Ovogodišnji Muzički biennale Zagreb, najveći i najvažniji hrvatski festival posvećen suvremenoj glazbi, održat će se od 13. do 22. travnja u raznim zagrebačkim dvoranama. No tijekom dva tjedna uoči festivala održat će se i bogat predbijenalski program. Neke od koncerata održat će talijansko-američki bubnjar, skladatelj i videoumjetnik Andrea Centazzo i hrvatski saksofonist Saša Nestorović. Koncert, koji će održati 31. ožujka u Multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice u Zagrebu, bit će ujedno otvaranje »Zbirke Ladislava Mateića« koja sadrži opsežnu kolekciju albuma suvremene improvizirane glazbe, a koju je nakon smrti ovog velikog poznavatelja i kolekcionara donirala njegova udovica Nevenka. Zbirka sadrži i puno naslova Centazzijeve izdavačke kuće ICTUS te Stevea Lacyja s kojim je svirao i kojem će koncert biti posvećen. Nestorović i Centazzo će s istim programom nastupiti 28. ožujka u Zajednici Talijana Rijeka u 18.30 sati, a 30. ožujka u Providurovoj palači u Zadru te će 1. travnja održati predavanje u Gradskoj knjižnici u Zagrebu. Osim toga, Centazzo će 29. ožujka nastupiti na Impronedjeljku u klubu Močvara, a 31. ožujka će se, nakon koncerta u knjižnici, održati jam session u zagrebačkom Bacchus jazz baru.

Zvijezda ovih predbijenalskih događanja, Andrea Centazzo, počeo je svirati kao srednjoškolac. »Jednog dana mi je nekoliko školskih kolega prišlo i reklo da bismo trebali okupiti bend da možemo lakše naći cure«, sjeća se. »Rekao sam: ‘Da, to je dobra ideja!’ Tip je rekao da svira klavijaturu, drugi je rekao da počinje svirati gitaru, a treći da svira gitaru, ali zna svirati bas. Pitali su me što sviram, a ja sam rekao: ‘Ne sviram ništa.’ Rekli su: ‘Oh, naravno, ti znaš svirati bubnjeve.’ I to je bio početak. Dakle, dobio sam vrlo stari, oronuli set bubnjeva koji sam odmah prodao kada sam imao priliku kupiti Ringo Starr tip seta bubnjeva. Počeo sam svirati po sluhu. Tako sam svirao tijekom srednjoškolskih godina i dio fakulteta. Kad sam imao dvadeset godina počeo sam svirati po noćnim klubovima i privatnim tulumima, zarađujući pomalo. Tada sam shvatio da ne mogu nastaviti svirati samo po sluhu, pogotovo zato što me zanimalo sviranje jazza. Počeo sam lutati uokolo tražeći učitelje tu i tamo, ali nikad nisam imao pravu naobrazbu poput onih glazbenika koji su studirali na Julliardu ili Berkleeju. Uglavnom sam učio sam. No do 1970. zasitio sam se sviranja u nižerazrednim klubovima. Jednom sam vidio oglas u talijanskom jazz časopisu Musica Jazz. Bila je to najava za ljetnu jazz kliniku u Wengenu u Švicarskoj. Nazvao sam i primili su me, a kad sam otišao tamo moj svijet se promijenio jer sam upoznao Pierrea Favrea, Stua Martina i Petera Gigera koji su predavali bubnjeve. Čak je i Johnny Griffin bio tamo. Svirao je sa Slideom Hamptonom. Za mene je bio poseban taj dolazak tamo iz malog grada u kojem nije bilo žive jazz glazbe. Osjećao sam se kao da sam u raju. Tamo sam otkrio ne samo izvrstan jazz, već i improvizaciju i gongove, instrumente koji su me uveli u glazbu Dalekog istoka koja je postala sastavni dio mog svijeta.«

Oslobođen okova

Profesionalnu karijeru Centazzo je započeo s poznatim pijanistom Giorgiom Gaslinijem koji je bio klasično školovani glazbenik: skladatelj, pijanist, orguljaš, dirigent i ljubitelj jazza. »Svirati s njim bila je velika škola«, rekao je. »Koristio je partiture u kojima smo imali potpuno napisane dijelove i prostor za improvizaciju.«

Velika prekretnica u njegovoj karijeri dogodila se kad je upoznao Stevea Lacyja, najvažnijeg sopran saksofonista jazz glazbe. Tada se za njega sve promijenio. »Kad sam ga upoznao i kad smo krenuli na našu prvu duo turneju bio sam mlad glazbenik koji je surađivao s nekim tko je već bio jedna od najvažnijih figura u avangardnom jazzu«, objašnjava. »Na tonskoj probi prvog koncerta bio sam uplašen jer nisam imao pojma što moram svirati, a kad smo bili spremni za početak, pitao sam: ‘Steve, što želiš da sviram?’ On me pogledao i jednostavno rekao: ‘Sviraj ono što osjećaš.’ To je za mene bio početak nove ere. Tih nekoliko riječi otvorilo mi je um i dalo novi smjer mojoj glazbi. Definitivno moram reći da je Steve bio moj mentor i nadahnuće za sve moje glazbene avanture«.

Neobična je priča o tome kako su se povezali. »Steve je bio stvarno produktivan i do 1976. je već snimio mnogo albuma«, sjeća se. »Snimao je sa svima i imao sam veliku kolekciju njegovih radova. Bio sam zaljubljen u zvuk sopran saksofona. Kad sam bio u Parizu kako bih kod specijalista liječio rame – to je problem koji je počeo kad sam se ozlijedio igrajući odbojku kao tinejdžer i nikada nije nestao – napisao sam mu pismo u kojem sam rekao: ‘Ja sam bubnjar iz Italije, u Parizu sam i želio bih te upoznati’. Poslao mi je svoj telefonski broj, a ja sam ga nazvao i rekao mu da bih volio svirati njegovu vrstu glazbe. Pozvao je suprugu i mene na ručak. Bio je to divan susret. Imao sam već nekoliko snimljenih albuma koje je poslušao i rekao da mu se sviđaju. Nakon što sam se vratio u Italiju, počeo sam tražiti koncerte i napisao sam mu da bismo mogli odsvirati nekoliko koncerata ako pristane i pristao je. Došao je u Italiju i odsvirali smo sedam koncerata. To je bilo još jedno ključno razdoblje u mom životu. Nakon prva dva koncerta, još uvijek sam bio malo ukočen, ali na trećem, s kojeg je snimka objavljena na albumu »Clangs«, kliknuli smo i bilo je jednostavno fenomenalno. Potpuno sam se oslobodio okova i Steve je bio vrlo sretan. Tada je poželio češće svirati sa mnom i potom smo poduzeli turneju kao trio s basistom Kentom Carterom i održali nekoliko drugih koncerata kao duo. To se dogodilo u kratkom vremenskom razdoblju – od 1976. do otprilike 1979. Bilo je vrlo intenzivno, nadahnjujuće.«

Mali fragmenti

Lacyjev savjet i iskustvo koje je stekao svirajući s njim odredili su cjelokupnu njegovu karijeru. Otada njegovo se sviranje zasniva na slobodnoj improvizaciji, spontanosti i izravnoj komunikaciji. Takav pristup utjecao je na njegov kreativni duh i umjetnički kredo. »Treba razlikovati slobodu, improvizaciju i spontanu instant kreaciju«, objašnjava. »Prije svega moram reći da je sloboda temelj svakog ljudskog djelovanja, pogotovo ako ste pojedinac i radite na vlastitim projektima. To je iznimno važno u glazbi, posebice u glazbi koja se svira solo ili u malim ansamblima. Spontanost je način na koji ste se izrazili bez uvjeta koji izvlače ono što mislite. Instant kreacija je nešto drugo i nešto što – prema mojem skromnom mišljenju – u stvarnosti ne postoji. Pojmovi improvizacije i koncepta instant kreacije su pojmovi koji se uglavnom pogrešno shvaćaju. Naime potrebne su vam godine i godine učenja, vježbanja i slušanja da biste jednog dana mogli improvizirati. Imali smo tu raspravu mnogo puta s kolegama i mislim da je ono što je Steve Beresford rekao u jednoj od tih rasprava bio pravi zaključak za mišljenje o improvizaciji: da biste mogli u potpunosti improvizirati, ne biste trebali znati svirati instrument jer – slažem s tim – kada improvizirate u tom momentu u trenutne kreacije unosite ono što ste već naučili tijekom godina prakse, samo sve to stavljate u različite kontekste i zato svaki put zvuči drukčije. Analizirate li solaže vrhunskog džezista ili vrhunskog improvizatora, naći ćete uvijek iste elemente, samo strukturirane na drukčiji način. To je ono što mi glazbenici zovemo ‘glazbeni obrasci’. Svaki glazbenik ima te obrasce na umu i koristi ih tijekom komunikacije. U određenom trenutku kada sam počeo svirati profesionalno, od samog početka, zatekao sam sebe kako improviziram, ali razmišljam o improvizaciji kao o trenutačnom sastavljanju nečega što sam prije skladao u svom umu. Kao da sam pripremao male fragmente na setu bubnjeva ili na gongovima, a kada sam nastupao uživo, samo sam tražio te fragmente u vrećici i slagao ih zajedno. Tako sam započeo svoju skladateljsku karijeru. No u jednom trenutku sam, gotovo nesvjesno, počeo pisati mala glazbena djela. Jedan dan tema, drugi dan možda nešto za dva glasa, i tako sam počeo skladati glazbu za orkestar.«

Moja glazbena filozofija je učiti, učiti, učiti… / Foto: Linda Vukaj

Komponirana improvizacija

Glazbenici često govore da se u tim trenucima dogodi nešto neočekivano, no Centazzo je, u skladu s onim što je rekao, suprotnog mišljenja. »Improvizacija je vraćanje iz vašeg sjećanja onoga što ste već vježbali i naučili; tako da bi moglo biti iznenađujuće slušati od novog partnera/svirača nešto što niste očekivali prije, ali općenito govoreći ako često svirate s istom grupom ljudi, nakon prvog puta, gotovo uvijek dobijete kombinaciju elemenata koje poznajete i zato je važno uvijek iznova svirati s istim ljudima«, rekao je. »Na kraju kada nešto učinite, drugi svirač reagira točno onako kako bi trebao. U tom smislu moram citirati jednu epizodu iz svoje karijere, susret s Derekom Baileyjem. Pisao sam Dereku i rekao mu da imam mogućnost dobiti nekoliko koncerata ako je zainteresiran i on je pristao. U to je vrijeme znao za mene preko Stevea Lacyja. Došao je i upoznali smo se u Milanu. Tamo smo imali prvi nastup, ali nije bilo dobro. Derek je zapravo svirao sam, nije slušao niti komunicirao. Nismo bili zadovoljni. Odsvirali smo još nekoliko koncerata i postali malo bolji, ali, s moje točke gledišta, nedovoljno. Potom smo otišli u studio snimiti naše izvedbe, ali početak nije bio dobar. U jednom sam trenutku morao reći: ‘Vidi, želiš li snimiti ovo? Ja znam. Ako hoćeš, moramo se organizirati. Nemojmo samo improvizirati, odlučimo što ćemo učiniti.’ A on je rekao: ‘Da’, ali nije bio potpuno uvjeren. Rekao sam: ‘Ovo djelo ti sviraj akustično, a ja ću svirati samo drvene blokove i svirat ćemo brzo, metronomski. Pokušajmo.’ Uspjeli smo i bilo je dobro. ‘Dobro, u sljedećoj izvedbi ja ću svirati gongove, a ti električnu gitaru, vrlo dugi zvukovi…’ I radili smo na taj način tijekom cijelog snimanja. Svaka skladba imala je drukčiji instrumentarij, različiti timeing, drukčiji pristup koji smo prethodno dogovorili, tako da je to bila neka vrsta ‘komponirane’ improvizacije. Kad je objavljen, LP je bio hvaljen kao jedna od najboljih snimaka dua Dereka Baileyja. Bilo je jako teško, ali na kraju isplativo. Dakle, možete razumjeti koliko je važno ostvariti zajedništvo sa suradnikom, često svirati s njim.«

Junački teške godine

Koliko god to zvuči proračunato, u toj glazbi osjeća se strast, koja je zapravo uvijek važna za stvaranje glazbe, barem one kojom netko želi dodirnuti srca slušatelja. »Išao bih korak iznad odgovora, krenuvši od ‘strasti za stvaranjem te glazbe’ do općenitog ‘koliko je važna strast za životom’ jer sve treba raditi sa strašću«, objašnjava. »Ako u životu nemate strasti, sve izgleda jako sivo i stvarno dosadno. U ovakvoj glazbi naravno treba još više strasti jer se – pogotovo danas – protivite ravnodušnosti dijela publike. Ali potrebna vam je strast u bilo kojoj vrsti glazbe. Da biste stvarali nešto što ima ograničenu publiku i ograničeno razumijevanje masovnih medija, morate biti stvarno strastveni u onome što radite i morate snažno vjerovati u sebe i u ono što radite. Izaći 1970-ih iz malog talijanskog grada radeći ovu vrstu glazbe i završiti svirajući s vrhunskim glazbenicima, bilo je vrlo, vrlo teško i bez strasti bih vjerojatno odustao. Ali evo me. Dakle, da, stvarno sam strastven i predan onome što radim čak i danas kada punim sedamdeset i pet godina. Od početka sam uvijek zamišljao točno ono što ću kasnije raditi, vođen svojom strašću. Čim sam pobjegao od svog oca i njegove glupe ideje da bih trebao slijediti njegovu odvjetničku karijeru, otišao sam živjeti sam na selo s dobrim sviračem orgulja, jednim od onih prijatelja koji su svirali sa mnom u noćnim klubovima. Odlučili smo napraviti duo i svirali smo neku vrstu improvizirane eksperimentalne glazbe. Rekao bih da je ta glazba bila nešto između Soft Machinea i Jean-Michel Jarrea. Snimili smo prvi album pod nazivom ‘Ictus’ i to je kasnije postalo ime moje izdavačke kuće. Tako sam počeo; to je došlo u isto vrijeme kad sam počeo svirati s Giorgiom Gaslinijem koji me lansirao kao profesionalnog bubnjara. Bile su to junački teške godine, ali imao sam strasti i zato sam uspio. Strast je temelj za ljudske aktivnosti i zato kada nastupam dajem sve od sebe i unosim se u taj trenutak. Pokušavam komunicirati s ljudima, pokušavam zadovoljiti sebe onim što radim i učiniti da ljudi koji sviraju sa mnom budu sretni. Strast je za mene glavni faktor za bavljenje ovom vrstom posla. Vjerojatno sam zato uvijek bio u financijskim problemima, jer je za mene ljubav prema mojoj glazbi bila daleko veća od želje za zaradom.«

Unatoč posljedicama

Centazzo osjeća strast i prema raznim glazbenim žanrovima, ali i utjecajnim glazbenicima. No jazz je u njegovoj karijeri uvijek zauzimao posebno mjesto. »Mogu reći da sam svejed«, tvrdi. »Mogu slušati svaku vrstu glazbe i cijeniti je. Jazz je bio moja prva ljubav, ali odatle sam počeo otvarati svoje horizonte i proučavao sam i volio sve vrste glazbe. Ne treba zaboraviti da sam iz naraštaja koji je odrastao uz Beatlese i rock scenu iz 1970-ih pa sam u međuvremenu slušao i volio Beatlese i druge grupe tog doba. U Udinama je u to vrijeme bilo nekoliko ljubitelja jazza i nekoliko dobrih glazbenika amatera, ali nije se moglo živjeti od te glazbe. Postojao je krug prijatelja koji su se okupljali i zajedno svirali jazz. Bili su puno stariji od mene, ali sam se tako upoznao s ovom vrstom glazbe. Jazz – tradicionalni jazz – otkrio sam kad sam imao trinaest godina preko prijatelja koji mi je dao EP-je Bixa Beiderbecka. Bio sam pomalo šokiran jer sam navikao na talijanske, melodične, popularne pjesme, a nova rock glazba i Bixovi EP-ji bili su u potpunosti drugi svijet. Odmah sam se zainteresirao za taj drukčiji zvuk i osjećaj.«

To ga je potaknulo da počne istraživati jazz glazbu, a jedan od načina na koji je to radio bilo je slušanje ploča. »Počeo sam naručivati ploče poštom, a bilo je i nekoliko prodavaonica ploča u kojima se nasumično moglo pronaći ponešto«, sjeća se. »Otkrio sam ploču ‘The Birth of the Cool’ Milesa Davisa. Pronašao sam i ploču ‘Saxophone Colossus’ Sonnyja Rollinsa s Maxom Roachom koja je za mene bila ključna. Bilo je to tijekom ere Beatlesa čija se glazba raširila diljem svijeta, uključujući gradić poput Udina koji je imao oko četrdeset i pet tisuća stanovnika.«

Iako ima sedamdeset i pet godina Centazzov život s glazbom i umjetnošću i danas se zasniva na neprestanom učenju. Sluša sve vrste glazbe i proučava sve vrste umjetnosti, pokušavajući naučiti čim više. Zato je bez razmišljanja prihvatio ponudu da se udruži sa Sašom Nestorovićem i na novi način pristupi glazbi Stevea Lacyja. »Moja glazbena filozofija je učiti, učiti, učiti«, rekao je. »Svaki dan učim nešto novo. Želim spontano raditi ono što mislim da je u tom trenutku ispravno. Slijedeći tu filozofiju, izgubio sam puno publike, dezorijentirao sam novinare/kritičare i na kraju izgubio puno novca. Dakle, moja je filozofija uvijek eksperimentirati i otvoriti svoj um i srce za sve vrste glazbe i nastupa unatoč posljedicama u pogledu publike i financijskog uspjeha.«

Glazbena odiseja

Na tragu takvog načina razmišljanja protekla je cijela njegova karijera. Nakon što je kao jazz bubnjar svirao s vrhunskim talijanskim jazz kvintetom Giorgia Gaslinija, a potom sa Steveom Lacyjem, eksperimentirao je s potpuno neidiomatskom improvizacijom. Svirao je s velikanima suvremene glazbe kao što su Don Cherry, Lester Bowie, Derek Bailey, Evan Parker, Alvin Curran, Albert Mangellsdorff, Henry Kaiser, Elliott Sharp, Marilyn Crispell i mnogi drugi. Istodobno se posvetio skladanju, posebice za Mitteleuropa Orchestra s vrhunskim improvizatorima poput Franza Koglemanna, Thea Joergesmanna, Gianluigija Trovesija, Enrica Rave, Carlosa Zingaroa i mnogih drugih. Krajem 1970-ih Centazzo je eksperimentirao, ne samo s glazbom, već i s vizualnom umjetnošću i snimanjem filmova. Nedavno je napravio izložbu povezanu s fantastičnim ICTUS festivalom koji je održan u Milanu i New Yorku slaveći četrdeset godina njegove izdavačke kuće ICTUS Records. Od 1980-ih radi vizuale.

Skladao je minimalističku suvremenu glazbu koristeći klasičnu vrstu orkestracije, a zatim je, 1990-ih, počeo pisati new age melodije s jasnom vrstom orkestracije i lijepom ritmičkom pozadinom. Nakon toga, od 1993. do 2000., posvetio se pisanju simfonijskog »Requiema« i 3 opere s klasično školovanim pjevačima i orkestrom, pa čak i zborom u posljednjoj. Potom je skočio na glazbu riječi pišući multimedijski šou naslova »Sacred Shadows« s njegovim videozapisima i njegovom glazbom za balijski Gamelan orkestar i zapadnjački ansambl i zbor.

Centazzu nikad ne manjka nadahnuća, no fascinantno je kako ga prevodi u svoj glazbeni jezik. »Nadahnuće za sva tri aspekta mojih aktivnosti: skladanje, izvođenje i snimanje filmova, dobivam iz raznih izvora«, kaže. »To može biti zvuk, može biti oblak na nebu, melodija koju sam čuo u prošlosti, može biti nota koju sviram na klavijaturi… Sve može biti izvor nadahnuća i može me pokrenuti za pisanje glazbe, od solo do simfonijskog djela. Kao improvizatoru za to mi može biti prožimanje s glazbenikom s kojim sviram, zvuk prostorije, reakcija publike koju mogu osjetiti. Sve može biti izvor nadahnuća. Kao filmski redatelj mislim da je glazba koju pišem prvi izvor nadahnuća, a onda me, naravno, najviše nadahnjivala istočnjačka filozofija, scenariji i zvučni pejzaži. Slušate li moju glazbu čut će te da se puno toga referira na Daleki istok, ne samo zato što koristim gongove i druga istočnjačka glazbala, već i zbog filozofije, ambijenta i priča s Dalekog istoka koje otkrivam na mnogim, mnogim putovanjima tamo. Ponekad, skladajući, ne mogu reći odakle dolazi nadahnuće. To je poput transa. To je nešto što se događa i danas, a ne razumijem kako funkcionira.«

Bez obzira odakle nadahnuće dolazi on će ga iskoristiti za novu kreaciju, za svoje viđenje umjetnosti. Zapravo za njega je umjetnost najvažnija stvar u životu. »Ne bih mogao zamisliti svoj život bez umjetnosti«, tvrdi. »Počeo sam spontano svirati kada sam imao jedanaest godina i otada ne mogu zamisliti život bez glazbe. Duga je to priča s različitim instrumentima: prvo gitara pa klarinet i na kraju udaraljke, zapravo bubnjevi, i to mi je postala profesija. Moram reći da je to bila prava odiseja – pedeset godina bavljenja samo s glazbom i umjetnošću, a još uvijek sam živ i zdrav sa sedamdeset i pet godina i sretan sam što sam to uspio iako sam imao, a nažalost jesam, jako loša razdoblja, kada sam jedva preživljavao, ali sam zadržao svoju vjeru. Moj bi život bez glazbe i umjetnosti bila sasvim druga priča.«