Stittom i nastojao od njega što više učiti, ali nisam s njim bio toliko blizak kao s Freemanom. Stitt nije živio u Chicagu i s njim sam bio samo kad bi on došao u grad. Pružao je veliku potporu mladim glazbenicima.«


Coleman je važno iskustvo stekao svirajući i snimajući sa starijim glazbenicima. Na taj način ostvario je povezanost tradicije i modernog. Prvi profesionalni posao dobio je u orkestru Thada Jonesa i Mela Lewisa, a poslije je svirao s Cassandrom Wilson, Cecilom Taylorom, Malom Waldronom, Geri Allen, Samom Riversom, Chicom Freemanom, Branfordom Marsalisom, Abbey Lincoln, Davidom Murrayem, Vijayom Iyerom i drugim poznatim glazbenicima.


Neki od njih, primjerice Ed Blackwell, Kenny Wheeler i Tommy Flanagan, sudjelovali su na snimanjima njegovih diskografskih izdanja. Važnu suradnju ostvario je s basistom Daveom Hollandom s čijim je sastavom snimio pet albuma.


»Naravno da postoji povezanost«, kaže.


»Bez tih ljudi ne bi mogli raditi ono što radimo. S Hollandom sam svirao u big bandu Sama Riversa. Još tada smo razgovarali o tome kako bismo mogli nešto zajedno raditi. Nakon toga Holland je doživio srčani udar.


Kad se vratio iz bolnice, odlučio je osnovati sastav u koji je pozvao i mene. Ali glazba koju sviram s Hollandom zvuči drukčije od one koju sviram sa svojim sastavom Five Elements, zato što je Hollandov život drukčiji od moga.


Glazba koju stvarate sa sastavom mješavina je iskustava različitih ljudi. Njegovo je iskustvo drukčije od moga i on ga donosi u sastav, a to je, naravno, njegov sastav, tako da zvuči drukčije. Rabimo neke iste elemente, strukture, koristimo neke iste stvari, ali na različit način, posebice u usporedbi sa sastavom Five Elements.«


Samo vježba


Coleman je glazbeni vizionar i uvijek je zanimljivo čuti kako razmišlja o današnjem glazbenom trenutku, ali i o svojem djelovanju u budućnosti.


»Želim biti mudriji i neovisniji u poslu, koji baš i nema mnogo zajedničkog s glazbom«, tvrdi.


»Posao oko glazbe i sama glazba dvije su potpuno različite stvari. I sada sam ovdje samo zato što sam sam obavio puno raznih poslova. Potrebno je puno toga obaviti da bi se ugovorili nastupi. Mnogi ljudi rade dobar posao iako ne sviraju dobro, a mnogi koji dobro sviraju ne mogu napraviti dobar posao.


Taj je aspekt posla važan i želim biti neovisan u njemu kako bih i kroz te aktivnosti pomogao svoju glazbu. No, najvažnije je glazbeno se razvijati i neprestano učiti. Upravo sada radim na različitim stvarima s područja glazbe, pokušavam redefinirati različite glazbene elemente kao što je ritam, preoblikovanje ritma, pristup ritmu…


Mi to ionako radimo drukčije od ostalih, ali mislim da to kritičari i publika dovoljno ne prepoznaju. Ritmu pristupamo na sasvim drukčiji način. To je drukčije, ali ne i sasvim nepoznato, jer ti su ritmovi temeljeni na afričkim ritmičkim konceptima, jedino što ih mi pokušavamo rabiti na drugom mjestu.


Također radim na tonalitetu, pokušavam pronaći novi način postizanja tonaliteta. To su tehničke stvari i ne želim o njima puno govoriti jer mnogi ljudi to ne razumiju, a i ne brine ih puno. Najvažnije je da se ljudima svidi glazba koju čuju.


U svoju glazbu i dalje pokušavam unijeti što je moguće više životnoga iskustva, da kroz nju budem čim više ja. Volio bih napraviti velike stvari, osnovati veći ansambl, pisati glazbu za jedan takav sastav, snimati različite vrste albuma, raditi s nekim rap glazbenicima, ali na kreativniji način nego što drugi sada rade.


Želim raditi mnoge stvari. Mnoge sam već započeo. Pokušavamo pronaći jednostavniji način da glazbu približimo ljudima. Svi govore kako je tu glazbu teško pronaći na pločama. Nastojimo pronaći dobar način neposredne komunikacije s ljudima. Ovo je doista dobro razdoblje i odlično se osjećam. Važno je ostati zdrav.«


Zdrav život u glazbenom okružju u kojem djeluje odnosi se i na stav prema ovisnosti, bez obzira koje vrste. Za njega u tom smislu nema kompromisa.


»To je vrlo jednostavno«, kaže.


»Droge treba potpuno odbaciti. One ne donose ništa osim nesreće. Svi koje sam vidio da koriste droge otišli su, čak i Charlie Parker. Mnogi od njegovih suvremenika tada su uživali droge, posebice mnogi crni glazbenici jer su za njih to bila teška vremena i bio im je potreban bijeg od stvarnosti.


I danas mnogi uživaju droge, ali to nikad nikom nije pomoglo. Zašto raditi nešto što te samo uništava. S jedne strane pokušavaš učiti i svirati glazbu, a s druge uzimaš droge, što te sprečava da to činiš.


Moja poruka mladima koji žele postati dobri glazbenici je: vježba, vježba i vježba! Potrebno je puno vježbati, okupljati se, svirati i čim više nastupati! Važno je slušati sve: staro, novo, različite stilove, glazbu raznih zemalja, sve što možeš.


Neki glazbenici kažu da vole samo Michaela Breckera, ili nešto slično, ali to nije dobro. Ne treba slušati samo jedno, nego sve. I, naravno, što dalje od droga.«