U sklopu ciklusa Lisinski srijedom, koji donosi koncerte jazz, world music, alternativnog rocka i srodne glazbe, u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog nastupio je alt saksofonist i skladatelj Steve Coleman.

Predvodnička uloga

Tijekom karijere Coleman je vodio puno sastava, od kojih je svaki imao drukčiji karakter, no Five Elements je najdugovječniji. Svoj drugi album, »On the Edge of Tomorrow«, objavljen 1986., snimio je sa sastavom koji je tada nazvao Steve Coleman and Five Elements.

Iako se postava povremeno mijenjala i danas je potpuno drukčija, gotovo četrdeset godina poslije kroz projekt Five Elements još uvijek razvija nove zamisli i istražuje nove zvukove.

Zapravo on je posvećen upravo tome – proučavanju i razvijanju novih koncepata unutar afroameričke glazbene tradicije. U ovoj inačici u Zagrebu su uz njega svirali trubač Jonathan Finlayson, bas gitarist Rich Brown i bubnjar Sean Rickman.

Coleman je već četrdesetak godina poput influencera, ali za one koji žele ozbiljno učiti, suštinski, dubinski, glazbenik koji potiče »sljedbenike« da razmišljaju svojom glavom, da se posvete organizaciji vlastitih turneja i diskografskih aktivnosti.

Primjerice, još na početku karijere predvodio je glazbenike koji su poslije bili cijenjeni kao vrhunski kreativci, među ostalima Geri Allen, Cassandru Wilson, Robina Eubanksa, Marvina »Smittyja« Smitha i druge.

S njima je djelovao u tzv. M-Base kolektivu. Ta, predvodnička uloga, samo je jedan od razloga zašto je koncertu nazočilo puno glazbenika.

Očito je da je proučio i shvatio način razmišljanja inovatora koji su djelovali kroz povijest jazza. Osjetilo se to i na ovom koncertu na kojem je podsjetio, primjerice, na »čoškaste«, »nazubljene« fraze Theloniousa Monka, organizaciju sastava bez harmonijskog glazbala i osebujan zvuk Ornettea Colemana i repetitivan pristup Mala Waldrona.

Nije propustio priliku podsjetiti i na tradiciju mainstream jazza, melodičnu, onakvu kakvu je izvodio svirajući s Thad Jones/Mel Lewis Orchestrom ili Slide Hampton’s Big Bandu, ali i na svojem albumu »Rhythm in Mind« na snimanju kojeg su mu se pridružili velikani jazza, između ostalih Von Freeman, Tommy Flanagan, Dave Holland, Kenny Wheeler i Ed Blackwell.

Ritualni obredi

U Colemanovoj je glazbi sve pomno osmišljeno, on pažnju polaže na detalje i preciznost, ali ipak, ostao je vjeran elementu improvizacije koji je uvijek zauzimao važno mjesto u njegovom poimanju glazbe.

Prednost daje kolektivnim improvizacijama, iako ni individualnih nije manjkalo. U nekim izvedbama stvarali su dojam jurećeg vlaka, podsjetivši na tradiciju bluesa, u drugima, pak, zvukova urbanog života, neke su izvedbe bile gipke i okretne, kao da je želio objasniti zašto ga nadahnjuje sport, primjerice pokreti boksača u ringu, zašto ga nadahnjuju razni oblici plesa ljudi afričke dijaspore…

Naime on na glazbu gleda kao na organizirani zvuk koji se može koristiti kao zvučni simbol za prenošenje zamisli.

U trenucima kad bi se zajedno stopili u grooveu njegovo bi lice ozario smiješak, što se rijetko može vidjeti na njegovim koncertima.

Radostan je bio i zato što je uspio uspostaviti sjajnu komunikaciju s publikom, što su prihvatili i pljeskom pozdravili njegove zamisli, ma koliko složene bile.

Svjestan je da za ostvarenje takvog cilja mora u sastavu imati vrhunske glazbenike, otvorene za novine, posvećene, usredotočene i tehnički dobro potkovane te da takav sastav mora zadržati kroz duže vrijeme na okupu.

Upravo je to ostvario s ovim sjajnim glazbenicima, vrhunskim instrumentalistima, improvizatorima. Zato su djelovali kompaktno, uigrano, uvjerljivo.