Kubanski glazbenici

Slavni Kubanci: Sjećanje na Buena Vista Social Club

Davor Hrvoj

Mario Bauza, Paquito D’Rivera, Arturo Sandoval, Gonzalo Rubalcaba, Ignacio Berroa – to su neki od kubanskih jazz glazbenika koji su postigli svjetsku slavu. No to im je uspjelo tek kad su imigrirali – neki legalno, a neki ilegalno – u Sjedinjene Američke Države, najčešće New York



Mario Bauza, Paquito D’Rivera, Arturo Sandoval, Gonzalo Rubalcaba, Ignacio Berroa – to su neki od kubanskih jazz glazbenika koji su postigli svjetsku slavu. No to im je uspjelo tek kad su imigrirali – neki legalno, a neki ilegalno – u Sjedinjene Američke Države, najčešće New York. Ali dolaskom u New York i njihova se glazba mijenjala. Miješala se s jazzom ili američkom popularnom glazbom. Naime, iako imaju mogućnost izvrsnog školovanja na području klasične glazbe, a s tradicijskom latino glazbom okruženi su od rođenja i mnogi su razvili iznimne glazbeničke vještine, zbog politike koja je Kubi donijela izoliranost mnogi su ostali zvijezde samo u lokalnim okvirima.
Najvažniji pokušaj da se ta percepcija izmijeni bio je projekt »Buena Vista Social Club«. Sljedeće godine navršit će se pola stoljeća otkako su Kubanci pokorili svijet. Nije im to uspjelo njihovom politikom, niti vojnom silom, ali jest glazbom. Naime, 1996. snimljen je album »Buena Vista Social Club«, koji je izazvao potres na svjetskoj glazbenoj sceni. Projekt je iz zaborava izvukao neke od starijih kubanskih glazbenika i donio im slavu na globalnoj razini, a pjesme poput »Chan Chan« i druge postale su hitovi diljem svijeta. Svijet je konačno upoznao kubanske glazbenike koji sviraju izvornu glazbu kubanskih autora, a album su snimili na Kubi. Nažalost, neki od njih u međuvremenu su preminuli.
Priča se zakoturala kad je slavni kubanski glazbenik, vođa sastava Afro Cuban All Stars, Juan de Marcos Gonzalez, koji je tada živio u Londonu, iznio svoju zamisao Nicku Goldu, vlasniku tada male tvrtke World Circuit iz Londona. Rekao mu je da želi snimiti album s glazbenicima koji su djelovali u zlatno doba kubanske glazbe, tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća, što se Goldu činilo dobrom zamisli. Naime, Gonzalez je tražio zvuk slavnih orkestara koji su djelovali u tom razdoblju. Istovremeno je zaludio Golda tom glazbom, koji se posebice zaljubio u glazbu istočne Kube i počeo intenzivno slušati glazbu kubanskih i portorikanskih son sastava iz 1930-ih i 1940-ih.
Zajedno su odlazili na koncerte Eliadesa Ochoe i Compaya Segunda koji su tada, kao i u spomenuto zlatno doba, bili nepoznati u svjetskim razmjerima. Bio je to poticaj za fantastičnu suradnju, koja je na početku rezultirala s dva albuma. Prvi, s bigbendaškim zvukom iz 1950-ih, bio je prvi album sastava Afro Cuban All Stars pod naslovom »A Toda Cuba le Gusta« koji je bio nominiran za nagradu Grammy. Iste, 1996. godine, snimili su album »Buena Vista Social Club« kojim su pokorili svijet i za koji su dobili Grammy.


Buena Vista Social Club / Foto DAVIS ENTERPRISE

Buena Vista Social Club / Foto DAVIS ENTERPRISE


 


Gubitak duha


U to vrijeme Nick Gold financijski nije mogao podnijeti teret takvih snimanja, ali odlučio je riskirati i tražio je kredit od banke u iznosu od 120.000 američkih dolara da bi ih snimio i objavio, iako niti to nije dovoljno za takve projekte. »Znao sam da, ako snimimo album na kojem će svirati stari i mladi glazbenici zajedno, mladi će glazbenici donijeti polet i čvrstinu, a stari iskustvo i snagu nacionalnog ponosa«, rekao je Juan de Marcos Gonzalez prigodom jednog od naših tadašnjih susreta u Europi. Naime, tada je i njegov Afro Cuban All Stars učestalo odlazio na svjetske turneje. »Znao sam da će biti uspješan album koji ćemo snimiti na taj način. Nastojao sam to napraviti tijekom dužeg razdoblja, ali svi su mi govorili da sam potpuno lud. No, na kraju smo uspjeli.«
Prvotni plan bio je snimiti album s kubanskim i afričkim glazbenicima i dovesti Ryja Coodera da svira s njima, jer on je imao iskustva s tom vrstom glazbe. Na kraju Afrikanci, uglavnom glazbenici iz Malija, nisu mogli doći jer nisu mogli dobiti vize.
Glazbenike za taj projekt Juan de Marcos Gonzalez je sa svojom suprugom počeo tražiti početkom 1996. U vrijeme kad ih je pronašao nisu više željeli nastupati. Prigodom jednog od naših susreta ispričao je kako je pronašao Ibrahima Ferrera: »Bio je potpuno razočaran glazbom. Nikad u svom životu nije bio uspješan. Prvi put je postao uspješan kao sedamdesetdvogodišnjak, a uvijek je bio jako dobar pjevač, osobit glazbenik, ali uvijek u sjeni najvećih kubanskih zvijezda. Kuba je, naime, sve do 1959. najbolje na svijetu prodavala tropical dance glazbu. Kad sam ga tražio nije bio kod kuće i to sam rekao supruzi. Tada je ona pokušala i uspjela u tome.«
Gonzalez je vratio u život sve te stare, zaboravljene glazbenike kao što su Compay Segundo, Omara Portuondo, Eliados Ochoa, Manuel »Guajiro« Mirabal, Orlando »Cachaito« Lopez, Manuel »Puntillita« Licea, Ruben Gonzalez, Ibrahim Ferrer i drugi. Među ostalim, na CD su uvrštene i skladbe nekih od njih, primjerice Segunda i Ferrera. Bio je to velik uspjeh, ne samo zbog rasta njihove popularnosti u svijetu nego i zato što je mlađi naraštaj upoznao i počeo uvažavati i poštivati stariju generaciju kubanskih glazbenika.
»Danas stari glazbenici uživaju poštovanje mladih, što je jako važno«, rekao je. »Glazbenici mlade generacije danas uviđaju da mogu dati puno više za kubansku glazbu, jer poznaju glazbu davnih vremena, duh vremena bliskog razdoblju kolonijalizma. No, što je najvažnije, glazba na Kubi se mijenja. Tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća na Kubi je mladi naraštaj pokušavao oponašati Amerikance. Počeli su koristiti duh funky glazbe, funky-jazza iz kasnih sedamdesetih i osamdesetih godina. Bili su nadahnuti sastavima poput Earth Wind & Fire, Weather Report, Kool And the Gang i Blood Sweat and Tears. Dok mi sviramo danson, oni sviraju dance world music. U jednom smislu to je bilo dobro razdoblje za kubansku glazbu jer danas je razina tih glazbenika nevjerojatna, ali istodobno smo gubili naš duh, a izgubiš li svoj duh ispao si iz igre, nisi ništa. No danas se vraćaju korijenima i zvuku sastava Afro Cuban All Stars, pokušavaju pronaći način da sviraju našim stilom. To je značajno za kubansku glazbu jer inače ne bi znali u kojem smjeru idemo.«


Zaboravljeni milijunaši




Na kraju su se svi zaljubili u spomenute glazbenike, posebice Rubena Gonzaleza. »Napisao sam sve aranžmane i na dva sessiona snimili smo njegov prvi album koji je prodan u stotinama tisuća primjeraka«, kazao je Gonzalez. »On je božji poslanik kubanske glazbe. To je zato što smo dugo bili u izolaciji. Zbog politike smo više od četrdeset godina bili izdvojeni od ostatka svijeta. Nismo imali mogućnost svirati u Americi i snimati za američke izdavačke tvrtke bez kojih je teško napraviti nešto u svijetu glazbe. Naime, one imaju novac. A to je bilo prirodno tržište za kubansku glazbu. Sada se otvorilo tržište i u Europi, ali nije uobičajeno da vi Europljani pokazujete veliko zanimanje za latinsko-američke sastave zato jer postoje velike kulturne razlike. Naše kulture su potpuno drukčije. Vi imate države stare stotinama godina, a naša je mlada. Bogu hvala, ovaj projekt označio je kraj kubanske izolacije u svijetu. Danas imamo nevjerojatno veliku publiku u Americi gdje prodajemo milijune kopija i poznati smo u cijelom svijetu. Trebali ste vidjeti te stare glazbenike u vrijeme kad sam ih tražio sa svojom suprugom. Danas su to slavni kubanski glazbenici poznati u cijelom svijetu. Ibrahim Ferrer je kao Frank Sinatra. Ruben Gonzalez je kao Ira Gershwin ili Charles Aznavour. To je nevjerojatno. Poznatiji su od nas. Ibrahim je poznatiji od Ryja Coodera. Isto tako i Ruben Gonzalez, Compay Segundo, Puntillita.«
Osim toga, zaista su bili dobro plaćeni za sudjelovanje u snimanju albuma. Od tantijema su primili mnogo novaca. Ibrahim Ferrer, Ruben Gonzalez i Compay Segundo odjednom su postali milijunaši. Poslije su neki sudionici projekta, među ostalima Ibrahim Ferrer, Omara Portuondo i Ruben Gonzalez snimili albume pod zajedničkim sloganom »Buena Vista Social Club Presents…«, što je dodatno populariziralo te umjetnike. Poduzimali su samostalne karijere, uvijek pod kapom projekta »Buena Vista Social Club«, a neki od njih dolazili su u Zagreb predstaviti vlastite projekte. Bili su to od reda prvoklasni društveni događaji. Primjerice, nakon što je snimila album »Buena Vista Social Club Presents Omara Portuondo« ova pjevačica, koju su tom prigodom prozvali »mlada feelinga«, nastupila je u Zagrebu. Radio 101, na kojem sam vodio emisiju Jazz štand, priredio je praćenje događanja, uključujući i putovanje glazbenika. Naime, voditelj i glazbeni urednik Silvestar Vrbanac, ekspert za latino glazbu, presreo je autobus negdje u sjevernoj Italiji i putovao s bendom do Zagreba, javljajući se svako malo u program
Stojedinice. Zadnja vijest, već iz Zagreba, bila je: »Zaribali smo! Autobus na kat zapeo je u podvožnjaku u Miramarskoj i ne može se probiti do hotela!« Stigli su okolnim putem, a mi smo ih strpljivo čekali, i dočekali pred hotelom s buketima cvijeća i ovacijama. U tom duhu protekao je i koncert, zapravo cijeli posjet Omare Portuondo Zagrebu.


Uskraćena viza


Tom prigodom Omara je, osim skladbi kubanskih autora, izvela jazz standard »The Man I Love« Georgea Gershwina, baš kao i na snimanju spomenutog albuma. Kubanska je glazba, naime, snažno povezana s jazzom, a poput mnogih kubanskih glazbenika i ona je obožavala i izvodila jazz. Tom prigodom govorila je i o toj temi: »Na Kubi slušamo sve vrste glazbe, klasičnu i popularnu, a Gershwin obuhvaća obje. Dakle, slušamo od klasike preko jazza do narodne. Često sam sudjelovala na jazz festivalima. Unatoč tome što uglavnom interpretiramo cha cha cha, mambo, bolero, son, ubacili smo i pjesmu »The Man I Love«, ali ju interpretiramo na svoj način, da se vidi da se to može i malo drugačije.«
Osim nje i drugi glazbenici koji su sudjelovali u snimanju počeli su nastupati, odlaziti na turneje, a Wim Wenders je snimio istoimeni film i napravio knjigu što je dodatno pospješilo popularnost projekta. No upravo je taj fim bio pokazatelj koliko je teško bilo probiti se na sceni. Primjerice, u Hrvatskoj je premijerno prikazivanje filma održano u jednom malom kinu u Zagrebu, a na projekciji nas je bilo tek nekoliko. Tada to nisam mogao shvatiti, ali situacija se ubrzo promijenila. Dugoročno, radi se o sjajnom filmu koji je nedavno prikazan online te na 3. programu HTV-a u sklopu ciklusa Wendersovih filmova. Slavni je redatelj snimao dva koncerta održana u travnju 1998. u Amsterdamu i jedan u srpnju 1998. u Carnegie Hallu u New Yorku. Zanimljivo, zbog dugogodišnje napete političke situacije između dviju zemalja mnogim je kubanskim glazbenicima to bio prvi dolazak u SAD.
No tu je i druga strana priče. Osim što je Wenders u filmu favorizirao svojeg prijatelja Ryja Coodera kao pokretača projekta, što je bilo dobro za populariziranje, ali ne odgovara istini u potpunosti; prijepor je bio u tome jesu li kubanski glazbenici bili iskorišteni i jesu li dobili adekvatnu nagradu, što je zapravo teško realno ocijeniti. O tome mi je, prigodom tadašnjeg gostovanja u Zagrebu, govorio Grammyjem nagrađeni Ibrahim Ferrer koji nije mogao otići na dodjelu te nagrade jer mu Amerikanci nisu odobrili vizu. »Ne znam zašto mi nisu odobrili vizu, iako bih to volio znati«, rekao je.
»Kad sljedeći put odem tamo, pitat ću ih. Nagrada ili priznanje za svakog je umjetnika velika stvar, ali ne pridajem im toliku važnost kao neki drugi umjetnici. Poljubio sam ga, odložio i idem dalje. Dobri odnosi s ljudima, prijateljstva, razgovori s njima, su mi važniji od Grammyja. Ljubav, ljubav i samo ljubav. Nazdravljam ljubavi i tu poruku želim prenositi. Zahvalan sam dobrim ljudima, na prvom mjestu Juanu de Marcosu Gonzalezu koji nas je pronašao, ali i Ryju Cooderu i Nicku Goldu. Svi spominju jedino Coodera, ali kad je Gonzalez došao do nas i inicirao projekt Cooder nas nije poznavao. Upoznao nas je preko njega. Također, držim da je Wim Wenders na neki način nametnik jer smo bili uskraćeni za realan honorar, ali ipak, pomogao je da se za nas dozna i pročuje po svijetu.«


Suludi pothvat


Osim što su poslije u raznim formacijama nastupali u Hrvatskoj, neki od sudionika snimanja albuma »Buena Vista Social Club« ostvarili su suradnje s hrvatskim glazbenicima. Primjerice, neki su se pridružili sastavu Cubismo na snimanju albuma »Motivo Cubano« tijekom čuvenog boravka sastava na Kubi. Jedan od njih bio je upravo Juan de Marcos Gonzalez koji je rekao: »Snimali smo u Havani. Na snimanju pjesme »Ay mi Cuba« s njima sam svirao tres. Bilo je to lijepo iskustvo. Cubismo je izvrstan sastav. Zaista vole kubansku glazbu. Čuo sam njihov prvi album koji zvuči zaista dobro. Oduševila me spoznaja da u Hrvatskoj postoje ljudi koji zaista vole moju kulturu i glazbu.«
Uspjesi albuma »Buena Vista Social Club«, ali i samostalnih izdanja ostalih kubanskih glazbenika, ostavili su neizbrisiv trag u svjetskoj glazbi i pokrenuli lavinu novih izdanja World Circuita koja su slavnima učinila i druge, posebice afričke glazbenike. Neki od njih snimljeni su u njihovom autentičnom okružju, onom u kojem su ti glazbenici živjeli i stvarali. Kubanske glazbenike snimali su na Kubi, a afričke u Africi, što je pridonijelo kreiranju prirodnog ugođaja. Primjerice, album »Niafunké« Ali Farka Tourea snimljen je u njegovom istoimenom gradiću na obali rijeke Niger u središnjem Maliju. Naime, nakon što je snimio albume »The Source« u suradnji s Tajom Mahalom te »Talking Timbuktu« s Ryjom Cooderom, za koji je dobio svoju prvu nagradu Grammy, Toure je stekao globalnu slavu i Gold je želio iskoristiti taj zamah kako bi snimio još pokoje izdanje. No, naišao je na naoko nepremostiv problem vezan za prioritete i osobne stavove zbog čega se Toure odrekao putovanja i nastupa. U to se doba vratio poljodjelstvu u rodnom gradiću osjećajući da njegova putovanja u inozemstvo slabe nadahnuće i vezu između glazbe i njenog izvora, a on je prvenstveno u Maliju. Njegov prioritet bio je osuvremenjavanje poljoprivrede, uvođenje traktora i instaliranje pumpi za vodu, što je kao otac jedanaesetero djece i sugrađanin osjećao vlastitom odgovornošću, a što je pokazalo rezultate u zaštiti plodne zemlje od širenja pustinje. Zato je Nick Gold odlučio poduzeti još jedan suludi pothvat. Odlučio je dopremiti mobilni studio u Niafunké i snimiti Tourea u njegovom okruženju. Snimanje CD-a pretvorilo se u pustolovinu. Naime, s obzirom da u Niafunkéu nije bilo električne energije, morali su dopremiti agregate i stotine metara kablova. Vodič na putovanju rubnim saharskim područjem bio je sam Toure koji je jednom rukom upravljao vozilom, a u drugoj je držao pušku i kad god bi se ukazala prilika pucao po pticama i ostalim životinjama koje je odnosio supruzi da spremi obrok. Putovanje se odužilo jer su često morali zastati kako bi skupljali ubijene životinje. Snimali su u napuštenoj građevini smještenoj između gradića i polja riže, samo kad bi pao mrak, nakon što bi Toure obavio sve poslove, primjerice zatvaranje i otvaranje ventila za navodnjavanje i druge. To je značilo da su svake večeri morali tjerati guštere, zmije, komarce i druge životinje koje bi se tamo okupile tijekom dana. Zato je snimanje trebalo obaviti brzo i svaka je pjesma snimana samo jednom, što je zapravo Toureov prirodan način rada. Rezultat su autentične izvedbe i neke od njegovih najboljih snimki.